Razgovor s č.s. Dominikom Grgat, članicom Savjetodavnog vijeća HUB-a
Živimo uskrsno vrijeme kada dobivenu priliku za novi život ne smijemo propustiti. Ne dopustimo da nam duhovne silnice, okrijepljene Kristovim uskrsnućem, priguši teret svakodnevice. Vrijedi ih krijepiti snagom Božje riječi, na vrelu ljudske nade i života. Razgovor s osobom posvećenoga života uvijek je vitaminski koktel našem duhu i tijelu posebice u ovim danima Isusove ljubavi i žrtve. Snažna duhom, Pavlovski odlučna i nepokolebljiva u stavovima, ali srca Milosrdnoga samarijanca – životna je karizma č.s. Dominike Grgat. Ona je članice družbe Školskih sestara franjevki Krista Kraja, nezaobilazna je i nezamjenjiva karika u duhovnosti Hrvatske udruge Benedikt i brojnih apostolata u franjevačkom duhu u službi Crkve i čovjeka. Maribor je kolijevka Vaše družbe koja je osnovana 1869. god. osamostaljenjem od Školskih sestara u Grazu. Nešto kasnije, 1904. god. Školske sestre franjevke dolaze u Hrvatsku, u Split. Inače, Vaša družba je raspostranjena na 4 kontinenta i u 14 zemalja diljem svijeta, a Split je središte hrvatske Provincije koja obilježava 115 godina svojega djelovaja. Utemeljiteljca reda je majka Margareta Pucher zajedno sa s. Antonijom Lampel. Ovo su samo male crtice iz povijesti Vašeg redovničkoga reda radi boljeg razumijevanja onoga što slijedi.
S. Dominika, ostavljate dojam vrlo energične, odlučne, ponosne osobe, koju se teško može zbuniti i kada bi to namjerno pokušali. Je li to baš ono što čini franjevačku karizmu prepoznatljivom u svijetu u kojem živimo?
Sv. Franjo je bio jedan, jedinstven, neponovljiv. Njegov život se sastojao u življenju evanđelja, u molitvi koja je bila odraz njegove vjere, njegovog životnog puta i srca. Sv. Franjo nije mogao ostati nezapažen, skriven ili zatvoren, jer je imao žar ljubavi prema evanđelju, a mnogi su krenuli za njim kako bi, poput njega, molili i živjeli. Franjo je bio svjestan da mu je Gospodin udijelio braću i sestre da poput njega slušaju nadahnuća Duha Božjega i tako svjedoče Krista životom. Karizma sv. Franje je uvijek i u svakom vremenu prepoznatljiva pa tako Gospodin poziva mnoge da ga slijede i u današnje vrijeme.
Dugo ste radili kao zdravstvena djelatnica u domovini i u inozemstvu. Jeste li smatrali da je to najbolji način vidanja rana na duši i tijelu brata – patnika? Je li izbor zanimanja odredio Vaš životni put redovnice ili općenito karizma služenja u ljubavi?
Dugo sam radila u zdravstvu kao medicinska sestra i po meni je to jedan od najboljih načina iskazivanja ljubavi i milosrđa drugima, jer im se pomaže duševno i tjelesno. U 14. godini života, kada sam pohađala 8. razred OŠ, rado sam odlazila jednoj baki u blizini škole prije i poslije nastave. Činilo me je ispunjenom da, sam njoj nepomičnoj, mogla radosno obavljati potrebne usluge. Moje dvije tete, očeve sestre, su bile redovnice što je meni bilo lijepo, a jedna od njih je bila medicinska sestra i gledajući nju kako djeluje, a i moja vlastitu sklonost za brigu o bolesnima, nekako je odredila moje zanimanje. Ukupno sam radila 42 godine i 8 mjeseci. Ono što me je uvijek nosilo naprijed, bila je ljubav i žar prema tom zanimanju i redovničkom pozivu. Molitva, sv. euharistija, svakodnevno predanje Bogu uvijek su mi pružali snagu za djelovanje.
Koliko dugo ste se zadržali u inozemstvu? Vaša želja ili pravilo družbe? Kakvo iskustvo nosite ?
U inozemstvu sam radila 4 godine i to iskustvo, u pozitivnom smislu, nosim cijeli život. To djelovanje, u inozemstvu, bilo je isključivo iz zavjeta poslušnosti. Znajte, poslušnost je blagoslov, jer tko god posluša osjeća blizinu i snagu Božju.
