Don Josip Mužić: Bolesni nose vidljive Božje križeve, to nam otvara oči na drugu dimenziju života
Na misnom slavlju u nedjelju u Marijanskom svetištu u Vepricu, u povodu blagdana Gospe Lurdske, misu za bolesnike održao je don Jozo Mužić i održao prigodnu propovijed. Na početku je istaknuo kako bi se zajednička poruka čitanja mogla sažeti u jednu riječ: Poziv Izaije, Pavla i Petra.
Prva dva poziva su vezana s nadnaravnim događajem. U jednom slučaju imamo viđenje – Izaija vidi Božju slavu, anđele kako slave Gospodina i jednog anđela serafa koji mu briše krivicu. Kod Pavla imamo ukazanje Isusa. Ta dva čudesna događaja nadovezuju se na treći, poziv Petra.
Bog se objavio Izaiji i osposobljuje ga preko tog viđenja da bude njegov prorok. Izaija se sam nudi i odaziva. Biti prorok nije nikad bilo jednostavno. Većina su platili glavom. Dobrovoljno odazivanje je iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Ta istina oslobađa ljude od grijeha, dopušta im da se pokaju i vrate Bogu. Jasno, kad gledamo koje se dobro postiže – vidimo da se isplati i položiti svoj život da se spasi toliko duša.
U drugom slučaju Pavao koji je u dobroj nakani progonio kršćane, a preko njih Krista jer je mislio da tako Bogu čini ugodno djelo. Bio je u neznanju. Isus vidi njegovu dobru nakanu, vidi želju da služi Gospodina i kad mu nije ostalo ništa drugo ukazuje se Pavlu i suočava ga s onim što čini ukazujući mu da progoneći kršćane progoni Njega. Pavao se mijenja i postaje apostol koji je pretakao sve druge u angažmanu i plodovima.
Kako vidimo u dobroj nakani čovjek može čini dobro, ali nije dovoljna da to bude objektivno dobro. To znači po pitanju vjere da oni koji su bez krivice nisu bili upoznali evanđelje, koji su bili odgojeni kao ateisti ili pripadnici druge vjere odgovarat će – da li su živjeli po savjesti, a upisano u savjest stoji da je svatko dužan tražit istinu i da ju je dužan prihvatiti. Da li su se oni trudili da tu istinu pronađu, jesu li se trudili upoznati pravu vjeru, upoznati Krista, morat će za to odgovarat Bogu.
S druge strane, kad je čovjek to pronašao dužan je to prihvatit, a to nije jednostavno, to vidimo i u slučaju Augustina koji se odmetnuo od vjere svoje majke i onda je lutao u poganstvu, u tim raznim ponudama svijeta i kad je spoznao da je Krist jedina prava opcija obratio se teoretski, ali nije imao snage da se ostavi starog života, da ostavi priležnicu, da ostavi druge poroke i da se njegov život promjeni, trebalo mu je dvije godine da učini taj drugi korak, drugo obraćenje. Čovjek može upoznati gdje je istina, (a kad molimo da nam Bog pamet prosvijetli, nama i drugima, nije ništa loše to je poželjno,) ali kad nam je Bog pamet prosvijetlio potrebno je da nam ojača volju da možemo ono što smo vidjeli primijeniti u praksu.
Vidimo da mnogi ljudi žive po svojoj savjesti i Bogu će odgovarat za to, a pitanje je što će biti s nama koji smo živjeli u njihovoj blizini, a nismo se usudili ništa kazat. Nismo se usudili ništa poduzet da ih približimo vjeri da ih upoznamo s Kristom. Ako su kršćani pozvani biti svjetlo i biti kvasac, onda će odgovarat i zbog nečinjenja. Grijeh propusta. Pitanje nama: Koliko smo mi danas apostoli? To je poziv na koji smo svi pozvani.
Kod Šimuna Petra imamo drugu stvar. Kod ovog čudesnog ribolova stvari se događaju postupno. Nije bilo ukazanja. To je čudo koje se dogodilo dok je Isus među ljudima. Cijelu noć su ribarili i taman su bili spremni ići kući na odmor. Zasluženi odmor. Jer nisu se zabavljali nego su teško radili i taj rad se više plaća baš zato jer je to zahtjevniji rad. Dolazi Isus i baš bira njihovu lađu, da oni budu veslači… tko od nas ne bi prigovorio, makar malo. “Šta mi sad to treba?”, znajući da on dugo govori i da ga ljudi rado slušaju, još pitaju, pa on produži ,pa su mogli pretpostavit da će im to oduzet pola dana.
Nema ništa od odmora i spavanja, nego evo slušaju propovijed koja će dugo trajat. Nitko se ne buni, ne mrmljaju. Imali su početno poznavanje Isusa, Njegova riječ je dragocjena za njih, za druge, vide da je to vrijedno, da sve drugo ostave po strani i da njega čuju. Šimun Petar je onaj kome se on obraća kao glavnom. Drugi isto sudjeluju. Kad je dovršio pouku, govori – „Izvezite na pučinu i bacite mrežu za lov!“ Drugim riječima to znači – nastavite radit. Jer ‘izvezite na pučinu’, znači da treba veslat i bacit mreže usred bijela dana.
