DA SE NE ZABORAVI Raspad Jugoslavije i granice novih država
Stajalište Europska zajednica od 20. ožujka 1991. godine: Unutarnje i vanjske granice Jugoslavije su nepromjenjive.
U složenim političkim okolnostima (pad „željezne zavjese“, raspad Sovjetskoga Saveza, prestanak hladnoga rata) Europska zajednica je po prvi put 20. III. 1991. godine zauzela stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.). Od početka jugoslavenske krize načelni stav međunarodne zajednice bio je da su republičke granice nepromjenjive. Promjene republičkih granica moguća su samo dogovorom. Postignuća vojnim djelovanjem ne će biti priznata.
Kada je bilo jasno da SFRJ ne će moći opstati i da ne će biti dogovora među republikama međunarodna zajednica je izrazila svoje mišljenje o granicama među republikama.
Budući da nije bilo moguće postići dogovor između jugoslavenskih republika pristupilo se međunarodnoj arbitraži koja temeljem međunarodnog prava donosi preporuke ili odluke. Zbog navedenog je formirana Badinterova komisija
Badinterovu komisiju (arbitražnu komisiju) formiralo je Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 27. kolovoza 1991. godine. Članovi komisije bili su: Robert Badinter, predsjednik Ustavnog suda Francuske, Roman Herzog, predsjednik Saveznog ustavnog suda Njemačke, Aldo Corasaniti, predsjednik Ustavnog suda Italije, Francisco Tomás y Valiente, predsjednik Ustavnog suda Španjolske i Irene Petry, predsjednica Ustavnog suda Belgije. Robert Badinter imenovan je predsjednikom peteročlane komisije. Od studenog 1991. godine do siječnja 1993. godine Arbitražna je komisija izdala petnaest pravnih mišljenja.
Najbitnija pravna stajališta izložena u mišljenima Arbitražne komisije jesu:
- Pitanje sukcesije država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava, te na temelju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim normama općeg međunarodnog prava, posebice onima o poštovanju temeljnih prava čovjeka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (mišljenje broj 1. i 9.);
- SFRJ se raspala i više ne postoji kao država (mišljenje broj 8.);
- nijedna država sljednica sama nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama (mišljenje broj 9.);
- SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje broj 10);
- granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis (mišljenje broj 3);
- dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenog 1991., za BiH 6. ožujka 1992. , a za SR Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) 27. travnja 1992. (mišljenje broj 11.).
Ministri vanjskih poslova tadašnje EZ, na sastanku u Bruxellesu 16. prosinca 1991. godine, donijeli su Deklaraciju o naputcima o priznanju novih država u Istočnoj Europi i SSSR-u. Kao popratni dokument, u skladu s navedenim, prihvaćena je i Deklaracija o Jugoslaviji.
U samom početku Deklaracije poziva se na Završni akt iz Helsinkija i Parišku povelju.
Diplomatski sporazum potpisan u Helsinkiju (Finska, kolovoz 1975. godine), kao zaključni
dokument prvog samita Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). To je nastojanje da se, ponajprije, smanje napetosti između Sovjetskoga i Zapadnoga bloka, osiguravajući njihovo prihvaćanje status quo u Europi. Dokument su potpisale sve europske države (osim Albanije), te SAD i Kanada. Dokument priznaje nepovredivost granica, uspostavljenih nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, te obvezuje države potpisnice na poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te na suradnju na ekonomskom, znanstvenom, humanitarnom i drugim područjima.
Nakon donošenja Deklaracije o Jugoslaviji i Naputaka od strane EZ-a četiri republike bivše Jugoslavije su zatražile međunarodno priznanje, a dvije republike to nisu zatražile (Srbija i Crna Gora).
Badinterova komisija je 1. siječnja 1992. godine objavila mišljenja rednih brojeva 2. – 7. Mišljenje br. 2. bavi se pitanjem prava na samoodređenje srpske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a naglasila je da pravo na samoodređenje ne smije involvirati promjene postojećih republičkih granica, a srpskoj manjini (u Hrvatskoj, jer u Bosni i Hercegovini predstavlja konstitutivni narod) pripadaju prava manjina (a ne prava naroda) zajamčena odredbama međunarodnog prava.
