Fra Ivica Jurić: Isus je uvijek govorio ‘Vjera te tvoja spasila’
Čudo obraćenja očituje se u Božjem zagrljaju onih koje su slomile životne tragedije. Bezuvjetna ljubav Božja čini čuda. Poput najjačeg magneta privlači ljude sebi i mijenja ih. Od prosjaka čini bogataše; od prosjaka kruhom i duhom. Kao predstavnike jednih i drugih uzet ćemo dva svetopisamska lika: slijepca Bartimeja i carinika Mateja. Iz njihova slučaja postat će nam sasvim jasno kako se čudo svaki put dogodi kada prigrlimo čovjeka u potrebi, kada sebe dajemo drugima. Tada Bog čini čuda preko nas. Tad smo njegova produžena ruka.
Zato za početak pogledajmo izvještaj o Bartimeju iz Evanđelja po Marku: U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10, 46-52)
Neprestano se susrećemo s različitim ljudima. Čovjek i ne može drugačije jer je biće susreta, odnosa. Biće koje živi iz odnosa s drugim. Taj odnos ga oblikuje, oslobađa njega samoga i izgrađuje, ali, nažalost, katkada i zatvara i zarobljuje. Premda je čovjek dionik stotina pa i tisuća različitih susreta, ipak neki susreti dublje mu ostanu u sjećanju. Od nekih susreta se živi a neki prođu kao da se nikada nisu ni dogodili.
Evanđeoski ulomak upravo nam govori o jednom važnom susretu Isusa i jednog čovjeka u Jerihonu. Taj čovjek imenom Bartimej bijaše slijepi prosjak. Inače, u evanđeljima grad Jerihon nema baš najbolju reputaciju. Granični je to grad; oaza nedaleko od Mrtvoga mora, grad trgovine i carine. Nedaleko od Jerihona, sjetimo se, Isus je iskušavan u pustinji; hrvao se sa Sotonom i odbacio njegove zamamne ponude. Uz navedeni grad, nadalje, osim ove priče o Isusu i slijepom prosjaku, vezane su i druge dvije priče: ona o dobrom Samarijancu i priča o Zakeju, cariniku koji se obratio i pola svoga bogatstva darovao siromasima.
Bartimej i Zakej
Iz Jerihona, dakle, imenom poznajemo dvojicu ljudi. Jedan je bio prezren zbog svoga grešnog života i nepravedno stečena bogatstva – a to je carinik Zakej; drugi je bio ovaj slijepi prosjak imenom Bartimej, koji je zbog svoje tjelesne mane i krajnjeg siromaštva bio odbačen od ljudi. Iako različiti imaju jednu crtu koja ih povezuje: to je čežnja za Bogom.
Ta čežnja pokazuje se u njihovu naporu da se približe Isusu pa i onda kad njihovi načini da to postignu kod drugih izazivaju porugu. Sjetimo se kako se Zakej, budući da je bio malen rastom, popeo na smokvu samo da bi Isusa vidio; a Bartimej, iako su ga drugi ušutkivali, vikao je na sav glas samo da ga Isus čuje: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se“! I obojica su bili uslišani. Isus je vidio njihovu čežnju. Štoviše, On ih je i nagovorio, na nama nedokučiv način, da navedeno učine.
Moderni Bartimeji i Zakeji
Ima li Bartimeja i Zakeja u društvu koje nas okružuje? Naravno da ima, osobito Bartimeja. To su svi oni koji su na neki način isključeni iz društva. Svi oni za koje ljudi nemaju vremena (jer nemaju ljubavi!) i koji su osamljeni, bolesni, nezaposleni, rastavljeni, siromašni… A Zakeji? Zakeja također imamo. Možda čak i više nego Bartimeja premda će to rijetki priznati. Bartimeji su uočljiviji pa se čini da ih je više. Moderne Zakeje, primjerice, možemo prepoznati i u vjernicima koji su nekoć evangelizirani, dakle kršteni, krizmani, vjenčani a onda su se vođeni logikom potrošačkog društva udaljili od Boga i njegovih vrijednosti. To su osobe koje su izgubile veliko bogatstvo, ne materijalno, naravno, nego duhovno. Materijalno im pruža privid da su ugledni i sasvim u redu.
To su osobe koje su izgubile smjer, dublji smisao života, smisao za žrtvu i koje svakojakim surogatima – ponajviše onim iz bogato razvijene industrije zabave – neuspješno popunjavaju nastalu prazninu. Oni su, dakle, prosjaci duha koji naoko sve imaju a u biti ništa nemaju jer iznutra su prazni.
Nemaju ono najvažnije: uporište koje osmišljava život i smrt, mladost i starost, zdravlje i bolest; nemaju vjeru koja nije nikakav skup ideja, ili folklornih prigodnih susreta ispražnjenih od dubljeg smisla, već stvarna snaga. Snaga koja životu daje smisao a s njim i ljepotu.
