Dr. Zdenka Čorkalo: Strašno je naše nasljeđe žive smrti
I oni koji me dobro znaju, koji su sa mnom bili aktivni kad se stvarala domovina Hrvatska, čude mi se jer sam stalno u istoj temi, u punom sastavu: hrvatski branitelji i Domovinski rat. Evo mojih razloga.
Duž crte bojišnice, pred mojim očima, su se godina borili, smrzavali, umirali i u oskudnoj nadi preživljavali naš branitelji. Njima u čast, kao zahvalnost za dragovoljni pristanak na potpuno izmijenjen tijek njihove mladosti, zbog njih pišem svoje knjige. Tko o časti išta zna, i tko od nje nije davno pobjegao, tomu je jasno koliko je sve važno, sva zrnca u krunici su važna. Zato jer nas dovedu do križa. Tamo gdje se priljube vertikalni i horizontalni nosači križa, tamo leži glava u kojoj je donesena odluka protiv žive smrti! Današnji ulog u život, za koji se često kaže da je samo jedan, kao da branitelji nisu imali isto samo jedan život a ne deset, takav ulog nije moj izbor.
U mladosti, a i do Domovinskog rata, mislila sam da su sve istine sudbonosne. Znamo da nisu. Kad život okrene pilu naopako i provuče kroz blato svetinje i zavjete, dogodi se da čovjek pritegne gdje pritegnuti nije trebao i popusti gdje je popustiti značilo pogriješiti. Mudrost je posebna vrlina, ona je dugotrajno promišljanje koje nije samo pamet bez srca nego je to ocjena čega će biti više, pameti ili srca, kad se odluka bude morala donijeti. Vjera je i meni odgovorila na sva pitanja, ali ja nisam poslušala sve odgovore. Nisam se nadala da će me tijekom života dočekati baš ono moje nećkanje i izbjegnuti posluh.
Da bi čovjek bio voljen, mora li biti poslušan, savijen, umjesiv do kraja? Mora li? Kad bi danas Isus bio ovdje kao Učitelj, što bi učinio? Bi li očistio hram? Bi li ikada zamijenio svjetlo za tamu? Bi li otišao bolesniku ili bi mu samo poslao paket pomoći i poruku uz dobre želje, bi li nam rekao da smo svoju plaću već primili, bi li pozvao roditelje neposlušne djece a ne djecu, bi li samo na jedan dan iz luksuznih staračkih domova i ubožnica, vratio osamljene i izmučene starce a na ta mjesta poslao njihovu djecu, bi li suočio najteže bolesnike, koji “nagrađuju” nečije milosrđe, suočio ih s nositeljima tog milosrđa tako da samo na jedan sat zamijene bolest za zdravlje, bi li uopće htio imati posla s nama?
Ne treba biti nikakav medicinski znalac nego osoba zdravog razuma kojoj je jasno da rat odnese čovjeku mir ako je bio sudionik događaja. Onaj koji je promatrao rat kao predstavu, on je ostao bez rata. O tim vremenima, i onaj koji je ostao bez mira i onaj koji je ostao bez rata, svakako ne mogu misliti isto. Znamo da svi prijatelji nisu prijatelji a da svi neprijatelji jesu neprijatelji. Komu pada napamet srušiti kuću samo zato jer bi ju trebalo očistiti? Svi su potrebni i željni našeg znanja ali i zauzimanja za istinu. Inače, puno vrijediš ali ti se malo vjeruje! Kako od buke čuti govor koji treba slijediti? Buka dolazi uvijek od istih i namjeru joj je lako prepoznati. Onaj koji izgubi mir ne da mira ni drugomu. Mi smo odgovorni ako nam u pola rečenice netko drugi stavi točku. Mi smo kadri sami istokariti topovsku cijev i u nju staviti sebe i svoga za nikakvu cijenu. Drugi su nam krivi? Možda. A gdje su nam junaci Domovinskog rata, gdje su nam ponosni učitelji i profesori, gdje su nam poštovani i dragi župnici, gdje su nam požrtvovni i uvažavani liječnici, gdje su drugi obični, potrebni i pošteni ljudi?
Gdje su nam nestali uzori? Koga ćeš odgojiti bez uzora? Komu ćeš povjeriti djecu, iz čije će se spužve pamet cijediti u njihove glave? Što o ovim zanimanjima govore roditelji svojoj djeci? Imaju li roditelji svoje uzore, dobre riječi za dobre ljude? Nalaze li da uopće ima dobrih ljudi? Granicu prema sebi treba čuvati sam. Drugi nam pomažu da ne pomognemo sami sebi. Na to se imamo pravo ljutiti. Ali ne dugo. Bolje bi bilo razmisliti o ulju i vodi. Tko mora uvijek biti ulje povrh vode? Zašto je ulje skuplje od vode a bez nje života nema? Na sve ovo poznati su odgovori. Ali, što će ti odgovori ako nemaš pitanje!
Zdenka Čorkalo
