DON MARINKO MLAKIĆ: Blaženstva i kavezi
6. nkg-c (14.2. 2010.)
Kad su jednom u nekom zoološkom vrtu odlučili dati više prostora životinjama, jednom su medvjedu, koji je rođen u kavezu, nikad nije živio na slobodi, proširili kavez. On se međutim i dalje nastavio kretati samo po onim dijelovima kaveza po kojima je i do tad hodao.
Kao da se kavez nije ni malo povećao. Kada su ga pokušavali različitim metodama prisiliti, pružao je otpor. Medvjed nije shvatio da je netko proširio njegov životni prostor. Ostao je i dalje u granicama na koje je dotada naviknuo. Kretao se istim stazama, koristio iste prostore za odmor. Nije se usudio ići izvan tog prostora u kojem je našao kakvu-takvu sigurnost i zaštitu. Granice koje mu je do tada činio njegov kavez postale su i granice u njegovoj glavi. Trebalo je dugo vremena da ih prekorači.
Ponašanje čovjeka često je nalik na ovo medvjedovo. Rađamo se kao u nekakvom kavezu kojeg omeđuju ograničenja radi nesposobnosti potpunog poimanja svijeta i samoga sebe, radi vlastitih granica, u konačnici radi grijeha i smrti. Te granice, odnosno ograničenja, postaju nerijetko čovjekov jedini svijet.
Postaju i granice u njegovoj glavi. Kao da ne vjeruje u mogućnost nadilaženja istih. I opire se njihovom proširenju. Uskrsnuće Kristovo je razbilo te granice.
Proširilo prostor našeg postojanja. Proširio ga do beskraja. No, mnogi od nas to ne prihvaćaju. Radije ostajemo u starim kavezima u kojima imamo svoja jednako ograničena bogatstva, utjehe i sigurnosti i ne da nam se izići iz njih. S njima smo se suživjeli, prilagodili njih sebi i sebe njima. Čak smo i svoga boga njima ga prilagodili, našli mu u njima prikladno mjesto te ih njegovim autoritetom zapečatili. Kada mu se obraćamo, zazivamo ga da svoju neograničenost stavi u našu ograničenost.
Teško je odreći se vlastitih granica i dopustiti da nam netko drugi, u ovom slučaju Bog po Isusu Kristu, ponudi nove parametre našeg postojanja. A on to upravo želi učiniti. To najavljuje u svom općepoznatom govoru o blaženstvima. Međutim, mi i taj govor nerijetko prevodimo rječnikom naših ograničenja. Pa se mučimo što to znači biti siromah, gladan, uplakan, žrtva mržnje, pogrde i progona. Za nas je to život u kavezu. To je svakako područje koje izbjegavamo. Biti ovisan o drugome, biti stjeran u neke nepoželjne granice postojanja od drugih, to je za nas robovanje.
Mi želimo gospodariti, želimo biti neovisni, želimo biti sigurni, želimo imati svoje utjehe i zato radije biramo kavez koji nam to omogućuje u nekim ljudskim mjerama i okvirima, nego li da se prepustimo razbijanju našeg kaveza uz pomoć Božju, pa makar put do te slobode bio osiromašenje, rizik, progon. Volimo imati svoje kaveze u kojima mi gospodarimo, u kojima nema progona, nema siromaštva, u kojima su nam staze i prostori toliko poznati da nam pružaju potpunu sigurnost i utjehu, nije važno što je to sve samo kavez i zatvor.
„Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce odvraća od Gospodina. On je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj… Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ Tako govori prorok Izaija.
Što znači biti siromah, uplakan, progonjen da bi bio blažen? To znači biti ponajprije slobodan, oslobođen iznutra od svake ljudske ograničenosti pa makar ona bila bogatstvo, ugled, moć, uspjeh… Jer sve nam to može pružiti trenutnu, ali ipak lažnu i nepotpunu sigurnost i utjehu, tj. blaženstvo za kojom svi cijelim bićem stremimo. Sve dotle dok nam je bogatstvo utjeha, ljudska moć sigurnost, dok su nam naše ljudske sposobnosti jedina snaga na koju se oslanjamo, sve dotle mi zapravo hodamo u kavezu vlastite ograničenosti i propuštamo zakoračiti u prostor izvan kaveza, koji nam Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem razbija. Zato Pavao veli da je uzaludna vjera naša, ako Krist nije uskrsnuo. Cilj i svrha Isusovog dolaska – a govor o blaženstvima je srž Isusova nauka – u tome je da nam razbije kavez grijeha i smrti u kojem smo se rodili. Ali granice grijeha i smrti, koje su stvarne do dolaska Isusa, postale su i granice u našim glavama. Kao da smo se pomirili s njima. Postale su nam dovoljne. Ne težimo za slobodom. Navikli smo se na njih. Konačno u njima imamo neku sigurnost i nekakav vlastiti prostor privatnosti. Međutim, je li to zbilja ono za što smo stvoreni, za što smo na svijetu?
Blago nama ako smo spremni žrtvovati sigurnost kaveza da bismo zakoračili u prostor Božanske slobode po Isusu Kristu. Blago nama ako smo zbog toga spremni biti siromasi, gladni i progonjeni, ali osmišljeni u svom progonu. Jao nama ako u svom ograničenom ljudskom svijetu, koji je poput kaveza koji nas donekle štiti ali i veoma sužava obzore našeg postojanja, gledamo smisao svoga postojanja. Bog će u tom slučaju ostati izvan tih granica, nemoćan da nam proširi obzore života. Jer mi imamo svoju utjehu. Jer nam je sigurnost kaveza dovoljna. Jer se želimo pouzdavati u sebe i svoje slabo tijelo smatramo svojom mišicom.
Zato je potrebno prepoznati svoju slabost, svoju uplakanost radi nemoći, svoju progonjenost, ograničenost kako bismo mogli shvatiti da nam samo pouzdanje u Gospodina nudi pravu slobodu. I to je stalni izazov vjere. Ona uvijek traži napuštanje lažne sigurnosti da bismo ušli u prostor prave Božje sigurnosti. Ona uvijek traži odricanje od kaveza da bismo zadobili prostor neograničene slobode i blaženstva.
Don Marinko Mlakić
