Nenad Piskač: Kako pojam „udbodesnica“ objašnjava Dražen Đurović
Udbodesnica konzervira postojeće stanje
Prije nekoliko dana (11. siječnja) jedan je portal prenio fb komentar bivšega političara Dražena Đurovića. Povod njegovome komentaru bile su reakcije na savjete o liječenju herpesa i depresije, te sveopća „društvena kritika“ koju je zbog njih zastupnik Ivan Pernar dobio od znanih i neznanih osoba i ustanova. Pernarovi savjeti i njegovi kritičari nisu mi zanimljivi. Dražen Đurović, međutim, u svom komentaru upotrijebio je termin „udbodesnica“. Ta me složenica zaintrigirala. Već duže vrijeme tražim prikladan termin za sadržaj koji bi moguće korespondirao sa sadržajem natuknice „udbodesnica“ u budućem leksikonu hrvatske političke povijesti i sadašnjosti.
Prenosim narečeni komentar u cijelosti: „Ova kuka i motika udbodesnice koja se digla na Pernara glede koječega što on piše na svom profilu služi samo rušenju političkog rejtinga konkurenciji. Isti ti nisu se nikad javili kad je HDZ sustavno i organizirano pljačkao ovu državu. U raznim kombinacijama. Te iste više smetaju vitamin C i šetnja prirodom od sustavne i organizirane pljačke Hrvatske, demografske kuge, urušavanja državnih institucija te rastakanja i raslojavanja hrvatskog društva na podobne i nas sve ostale. Desničar jesam, ali udbodesnicu prezirem jednako kao i komunističku jugoljevicu. I jedni i drugi samo se bore za zadržavanje statusa quo i održavanje ničim zasluženih privilegiranih društvenih pozicija koje uživaju“.
Dražen Đurović (r. 1970.) je ozbiljan čovjek. Otac troje djece. Liječnik, kirurg. Bivša djelatna vojna osoba. Satnik sa završenom Vojno-diplomatskom školom MORH-a. Politička iskustva stjecao je u HDSSB-u (kojega je napustio) i kao zastupnik u Hrvatskom saboru. Kad osoba takvoga profila upotrijebi termin „udbodesnica“, onda to vjerojatno nije bez realne osnove. Nazvah stoga dr. Đurovića…
Uz stare drugove stasale su nove i svježe snage
Gospodine Đuroviću, kako biste u najkraćem definirali pojam „udbodesnice“, koji ste uveli u javni prostor komentarom objavljenim na Facebooku?
Ne znam jesam li ja taj pojam uveo u javni prostor, čini mi se da sam ga negdje pročitao, ali nemam pojma gdje i kad. U svakom slučaju definirao bih tu heterogenu skupinu kao one snage u hrvatskom društvu koje ističu nacionalne i suverenističke ideje koje baštini desnica, no, istodobno se svim silama, javno i tajno, noću i danju bore da se zadrži status quo odnosa snaga i političke moći u hrvatskom društvu. Jer u tom statusu quo oni uživaju privilegije, a većina hrvatskoga naroda doživljava nepravdu i društveno poniženje, istodobno nacionalne i suverenističke ideje nemaju prolaza! Takvo ponašanje je sve samo ne domoljublje.
Mislite li da pojam udbodesnice obuhvaća samo one političke snage na tzv. desnici, koje su pod nadzorom nelustriranih ostataka represivnog aparata totalitarne Jugoslavije, ili je riječ o širem, moguće i dubljem fenomenu?
Postavili ste jako široko pitanje na koji bih morao odgovarati nadugo i naširoko. Jer bih se morao vraćati na sam početke uspostave hrvatske države tj. na razdoblje 1988.-1992. Što bi izlazilo izvan okvira ove teme. Iako zapravo predstavlja organogenezu pojava koje mi u ovom kontekstu nazivamo udbodesnicom. U svakom slučaju ne mislim samo na nelustrirane ostatke represivnog aparata iz bivše države već o puno široj platformi koja obuhvaća i “nove i svježe snage” koje izravno nemaju veze s bivšom državom.
Ako sam dobro razumio Vaš komentar na Facebooku, osnovna funkcija udbodesnice, kako proizlazi iz pokaznoga primjera, jest da prešućuje bitne teme za državu i naciju u mandatima kad je njezin favorit na vlasti, te da reagira samo na sporadične i marginalne društvene i političke događaje, primjerice na Pernarov vitamin C. Možemo li onda zaključiti da joj je glavni cilj održavanje društvenoga i političkoga statusa quo? Odnosno da je u funkciji zaštite uspostavljenoga poretka, a ne općega dobra?