Susret s Vašim sestrama u zdravstvenim ustanovama ulijeva mi dodatno povjerenje i sigurnost. Osim u službi bolesnika, gdje Vaše sestre još mogu ostvariti svoje poslanje sukladno pravilima družbe i potrebama mjesne crkve i lokalne zajednice?
Ja imam predivna iskustva u odnosu na sve moje zdravstveno osoblje. Imala sam u njih povjerenja jer sam vidjela njihovu zauzetost za dobro u svakom području. Zapravo, jako volim sve koji su predani u službu potrebnu ljudima, bolesnim bilo na duši ili na tijelu. Ja vjerujem da se svi trude obavljati svoj posao savjesno i s ljubavlju. Bog ih blagoslovio! Naše sestre franjevke ostvaruju svoje poslanje po bolničkim domovima za starije i nemoćne u domovini i inozemstvu, u misijama u Africi, u školama, vrtićima, socijalnoj skrbi, na službama u crkvi.
Često slušamo da je, čovjek našeg vremena, pomalo zanemario ili minorizira poruke karizme sv. Franje. Neobično, jer čovjek ovog vremena ranjiviji je nego ikada? Istina ili izgovor?
U ovom stresnom vremenu potrebna nam je ozdraviteljska snaga, potrebna nam je jaka duhovna transfuzija da ozdravi naš, često pogrešan, pogled na život. Potreban nam je duh pun predanja. Svima koji su kršćani potrebno je izaći iz sebe i ući u središte samoga Boga, a to nam je moguće pohađanjem duhovnih obnova slušajući savjete Bogu posvećenih osoba, a isto tako slijedeći primjere laika koji djelima milosrđa svjedoče Isusa Krista.
Često me zaokuplja pitanje, dok razmišljam o braći i sestrama koji su prihvatili Božji poziv, kako ga prepoznati? Kako ste ga Vi prepoznali? Kada se to zbilo ili zbivalo?
Samo sakramentalni život i Njegova milost može te dovesti do onog potrebnog svjetla koje će ti osvijetliti put. Svatko je od nas imao svoje iskustvo u pozivu. Najčešće je to promišljanje: što sam, tko sam, što želim postati? Uvijek je potrebno staviti svoj život u Božje ruke i On nađe put ostvarenja, zato svatko ima svoje iskustvo. Evo, ja sam završila 8. razred i bilo nas je petero s prezimenom Grgat i mi smo se pitali: „Što ćemo, kamo ćemo“, a ja njima kažem:“ Ja bih u časne“!, a oni su odgovorili: „I mi ćemo“. Bile smo dvije curice i tri dječaka i svi smo otišli. Dvoje od nas je ustrajalo, fra Stipica Grgat i ja. Svi smo bili iz vjerničke obitelji i pripadali istoj župi i svi smo imali već nekoga u samostanu. Naše obitelji su nam uvijek svjedočili svoje zadovoljstvo i radost predanja, kada smo dolazili na odmor ili u posjet njima. Uvijek su nas okupljali na zajedničku molitvu. Zapravo, oni su nama svojim životom navijestili radost služenja Gospodinu.
Možete li nam reći što Vas je općenito nosilo u životu? Što je tinjalo u Vašem srcu i činilo ga tako radosnim?
Od svega što radim uvijek mi je bilo najdraže moliti i činiti usluge. Ja sam doista radosna, moj život je ispunjen molitvom. Nikada nisam išla na bilo koju dužnost, a da nisam otvorila svoja usta i molila Gospodina da me vodi i da upravi moje misli, riječi i djela. Molim za one koji su potrebni moje pomoći, za one koji me povrijede, kao i za one koji su mi možda i zavidni. Istinski molim Gospodina da ih blagoslovi. Eto, moja je jakost Gospodnja radost koja me ispunjava. Zahvalna sam mu što mi je udijelio radosno srce pri vršenju poziva kao školske sestre franjevke.
Vašu brižnost za breme koje „tišti“ naša ramena, za naš kršćanski krepostan život, za našu duhovnu pustoš prepoznajemo u organizaciji milosne duhovne obnove kod naših franjevaca na Trsteniku, koju vodi sjajni fra Ivan Matić. Kako uspijevate ostvariti želju kada je svima znano koliko je zauzet i tražen karizmatski voditelj „Kuće susreta Tabor“ kod Samobora.
