Dati se na Pepelnicu posuti pepelom znači da milost Božja na Čistu srijedu očisti naše duše i tijela
ʺMemento, homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris!ʺ, ili kazano hrvatski: ʺSjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!ʺ, riječi su što ih izgovara svećenik na blagdan Pepelnice dok stavlja pepeo na naše glave. Obred pepeljenja osobit je izričaj kršćanske vjere i nade. Isus Krist, koji je u posve određenom smislu ʺnovi Adamʺ, oslobađa čovjeka od grijeha, koji je smrt, darivajući čovjeku milost opravdanja i mogućnost života vječnoga.
Život vječni nezasluženi je dar čovjeku grješniku. Sjetimo se rijéčî što ih Jahve, Bog, reče praocu nam Adamu nakon prvoga čovjekova grijeha, nakon pada u grijeh kojim sav je ljudski rod zadobio smrt: ʺU znoju lica svoga / kruh ćeš svoj jesti / dok se u zemlju ne vratiš: / ta iz zemlje uzet si bio – / prah si, u prah ćeš se i vratitiʺ (Post 3,19).
Pepeo je prah koji ostaje nakon što se ugasila vatra: simbolizira ništavnost ljudskoga života, njegovu neznatnost i prolaznost. ʺʹJa se, evo, usuđujem govoriti Gospodinuʹ, opet progovori Abraham. – ʹJa, prah i pepeo!ʹʺ (Post 18,27). Na mnogo mjesta u Starome zavjetu spominje se pepeo, znak pokore i obraćenja, potpunog otvaranja Bogu, uz molitvu i zaziv. Tako u biblijskoj knjizi ʺJuditaʺ čitamo: ʺTada Judita pade ničice, posu glavu pepelom i razotkri kostrijet koju je nosila na sebi. I upravo kad su u Jeruzalemu, u Domu Božjem, prinosili večernji tamjan, ona glasno zavapi Gospodu…ʺ (Jdt 9,1).
U ovome kontekstu ne bismo smjeli zaobići Marka Marulića, koji u svojemu je spjevu ʺJuditaʺ, dragulju renesansne književnosti u svjetskim razmjerima, aktualizirao i kontekstualizirao starozavjetnu junakinju eda bi sokolila kršćanski puk izložen prijetnji pogibelji od nadošle turske sile. Marul u ʺJuditiʺ pjeva: ʺKako prisičen bor na zemlju padoše, / na golu glavu zgor pepeo vargoše. / Moleći rekoše: ʹBože, pomiluj nas, / jer evo dojdoše poterti nas danas.ʹʺ
Ususret blagdanu Pepelnice važno je osvrnuti se na knjigu proroka Joela, koji je djelovao u prvoj polovici 4. stoljeća prije Krista. Riječ je o jednom od dvanaest tzv. ʺmalih prorokaʺ, kojim nazivom je označena kratkoća njihovih knjiga, a ne neka manja vrijednost u njima sadržane proročke riječi. Joel prenosi Jahvin poziv na pokoru: ʺʹAl’ i sada – riječ je Jahvina – / vratite se k meni svim srcem svojim / posteć’, plačuć’ i kukajuć’.ʹ / Razderite srca, a ne halje svoje! / Vratite se Jahvi, Bogu svome, / jer on je nježnost sama i milosrđe, / spor na ljutnju a bogat dobrotom, / on se nad zlom ražaliʺ (Jl 2,12-13).
Bog je milosrdni Otac. U religioznoj poemi ″Suze sina razmetnoga″ – koju je hrvatski barokni pjesnik Ivan Gundulić spjevao prema prispodobi evanđelista Luke o rasipnom i izgubljenom sinu te milosrdnom Ocu – čitamo ove stihove: ″Slavne gospođe i kraljice, / kih liposti još se hvale, / zlatne kose, drago lice, / ljuven pogled kê su imale, / ah, viđ što su u ovo doba: / malo praha udno groba!″
No, iz praha i pepela novi se rađa život. Sjetimo se mitskoga feniksa, ptice koja od mirisnih grančica savije gnijezdo te u njemu izgori zažgana vlastitom toplinom. Nakon određenog vremena oživi te se uzdigne iz svojega pepela. Premda je riječ o poganskome mitu, kršćani su, još od prve polovice 3. stoljeća i učitelja Origena, smatrali feniksa svetom pticom i simbolom neslomljive volje za preživljenjem, pobjede života nad smrću. U srednjem vijeku feniks je bio simbol uskrsnuća Kristova.
Utjelovivši se u čovječjem tijelu, Sin Božji i sâm Bog postao je čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Svoje tijelo razapeto na križu Isus Krist prikazao je Bogu na spasenje nas ljudi. Nezaslužena je to milost kojom možemo nadvladati smrt i zadobiti život vječni. U 5. i 6. poglavlju ″Druge poslanice Korinćanima″ o tome nalazimo ove smjerokazne retke:
″Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. / Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: ʹU vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.ʹ Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa″ (2 Kor 5,20 – 6,2).
Dati se na blagdan Pepelnice posuti pepelom, uz svećenikove riječi ʺObratite se i vjerujte Evanđelju!ʺ, znači dopustiti da vatra Božje ljubavi sažegne i u pepeo pretvori naše grijehe te da milost Božja na Čistu srijedu očisti naše duše i tijela. Dušu čistimo molitvom, a tijelo postom. Korizmenim odricanjem od jela, pića te drugih tjelesnih ugodnosti i užitaka – ne umrtvljujemo tijelo i dušu, nego ih pročišćujemo od pretjeranih navezanosti i sklonosti. Tako ih uključujemo u neuništivi život darovan Isusovom smrću na križu i pobjedonosnim Njegovim uskrsnućem.
Korizma nas poziva na obraćenje. To znači veliku i bitnu, a ne neku malu i površnu promjenu. Obraćenje je obrat, zaokret cijeloga čovjeka prema Bogu. U Starome zavjetu hebrejski izraz ʺšubʺ, koji prevodimo kao ʺobraćenjeʺ, doslovno znači ʹokrenuti seʹ, ʹvratiti seʹ. Kada Boga, koji je Svedržitelj, Vladar svemira, postavimo u središte svojega života, odnosno na prvo mjesto, mnogo će toga u našem životu doći na svoje mjesto, na pravo mjesto. A čovjeku je najteže postati ono što jest.
Obratiti se znači usmjeriti prema Bogu vlastiti život i vratiti se sebi. Vladaru svemira ne možemo se približiti nekom površnom i površinskom, kozmetičkom promjenom – nego korjenitom i sveobuhvatnom, promjenom kozmičkom. Promjenom svojega unutarnjeg svemira, kozmosa, univerzuma, svesvijeta. Obratiti se ujedno znači da smo čvrsto odlučili krenuti protiv struje, protiv lagodne svjetovnosti i duhovne osrednjosti svijeta te suprotiva vlastitoj nedosljednosti i slabosti.
Pepelnica nas u tom pogledu ili, bolje rečeno, u toj perspektivi podsjeća na kristološku i soteriološku istinu da po okončanju duge mrkle noći boravka u grobu, u zagrljaju smrti – dohodi pepeljasto predzorje, koje titra na prijelazu iz smrti u život, te nas uvodi u nahrup životonosnog svjetla vazmenoga jutra, u Kristovu svjetlost i bjelinu uskrsnuća.