Prije svega, moram biti jasan do kraja. Snage o kojima govorimo u prvom su redu vezane uz HDZ. To proizlazi iz same geneze nastanka te stranke, političke pozicije koju stranka nominalno zauzima, konceptu na kojem je ustrojena, kao i iz činjenice da je danas u, uz i oko te stranke uvezano sigurno barem 500.000 punoljetnih glasača u Republici Hrvatskoj.
Podsjećam Vas pri tome da je prema današnjem izbornom modelu za osvajanje apsolutne vlasti potrebno oko 850.000 – 950.000 glasova, a da je za relativno pobjedu dovoljno oko 650.000 – 700.000 glasova, koliko je HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića 2016. i osvojio. Tih 500.000 ljudi fokusirano je na zadržavanje vlastitoga radnog mjesta koje su dobili na namještenom natječaju, na zadržavanju rukovodećeg radnog mjesta koje im jamči samo članstvo u stranci, na zadržavanje nepotrebne političke dužnosti koju im je osigurala stranka, na zadržavanju lažne mirovine koju im je osigurala stranka, na opstanku tvrtke koja zahvaljujući stranci ima unosan posao s općinom, gradom ili državom, itd. itd.
Pače, gledaju i u budućnost, pa djecu upisuju u tu istu stranku kako bi sutra i njih negdje uhljebili u javnom sektoru ili u mnogobrojnim javnim ili polujavnim poduzećima vezanima uz stranku. To su ljudi koji su “alergični na lijevo i ljevicu”, ali ne dižu glas na korupciju i mito, neučinkovito pravosuđe, depopulaciju društva i nepravedno društvo koje ne pruža istu priliku svima. To su ljudi koji čine sve da zadrže i konzerviraju postojeće stanje i postojeće odnose društvenih snaga na što duže razdoblje. Kako se mogu busati u prsa domoljubljem, a svojim postupcima jasno daju do znanja da im nije stalo do države, niti do naroda? To nije domoljublje, to je sebično i uskogrudno sebeljublje.
Destrukcija je imanentna udbodesnici
Hm, nije li posao i jugoslavenskih službi „državne bezbednosti“ bio čuvanje režima? Ipak, postoje li neke razlike između čuvara jugoslavenskoga režima i čuvara aktualnoga poretka u Hrvatskoj?
Što se mene tiče, nema sličnosti. Hrvatska je moja domovina, moja majka i ljubav. Sve što se tiče Hrvatske, i što je vezano za Hrvatsku shvaćam osobno. Tko krade Hrvatskoj, kao da krade mojoj obitelji, tko nanosi štetu Hrvatskoj, kao da nanosi štetu mojoj obitelji. Hrvatskoj želim boljitak, za Jugu me nije bilo briga. Jugovina je bila maćeha hrvatskom narodu. A komunistički režim i njegove službe bile su prirodni dio tog represivnog poretka.
Jesam li u krivu ako konstatiram da „udbodesnica“, koja nije koncentrirana samo u jednoj stranci, već je raspršena ne samo po strankama, nego i po civilnome društvu i kulturalnim ustanovama, zapravo, grubo rečeno, „zapišava“ značajan dio političkoga prostora na kojemu ne dopušta da se na političkome tržištu artikulira nova nacionalna snaga, pa čak ruši i same pretpostavke koje bi do toga mogle dovesti?
Po mom skromnom sudu, te snage su u prvom redu usmjerene prema očuvanju prevlasti HDZ-a u Hrvatskoj. Jer s padom HDZ-a s političke scene ruši se i cijela struktura klijentelizma i nepotizma u Hrvatskoj. Izuzevši Istru gdje je IDS sagradio lokalni network te Rijeku gdje je slično učinio SDP. Ali, bez jačeg utjecaja na državne strukture.
Dio tzv. desničara po zadatku se infiltrira u različite “desne”stranke, pokrete, udruge i slično s ciljem koji jako nalikuje ciljevima koje su imali svojedobno pravi udbaši; infiltracija – destrukcija – denuncijacija – eliminacija. Stoga i koristim taj pojam “udbodesnica” kao metaforu za modus operandi, a ne kao bilo kakvu ideološku poveznicu.