Dugo sam u obnovi u Duhu, od 1981. Naš dragi pokojni fra Zvjezdan Linić održavao je za nas, sestre franjevke, duhovne vježbe u Zagrebu. Bila sam mlada i uvijek sam molila za ono što je naređeno i određeno. Gospodin me je, u ovim duhovnim vježbama preko primjera svećeničkog života fra Zvjezdana Linića, posebno obnovio i osposobio za dublju molitvu. Zahvaljujem Gospodinu što mi je fra Zvjezdana stavio na put kao i mnoge druge dobre ljude. Mogu reći da sam u svojem životu susrela primjerne svećenike koji su mi svjedočili živog Isusa svojim životom. Svećenik i časna sestra mogu jako puno učiniti ako žive djelotvorni sakramentalni i redovnički život. Ja, Bogu hvala, imam dosta takvih primjera. Evo, spomenuli ste fra Ivana Matića. On je zaista predan svojem zvanju svećenika i trudi se svima donijeti živoga Boga. Kad u molitvi osjetim da bismo trebali duhovnu obnovu na široj razini i znam, to je to. Zvat ću fra Ivana za dogovor kada njemu odgovara. Tada puno molim, osobno i s Molitvenom zajednicom Padre Pia da Gospodin vodi duhovnu obnovu i sve Njemu predamo. Naša molitvena zajednica moli za dar poniznog služenja. Iskusili smo djelotvornu Božju ljubav od poslužitelja, pjevača, bogoslova i naših dragih svećenika franjevaca. Zapravo, imamo dojam da smo mi u službi duhovne obnove, zajedno s cijelim samostanom, jedna velika obitelj čiji je gospodar, Bog.
Odaziv je velik, mnoštvo vjernika prati vrlo dinamičan i raznolik trodnevni program. Franjevački klerikat na Trsteniku tada nosi naziv „oaze mira, pomirenja i ljubavi“. Budi li se Crkva u Hrvata ili još uvijek pomalo drijema?
Da, svi smo se u franjevačkom klerikatu osjećali kao u oazi mira. Još uvijek ima puno toga u nama što je zaspalo, a ne da samo drijema. Moramo se probuditi što prije.
Pred kakvim problemima ili izazovima stoji danas Crkva u Hrvata i općenito kršćani u svijetu? Je li ovo vrijeme dramatičnih progona kršćana ili, kako ga je nazvao u svojoj kolumni naš kolega Nikola Milanović „vrijeme nemilosrdne kršćanske zbilje“ po brojnosti žrtava i nepredvidivosti okrutnog čina? Možda još okrutnije nego u prošlim vremenima progona? Slažete li se?
Mislim da su u današnje vrijeme kršćani jako ugroženi. Čini mi se da je to vrlo žestoko. Slažem se da su ovo okrutna vremena za kršćane. Svi su kršćani poslani biti apostoli. Što si bolji kršćanin, to si bolji apostol. Molimo Gospodina da nam podari svoje svjetlo i duhovnu snagu našim progonjenim kršćanima kao i vječni život onima koji su dali život za svoju kršćansku vjeru.
Osnovali ste Molitvenu zajednicu Padre Pia u Splitu, bojnih članova i raznolikih aktivnosti. Molim Vas, uvedite nas u misiju ove zajednice i upoznajte nas ukratko s njezinim naslovnikom, svetim Padre Pijom.
Naša molitvena zajednica nastala je prije 14 godina. Sv. Pio ima po cijelome svijetu molitvene zajednice. On je u potpunosti posvjedočio životom misiju djelovanja za čovjekovo spasenje. Duhovno je usmjeravao vjerne, pružao milosrđe grešnima u ime Božje, odgovarao na brojna pisma koji su mu obožavatelji slali, žarom slavio euharistiju. Posvetio se ublažavanju boli i patnja mnogih, osobito bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu osnovao zakladu preko koje je djelovao i Sollievo della Sofferenza – kuća za ublažavanje boli. Ja sam na čudesan način dobila u Milanu 1998. godine, u katedrali sv. Karla Boromejskog, uokvirenu sliku s likom sv. Pia i vrećicu sličica i medaljica. Dok sam bila pred svetohraništem i molila, došao mi je čovjek invalid, predao mi sliku, sličice i medaljice i rekao mi da puno molim p. Pia. Ja nisam do tada uopće znala da postoji p. Pio. Uzela sam sve što mi je poklonio, molila i doživjela milost uslišanja. Počela sam se propitivati o p. Piju i naš fra Petar Milanović detaljno mi je ispričao o ovom Božjem čovjeku. Ja sam samo željela posjetiti njegov grob, a Bog mi je i to uslišao. Dobila sam gratis put u Italiju, u Rim i išla sam s jednim hodočasnikom. Poželjela sam doći i drugi put i nas devetero putovasmo s našim fra Petrom. Ovaj put, kod p. Pia, rodila se ideja da se u Hrvatskoj organizira službena molitvena zajednica. Osnovali smo je 2005.na dan Gospe od Zdravlja i tako smo postali Molitvena zajednica p. Pia Gospe od Zdravlja. Molili smo da nas potakne u onome što nam je najbolje činiti u našem djelovanju. Kako imamo dosta djelatnica u zdravstvu, shvatili smo da je naš put organizirati duhovne obnove u bolnici i izvan nje, hodočašća u domovini i inozemstvu i barem jednom godišnje organizirati veliku duhovnu obnovu za narod, u došašću ili tijekom korizme. Duhovne obnove su posebno korisne našoj molitvenoj zajednici kako bismo sačuvali duh poniznog služenja.