I oni koji nisu upućeni znaju da se po danu ne može uhvatit ribe jer vide mrežu pa neće ući, i oni znaju da je to uzaludan posao, da Isus traži od njih nešto što je protiv njihovih poslovnih iskustava i što im kaže logika, i znaju da će mreže ponovo morat vadit, čistit, … I propao im onda cijeli dan koji je bio predviđen za odmor, za druge poslove. I onda kako će navečer opet ribariti. Ljudski gledano najbolje bi bilo da su rekli ne, ali govore: “da”. I to je njihov drugi odaziv.
Šimun Isusu kaže: „Učitelju svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na Tvoju riječ bacit ćemo mrežu.“ Oni pokazuju da to ne čine na temelju svoje snage nego na temelju vjere u Isusa koja je bila učvršćena još više na temelju onoga što su čuli. I tada se događa ovo čudo – da su ulovili toliko ribe kao nikad, i da su morali zvati i drugu lađu da im pritekne u pomoć. I onda dolazi treći korak, treći poziv Petrov. Petar vidi da se to ljudski ne može objasnit da je pred Njim Bog i da je to Božje djelo i kad se pita: “čime sam ja to zaslužio?”, “tko sam ja?”, onda priznaje svoju bijedu i pred Gospodinom se priznaje grešnikom.
Čudo je kod njega izazvalo reakciju sličnu kao kod Izaije, da vidi Boga da djelu i svjestan je da on toga nije dostojan, a Isus mu na to upućuje i treći poziv. „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude“. I oni tada izvukoše lađe na kopno, izvukoše mrežu i lađe i obitelji i pođoše za Njim. To je zadnji poziv u ovom odlomku evanđelja. Bog djeluje tu kao dobar pedagog na način da vidi onu raspoloživost koju ima Petar i apostoli vide tu početnu vjeru i tu vjeru razvija do punine da se mogu potpuno odazvat bez ikakvog žaljenja i okretanja unatrag.
Možemo se pitat što ova tema (poziv) ima veze s nama. 99 % posto vas ovdje ima obiteljski poziv, i što ovaj poziv apostolima može kazat vama. Poziv Božji se ne odnosi samo na duhovni stalež. On se očituje u onom stanju u kojem se čovjek nalazi. Bračni poziv je – isto poziv. Ali unutar duhovnog poziva i bračnog imamo opet stalne pozive Božje. Njih dvoje koji se uzmu iz ljubavi, prepoznali su u tome volju Božju, i Božji poziv da su jedno za drugo, ali Božji poziv je stalno tu upućen po pitanju djece. Nije to samo njihova odluka.
Ako su vjernici to je nešto što bi trebali prepustiti Bogu. Doći do toga – „primit ćemo djece onoliko koliko nam Bog kaže“ znači nakon svakog poroda ponovo se otvarati životu i ponovno tražiti i prihvaćati volju Božju. I tu Bog kuša našu velikodušnost. Tko bi se od onih naših starih koji su dobili u obitelji – 10,…12 djece – tko bi to u početku prihvatio? Ali kad dobiju jedno dijete pa drugo i treće… Svako novo dijete donosi novu snagu novu radost, da se ide naprijed. Može prihvatit također i ako mu Bog ne da djecu. Božji poziv za sve nas je i bolest. Na to ne računamo osim ako planiramo neki crni fond, nek se nađe da imamo i za bolest, …
Ako se bolest dogodi tuđom krivicom, ili vlastitom krivicom, da smo imali saobraćajnu nesreću, ili smo je skrivili, pa smo postali invalidi, pa imamo zdravstvenih problema, opet iza stoga stoji Bog koji je to dopustio i koji naše pogreške, postupke i odluke okreće na dobro. Na nama je da se odazovemo, da to nosimo s vjerom da Bog to sve okreće na dobro.
Zato, naći se skupa s vama kad vidimo toliko vas koji imaju zdravstvenih poteškoća, hendikepa, posebnih potreba, to su vidljivi Božji križevi, to nam svima otvara oči na drugu dimenziju života, pokazuje nam da često promašimo u svom postavljanju života. Ono što je najvažnije zaboravimo. Evo Bog nas poziva da budemo jedni uz druge, jer smo pozvani da budemo dio Crkve, a Crkva je njegovo mistično tijelo. On želi da za one najslabije udove skrbimo najviše, da u onima najpotrebnijima najviše gledamo Krista.
Krist je u svakome od nas, ali je u njima na poseban način. Zato je važno da u molitvi tražimo svjetla da možemo prepoznati Boga u bratu čovjeku. Bez ljubavi Božje, ako nismo oslonjeni na nju, ne možemo ispravno ljubit ni svoga bližnjega, ne možemo pomagati onog tko je u potrebi, ne možemo u konačnici ljubiti ni sebe jer je ljudska ljubav ograničena, i bez Božje pomoći ne može dobro funkcionirat. Zato nas Bog okuplja oko svog žrvenika… zato da nas ojača i da nam dade potrebno svjetlo i snagu i da u svemu pronađemo radost.
Neka zagovor Majke Božje bude uz vas, prati vas u životu, dade snagu i nadahnuća da sve pretvarate u Božju radost.
