Skrb o poginuloj djeci zasad ostaje samo u sjećanjima….
Ovih dana često se može čuti kako još nitko nije odgovarao za brojna ubojstva nevinih Hrvata tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
U Slavonskom Brodu među ostalim bilo je iznimno tužno i žalosno 3. svibnja. Taj dan održana je u ovom gradu i komemoracija „Sjećamo ih se s ponosom i tugom“. A stanovnici ove županije i te kako se dobro sjećaju tog dana 1992. kad je od strane srbijanskog agresora poginulo 16 osoba, od toga šestero male djece, a ranjeno 60 ljudi.
Da, nitko ni zbog toga još nije odgovarao. A nije ni zbog ostalih dječaka i djevojčica iz ovoga grada, koji su poginuli u agresorskom raketiranju Slavonskog Broda.
Inače, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a na tisuće ih je ranjeno.
Na taj srbijanski zloćin podsjeća spomenik „Djevojčica“, koji je smješten ispred Osnovne škole „Hugo Badalić“ u ovom gradu.
Samo iz ove škole mučki je ubijeno 16 učenika!
Kada će netko odgovarati i zbog toga?
Ubijena djeca iz Domovinskoga rata ne smiju biti i ostati samo broj. Treba im se priznati status poginulog i nestalog branitelja, pa čak i možebitno više od toga.
Slično treba uraditi i kad su u pitanju ranjena djeca u srbocrnogorskoj agresiji.
Kolikoj je djeci „ukradeno djetinjstvo“, kolika i danas (kao već odrasli ljudi) trpe posljedice onog što su iz dana u dan proživljavali u vrijeme Domovinskog rata?
Imaju li ta djeca barem priznati PTSP-i?
Koliko uostalom u školama znaju učenici o onome što su proživljavali njihovi vršnjaci, kad su se primjerice sakrivali od granata i razaranja, ili kad su danima i noćima čekali svoga tata da se vrati s bojišta? (Mnogi se nažalost nisu vratili).
Zbog čega još uvijek nemamo ni Spomen dana koji bi nas podsjećao na najmlađe stradale u agresiji?
U svakom gradu neki trg ili ulica morali bi nositi ime po nekom nedužnom djetetu.
O „slučaju Zec“ mnogi znaju sve i sva, čak su odigrane i neke kazališne predstave. Nu, tko zna slučaj obitelji Kozbašić iz Petrinje? Pripadnici SAO Krajine u obiteljskoj kući Kozbašić iz vatrenog oružja ubili su, 5.11. 1991., ni krive ni dužne dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu. Tek krajem prošle godine (!) za ovaj svirepi zločin podignuta je optužnica protiv dvojice državljanina Srbije, a koji su (pogađate) nedostupni hrvatskim organima gonjenja!
U Vukovaru su u jednom danu (15.11. 1991.) ubijeni Emil Aleksander, njegova supruga Vlasta i sin Matej (r. 1989.). Itd. i tako redom.
A kad već govorimo o patnjama djece u vrijeme Domovinskog rata svakako se moramo prisjetiti i podatka da je do kraja 1991. u progonstvu bilo 172.000 djece, a godinu dana kasnije registrirano je još njih 148.000!
Čitav rat mnoga su djeca provela i izvan svojih gradova i mjesta, odnosno domova.
Kada će se o tome povesti rasprava, ili još bolje: kad će razni frljići i na tu temu snimiti neki film ili napraviti kazališnu predstavu?
Vrijeme je…
Mladen Pavković; Foto: SBplus.hr
