„Feldmaršal Svetozar Borojević – životopis prešućenoga velikana“
Prvo predstavljanje novoizašle knjige „Feldmaršal Svetozar Borojević – životopis prešućenoga velikana“, održano je u Splitu 11. ožujka 2019. godine. Organizator predstavljanja bila je Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije. U ime Koordinacije program je vodio Ivica Bubić, okupljenima se obratio i Petar Škorić u ime Hrvatskog časničkog zbora Split, uvodno o Prvom svjetskom ratu je govorio Ivo Uglešić (profesor povijesti), zatim nakladnik Zvonimir Despot, i na kraju autor knjige Danijel Tatić.
U najavi promocije je napisano: „Teško ćete naći Francuza koji nikada nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna na Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikog vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga, ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Ovaj životopis nastao je iz potrebe da doprinese ispravljanju te nepravde“
Svetozar Borojević od Bojne (1856. – 1920.)
Završio je vojne škole i ostvario vojnu karijeru u Austro-Ugarskoj vojsci. Zbog svojih vojničkih sposobnosti u Austro-Ugarskoj vojsci je postigao čin feldmaršala, bio je prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj vojsci koji nije bio njemačkog podrijetla.
Feldmaršal Svetozar Borojević, nadimak „Lav od Soče“, je bio Hrvat grkokatoličke vjeroispovijesti.
Tijekom Prvog svjetskog rata zaustavio je 1915. godine prodor ruske vojske prema Mađarskoj. Nakon toga (1915. godine) premješten je na zapadno bojište gdje je zapovijedao 5-tom armijom uz rijeku Soču. Borojević je crtu obrane, koja je bila planirana na rijeci Savi, premjestio na rijeku Soču. Na bojišnici uz rijeku Soču je odbio 11 napada brojčano jačih Talijana pa je dobio naziv „Lav od Soče“. Pod njegovim vodstvom je austro-ugarska vojska porazila talijansku vojsku kod Kobarida a nakon toga ju je potisnula sve do rijeke Piave, nadomak Venecije.
Spada među najznačajnije vojskovođe Prvog svjetskog rata, zaustavio je prodor ruske vojske prema jugu i prodor talijanske vojske u Sloveniju i Hrvatsku pa je time spriječio prisvajanje slovenskih i hrvatskih krajeva od strane Italije koja je 1915. godine ušla u rat protiv Austro-Ugarske s ciljem prisvajanja hrvatskih teritorija (temeljem tajnog Londonskog sporazuma). Mađari mu trebaju zahvaliti što je zaustavio rusku vojsku, a Slovenci i Hrvati što je onemogućio Italiju da okupira i prisvoji slovenske i hrvatske krajeve.
Umro je u klagenfurtskoj bolnici 1920. godine i bio sahranjen na gradskom groblju. Nekoliko mjeseci poslije njegovi posmrtni ostatci su prebačeni u Beč, pokopan je u arkadama Bečkog središnjeg groblja.
U Hrvatskoj se malo zna o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću jer su hrvatsku povijest pisali istoričari s istoka koji su prešutjeli ili krivotvorili sve ono što se nije uklapalo u njihove planove stvaranja velike Srbije. Feldmaršal Svetozar Borojević je zaslužan da Italija nije okupirala a potom i prisvojila slovenski i hrvatski teritorij i što nije ostvaren plan stvaranja velike Srbije. Pomaknuvši crtu obrane na rijeku Soču gdje je uspješno odbio talijanske napade onemogućio je da Talijani osvoje slovenski i hrvatski teritorij pa nakon završetka rata nisu mogli pregovarati o prisvajanju slovenskog i hrvatskog teritorija.
Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije ponudio je svoje iskustvo Narodnom vijeću Države SHS-a (Država Slovenaca, Hrvata i Srba) ali je bio odbijen.
Poglavlja knjige o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću su: Uvod, Na istočnom bojištu, Sočansko bojište, Nakon rata, Dodatak, Zaključak i Prilog.
Nažalost, u Hrvatskoj samo jedna ulica nosi ime feldmaršala Svetozara Borojevića, u Bjelovaru. Nema nijednog spomenika tom vojskovođi koji je obranio hrvatski teritorij od talijanskog i srpskog prisvajanja.
Knjiga je vrijedan istraživački prilog jer otkriva prešućene činjenice i ispravlja krivotvorine istočnih istoričara koji su pisali hrvatsku povijest.
Operni pjevač prof. Božo Župić i Marija Župić (pratnja na klaviru) su glazbeno uveličali predstavljanje knjige.
Dr. Marko Jukić