Vjera je snaga
Što zapravo želim reći? Želim istaknuti snagu vjere. Vjera nije nikakav naivni optimizam sadržan u ponavljanju pozitivnih misli već nutarnja snaga koja jača duh i podiže kvalitetu života na višu razinu. Ne zanemarujući, stoga, socijalni moment, što će reći konkretnu pomoć potrebnima, dakle, prosjacima kruha, ipak bi se usudio reći da je danas naša primarna misija ljude voditi Bogu i Boga ljudima; oplemenjivati duh čovjeku i nastojati oko toga da cjelokupni život, kako privatni tako i društveni, bude što sličniji našem jedinom idealu Isusu Kristu.
U tom smislu naša je misija, kako nas svećenika tako i vas vjernika, učiniti Boga prisutnim u svim sferama i područjima našeg života tako da i suvremeni Zakeji uvide svoje siromaštvo i obrate se Bogu – izvoru smisla i smiraju svih naših čežnji. Nisu naši stari bez razloga iz imenice Bog izveli pridjev bogat. Znali su oni dobro gdje je pravo bogatstvo koje moljac ni rđa ne rastače ni nagrizaju.
Nažalost, puno je danas i Bartimeja i Zakeja oko nas. Viču oni, prosjaci bilo kruha bilo duha, na različite načine ali ih mi ne čujemo. Možda ih držimo na distanci pa i osuđujemo jer su nam smetnja, jer prozivaju našu savjest, i jer nam je lakše ocrniti ih nego im pomoći. Dobro, nekad i ne žele da im se pomogne jer im je dosta svega. Pa ipak, i unatoč toj „sitosti“ oni ipak vapiju, čeznu za Stvoriteljevim glasom među mnoštvom glasova kao i osobom koja će ih njemu približiti.
Isusu ljudi nisu bili teret i smetnja. Nikada. Njemu je svatko dobrodošao. I siromah i bogataš. I domaći i stranac. Svatko, osim, preuzetnih osoba i napuhanaca. Njih nije volio jer su ga doživljavali kao suparnika a on je svima prijatelj. Čuvši vapaj Bartimejev Isus ga je pozvao k sebi. A on žureći k Isusu odbacio je ogrtač. U tom činu odbacivanja ogrtača možemo prepoznati odbacivanje starog mentaliteta, starog načina razmišljanja. I događa se čudo. Obraćenje. Bog je čuo njegove/naše vapaje i uslišio ih. Nije ravnodušan na patnju, ni na njegovu upornost.
Čuda su moguća
To čudo očituje se neprestano u Božjem zagrljaju svih koje su slomile različite životne tragedije. Bezuvjetna ljubav Božja čini čuda, mijenja ljude. Čudo se svaki put dogodi kada mi prigrlimo čovjeka u potrebi, kada sebe dajemo drugima. Tada Bog čini čuda preko nas. Tad smo mu najsličniji. Znam, nije u našoj moći sve ljude ozdraviti ali ipak nismo baš ni tako bespomoćni: naša pažnja i konkretna pomoć može puno pomoći drugima.
Bog i nas poziva danas da ustanemo od svega onoga što nas sputava da hodimo po njegovim stazama, da budemo još više ljudi. Ako baš hoćete poziva nas da ustanemo iz ove apatije koja već predugo traje i paralizira nas; poziva nas da gradimo mostove a ne zidove prema Njemu i drugima; da surađujemo sa svima gledajući u ljudima prvo ono što je dobro i plemenito i da to podržavamo.
Još nešto: Isus je Bartimeju rekao: „Vjera te tvoja spasila“. Ovo je jako važna rečenica. Isus nikada nikomu u Evanđelju poslije ozdravljenja nije rekao: „Ja sam te spasio, Ja veliki i svemoćni Bog spasio sam tebe, malo nemoćno stvorenje“, nego: „Vjera te je tvoja spasila“. Dakle, naša vjera čini čuda. Bog čini čuda u našem životu ali ne bez nas, ne bez naše vjere. Vjerujmo u njega i nama će se dogoditi čuda. I mi ćemo progledati očima duše i srca jer dobro znamo – gdje srce ne vidi, ni oči ne pomažu. On će nam pomoći da gledamo na svijet i na sve ljude njegovim očima, da blagim pogledom susrećemo ljude. I tako ćemo i njih i sebe promijeniti.
Konačno, Bog nas poziva da ustanemo i ekonomski, da ne ostanemo pokraj puta proseći mrvice globalizatora i ekonomskih predatora već da svoje sposobnosti nesebično uložimo u bolje sutra, kako naše osobno tako i zajedničko. To ćemo najbolje postići neprestano izgrađujući sebe, dobro odgajajući djecu i birajući uporno sposobne i časne ljude da nas na svim razinama zastupaju i da odgovorno rade na ozdravljenju našeg društva od podjela i ideološkog sljepila koje neprestano generira protivnike.