Jedan od modela rada kojima smo svjedočili jest i umjetno napuhavanje raznih “zvijezda repatica” koje služe samo za oduzimanje nekoliko postotaka glasova na izborima, koji se onda d’hontovom metodom opet dodaju izbornim pobjednicima. U to se ulaže ozbiljan novac i ozbiljni resursi. Često i ozbiljni ljudi. Destrukcija je imanentna “udbodesnici”. To nije građevna mjera, to je jedinica za mjeru razaranja hrvatskoga društva, za jačanje apatije i omraze prema hrvatskoj državi. To je mjerna jedinica za slabljenje vrijednosti domoljublja, kojega obezvrjeđuju upravo takvi ljudi.
U kojoj mjeri djelovanje „udbodesnice“, one pod nadzorom i one bez nadzora, utječe na političko zdravlje hrvatskoga višestranačja, demokracije, društva i države u cjelini?
To je jedan od glavnih virusa hrvatskoga društva zbog kojega ni najveći optimisti hrvatsko društvo ne doživljavaju, ili nazivaju, zdravim društvom.
Hrvati na putu za Obećanu zemlju između konstrukcije i destrukcije
Što mislite, postoji li u nas i udboljevica, udboliberali, udbocentristi, udbonarodnjaci, udboseljaci…? Ako, naime, postoje i oni, onda moramo govoriti o političkome udbomentalitetu kao prevladavajućoj opciji hrvatskoga višestranačja?
Vjerojatno da. Ali, o tome mi je teško govoriti jer taj dio političke scene nikad nisam pratio ozbiljnije. Niti mu pripadam, niti me svjetonazorski zanima. Jer, bilo čiji svjetonazor ne doživljavam kao problem. Međimurje je, primjerice, sjajan pokazatelj jedne politički umjerene sredine u kojoj se većina ljudi drži vlastite etike i poštenim radom kvalitetno doprinosi boljitku Hrvatske. Bez busanja u prsa i bez velike retorike. Konstrukcijom, ne destrukcijom.
Kako komentirate činjenicu da u nas nema znanstvenih istraživanja o utjecaju jugoslavenskih službi na suvremeno hrvatsko društvo?
To je pitanje za one koji se time znanstveno bave. Ja sam po struci kirurg, tako da ne znam što u Hrvatskoj rade ili ne rade bezbrojni politolozi, koji sjede po raznim katedrama i institutima toga tipa.
Unatoč svemu, meni se čini kako u Hrvatskoj temeljna politička podjela nije na crti lijevo, centar, desno, već na onome pitanju koje se rješavalo na prvim demokratskim izborima, to jest jesmo li za slobodnu nacionalnu državu ili Jugoslaviju u bilo kom obliku. U tom kontekstu lakše se mogu razumjeti, barem kad je riječ o stranačkim i strančarsko-uhljebničkoj politici, udbonosni fenomeni hrvatske političke scene? Naime, tamo gdje je nazočan prefiks „udbo“, tamo u pozadini leži mogućnost obnove Jugoslavije…?
Iskreno, ne doživljavam to tako. Meni je crta razdjelnice “nas” i “njih” pitanje društvene nejednakosti, osjećaja poniženosti i bespomoćnosti da se Hrvatska učini boljom i kvalitetnijom državom u odnosu na “njih” koji zadržavaju status quo. “Oni” ne žele drukčiju Hrvatsku. “Oni” ne žele konkurentniju Hrvatsku. “Oni” ne žele efikasno pravosuđe koje će procesuirati sva kaznena djela, jer će i sami tamo završiti. “Oni” ne žele transparentne javne natječaje za zapošljavanje koji ne će biti unaprijed namješteni, jer sutra ne će imati gdje zaposliti vlastitu djecu. “Oni” ne žele poštenu javnu nabavu bez provizija, jer na tome zarađuju milijune. “Oni” žele održati svoj monopol, i politički, i gospodarski i društveni. Ne birajući pri tome sredstva.
Može li se Hrvatska utemeljena na pobjedi u Domovinskome ratu, u ovome trenutku, ili u dva-tri iduća mandata iznutra osloboditi udbosfernih utjecaja? Ili moramo čekati novi naraštaj politički svjesnih i moralno čestitih Hrvata u zemlji, Bosni i Hercegovini i izvandomovinstvu da izvuku kola iz živoga blata?
Duboko vjerujem da može. Ovaj put hrvatskog naroda iz komunizma u neovisnost jako me podsjeća na put Izraela iz egipatskog ropstva. Hodali su 40 godina dok i posljednji iz mentalno okužene, ropske generacije izašle iz egipatskog ropstva nije umro. Tek su tada ugledali Obećanu zemlju.
Izvor: hkv.hr