Mišljenje br. 3. potvrđuje da načelo uti possidetis11 ima opću primjenu pa se prema tome odnosi i na republičke granice u kontekstu disolucije jugoslavenske federacije.
U Mišljenju br. 5. došlo se do zaključka da postoji propust u hrvatskoj aplikaciji. U Deklaraciji o Jugoslaviji tadašnja EZ postavila je zahtjev da jugoslavenske republike, koje očekuju međunarodno priznanje, prihvate načela utvrđena dokumentima Konferencije o Jugoslaviji – osobito ona koja se bave pitanjima ljudskih prava i prava nacionalnih i etničkih manjina i grupa.
Badinterova komisija utvrdila je da hrvatski Ustav nije potpuno inkorporirao sve kriterije postavljene u članku o posebnom statusu. Također je zaključila da bi Hrvatska trebala nadopuniti Ustav kako bi se uvrstile mjere iz navedenoga članka, jer je to jedina prepreka apsolviranju svih kriterija postavljenih od tadašnje EZ, na što je hrvatski predsjednik odgovorio pismenom potvrdom prihvaćanja navedenoga, čime su potpuno zadovoljeni postavljeni standardi.
Na temelju mišljenja Badinterove komisije, tadašnja EZ odlučila je, 15. siječnja 1992. godine priznati suverenost i neovisnost Hrvatske i Slovenije, nakon čega je slijedilo priznanje od velikog broja svjetskih zemlja, što je kulminiralo primanjem Hrvatske i Slovenije u punopravno članstvo UN-a (22. svibnja 1992. godine).
Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) je tražila, iznijela stajalište:
„SRJ će, poštujući kontinuitet i međunarodni status SFRJ, preuzeti sva njezina međunarodna prava i obveze, uključujući članstvo u svim međunarodnim organizacijama i participaciju u svim međunarodnim ugovorima, prihvaćenim i ratificiranim od strane bivše države.
Diplomatske misije, konzularna predstavništva i uredi, nastavit će funkcionirati zastupajući interese SRJ.“
Zemlje tadašnje EZ oslonile su se na Mišljenja 8., 9. i 10. Badinterove komisije od 4. srpnja 1992. godine, u kojima je utvrđeno da je proces disolucije SFRJ, identificiran u Mišljenju br. 1. od 29. studenoga 1991. godine, dovršen i da bivša jugoslavenska federacija više ne postoji.
Prema mišljenju međunarodne Arbitražne komisije (Badinterove komisije) od 4. srpnja 1992. godine SRJ je nova država koja se ne može tretirati kao jedini nasljednik bivše SFRJ:
„SRJ ne može automatski preuzeti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama, niti naslijediti vlasništvo SFRJ u inozemstvu, koje bi se trebalo ravnomjerno rasporediti među svim sukcesorskim republikama, na temelju dogovora ili arbitraže. “
Vijeće sigurnosti UN-a puno se izričitije očitovalo o navedenoj problematici u Rezoluciji 777 od 19. rujna 1992. godine. Rezolucijom se Generalnoj skupštini predlaže sljedeće: Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) ne može automatski preuzeti članstvo bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u UN-u … i da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) treba službeno zatražiti punopravno članstvo u UN-u, te da do tad ne bi trebala sudjelovati u radu Generalne skupštine.” Rezolucijom 47/1 Generalne skupštine (19. rujna 1992. godine) prihvaćena je preporuka Vijeća sigurnosti, što je u konačnici značilo potpuno odbijanje stava SRJ.
Srbijanske manipulacije nisu prošle!
Granice Republike Hrvatske su određene temeljem međunarodnog prava a po pitanju ljudskih prava RH je ispunila sve zahtjeve međunarodne zajednice iako su ti zahtjevi bili stroži prema RH nego prema drugim republikama.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: croatia.ch