Organizirali ste brojna hodočašća u domovini i inozemstvu, već u lipnju organizirate izlet na Krk. Kojim povodom? Koje hodočašće posebno pamtite zbog njegove važnosti, odaziva ili duhovnih plodova?
Da, svake godine sam organizirala hodočašće Gospi u domovini. Ove godine idemo na Krk jer tamo je naš bivši bolnički kapelan, biskup Ivica Petanjak – kapucin. Slavit ćemo misu 23. lipnja, potom ćemo razgledati Krk i nastaviti put prema Trsatu, Gospinom svetištu. Lijepo je hodočastiti kao zajednica jer zajednička molitva i pjesma uvijek donesu nešto novo i dobro. Molimo za naše potrebe, uvijek se duhovno osvježimo i obnovimo porukom hodočašća. Teško mi je odgovoriti koje hodočašće posebno pamtim jer svako nam donese nešto novo. Posjetili smo Isusov grob, Nazaret, Betlehem, Kafarnaum, Jeruzalem, Betaniju…, a onda Fatimu, Lurd, gotovo sva Gospina svetišta u Italiji i Poljskoj. Bogu hvala i onima koji su nam to omogućili.
Vrijedna ste i zapažena članica naše udruge, vjerna joj od utemeljenja 2011. godine. Mislite li da je moguće ostvariti zacrtane ciljeve – odgojiti društveno osjetljivog čovjeka kršćanskih vrlina čije mjerilo nije imati već hodati časno ispod zvjezdanog neba.
Bitno je da se pošteno trudimo. Svaka čast onima koji se izuzetno trude.
Može li Petar naših dana, papa Franjo u svojoj želji i zalaganju za Crkvu siromašnih za siromašne doprinjeti stvarnim promjenama u društvu? Papa progovara vrlo razumljivo i kada govori o politici, mislite li da je njegova riječ još uvijek mjerodavna moćnicima svijeta?
Mislim da moćnici današnjeg svijeta ne čuju ni Papu. On nas milosrdno opominje i poziva na obraćenje, pokušava probuditi prave vrednote, predaje sve u ruke Božje, a to je njegova zadaća.
S obzirom da još odzvanja uskrsno aleluja, želite li uputiti poruku našim članovima udruge, čitateljima teksta i vjerničkom puku?
Dragi moji radujem se naporima udruge Benedikt u izgradnji duhovnog, kršćanskog i domoljubnog zajedništva i u nastojanju biti jedan u Kristu Isusu. Tako pomažemo Ocu da usliši molitvu Sina u njegovu času. Uskrsli Isus pohodio nas svojim mirom, snagom i blagoslovom! Aleluja! Želim vam blagoslovljen i sretan Uskrs i neka radost uskrsnog jutra ispunja vaše duše i srca.
Na kraju našeg razgovora želim Vam izraziti radost i zahvalnost Hrvatske udruge Benedikt na potpori koju nam uvijek i nesebično izražavate svojom vedrinom, nadom i optimizmom. Ali, kada je to potrebno i korisno, dobronamjernim prijekorom. Zahvalni dragom Bogu što Vas imamo u blizini i što uvijek možemo računati na Vašu pomoć dobrog savjeta. Draga naša časna Dominika, hvala Vam od srca i Bog Vas poživio!
Razgovor vodila: Margita Vučetić/Hrvatska udruga Benedikt
