Dr. Zdenka Čorkalo: NA VAGI – ILI NA CIJENI?
SMILJANA RENDIĆ, katolička novinarka
Neobičnim putem mi je u ruke došla knjiga o Smiljani Rendić, katoličkoj novinarki rođenoj 1926. god u Splitu, a umrloj 1994. god u Rijeci. Odmah, na neviđeno, prije nego otvorim korice ove knjige od 550 stranica, unaprijed zahvaljujem autorici gđi Silvani Burilović Crnov, jer je započela, kao i nekad Kolumbo, uhvatila se posla u nadi i vjeri da će sve dobro proći u otkrivanju poznatog i nepoznatog, svega što je izašlo iz pera jedinstvene žene – Smiljane Rendić, katoličke novinarke. Ja nisam znala o komu je gđa Silvana pisala, a ona nije znala da sam na prvoj godini Studija medicine u Rijeci upoznala Smiljanu, družila se s njom, bila tek sićušni svjedok 1971. kad su je komunističke vlasti optužile, a Okružni sud u Rijeci donio presudu i proglasio ju krivom zbog napisanog i objavljenog članka „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“.
Tada sam imala dvadeset godina a gđa Smiljana četrdeset pet, među nama su bile velike razlike u prijeđenosti životne staze. Pri Dominikanskom samostanu u Rijeci bila je skupina studenata “Synaxis,“ s kojima se obračun nije smirio sve do početka Domovinskog obrambenog rata. Nas nekoliko iz te skupine posjećivali smo poznatu novinarku, ali sebe radi, jer smo bili željni znanja i njezinog iskustvenog otvrdnuća. Mi, tek iznikli, a nju su, kad je imala naše godine, u zadnjem razredu gimnazije, prvi put pokosili, kaznili, izbacili je, oblijepili je fluorescentnim naljepnicama tako da se zna, da svi vide tko je pametan ali na krivoj strani.
Ići za tragom pisca je teško, vaditi iz nečije biografije bilo što, naglašavati izdaleka ili iz bližega neki trenutak presudan za samo slutnju, tvrd je posao. I uvijek će naići tvrdo na tvrdo! Ili tvrdo na još tvrđe!
Autorica knjige, Silvana Burilov Crnov, izbjegla je improvizaciju i naslućivanje. Za sada. To je mogla tako jer je u pomoć pozvala Smiljanine najbliže suradnike, poslodavce, prijatelje, važne ljude iz crkvene hijerarhije s kojima se dopisivala ili im je samo pisala znajući da ne će dobiti odgovor, neke „bistre potočiće ali ne duboke“ kako je za sebe rekao Voltaire, ljude bliske Smiljani ne po njezinom odabiru nego prema životnim nanosima, i svima njima je gđa. Silvana postavila ista pitanja. Njihovi odgovori su autorizirani, potvrđeni u pisanom obliku. Osim ovoga knjiga je bogata Smiljaninim izvornim člancima, djelovima članaka, crticama, kritikama, pismima koja su značajni crtač svoga autora, što isto ide u prilog objektivnosti i smanjivanju krutosti u pitanju koliko je čega na cijeni a koliko na vagi. I tko je vlasnik vage? Koje su njegove stručne i ljudske reference? Ne izigravanjem zamjene, kad nestane objektivnosti za stručnost onda upotrebiti ljudske pozicije. Ne to. Vaga mora biti ispravna inače će nas potkradati, davati nam manje nego što skala težine pokazuje.
- god. Smiljanu Rendić je po završetku Drugog vatikanskog sabora, kojeg je pratila kao od životne važnosti, odlikovao biskup Petar Čule „Koncilskom medaljom“ za suradnju u Glasu Koncila.
- god. dobila je jedinstvenu nagradu „Zlatno pero Glasa Koncila“, kao jedina osoba s tom nagradom. Ni prije ni poslije nje nikada više se nije ponovilo takvo nagrađivanje.
Ipak, ni to nije zaustavilo neke brzace, koji su, u nemogućnosti vlastitog zaustavljanja, prešli mjeru, i profesionalnu ali nadasve ljudsku. I to, dugo poslije njene smrti. Koliko čovjek može sam nabaciti blata na sebe, nitko ga ne može tako revnosno slijediti.
Iz razgovora autorice knjige s Vladimirom Pavlinićem, prvim glavnim urednikom Glasa Koncila, lista u kojem je Smiljana Rendić pisala, izdvajam: „ Bila je osoba izvanredne energije i talenta. U duši konzervativna katolkinja, ona je vidjela naprijed, imala je širi horizont nego većina nas ostalih. Pratila je vanjske publikacije, novu teološku literaturu, imala je inteligenciju i hrabrost kazati što misli, i u tome je, posebno za naše prilike bila rijetka osoba. Imala je bogat rječnik i njezina svaka rečenica išla je na potpunu jasnoću. Odigrala je ključnu, nezamjenjivu ulogu da hrvatsko katoličko novinarstvo doživi svoju punoljetnost. Ona zaslužuje da se predstavi kao povijesni lik svoga vremena i prostora.“
Još jedan, nekadašnji glavni urednik Glasa Koncila, don Živko Kustić, o Smiljani Rendić je rekao i ovo: „Nitko nije, na našem području tako duboko povezao doživljaj vjere i doživljaj svakidašnjice. Tu je bila neprevarljiva. Apsolutno je bila vjerna Crkvi, i to papinskoj Crkvi, ali i apsolutno kritična bez zlobe. Inzistirao sam da joj se dodijeli nagrada „Zlatno pero“, jer je Smiljana bila jedinstvena, a nakon nje nije se pojavila niti jedna osoba koja se izdigla kao što je ona.Bez nje ne može se u potpunosti shvatiti višegodišnji novinarski stav Glasa Koncila, ni taj dio naše crkvene povijesti. Smiljana bi trebala ući kao veliko ime u noviju povijest Crkve u Hrvata i velika je nepravda ako se to zaboravi.“
Vrijedno je očitovanje i sadašnjeg glavnog urednika glasa Koncila Ivana Miklenića, koji je izravan i jasan: „ Bila je izrazito profesionalna, erudit kao rijetko koji čovjek. Nije šutjela nego upozoravala. Bila je iznimno pero, a izrazito dragocjeno je to što su njezini podaci vjerodostojni. To je plod njezina golemog znanja. Kad nešto nismo znali, samo smo pitali Smiljanu. Neizmjerno je ljubila hrvatski narod i kulturu, Katoličku Crkvu, židovski narod i kulturu.“
Novinar Glasa Koncila Vlado Čutura pozlatio je riječi: „ Smiljana Rendić spada među najveće žene u povijesti hrvatskog novinarstva. Njezina kratka i jasna rečenica, točan hrvatski jezik, sve je radila duboko, ništa nije ostavljala površno. Razlikovala je čvrstu vjeru i zdravu pobožnost, življenje socijalnog nauka Crkve, snažnu nacionalnu odrednicu. Ona nije tražila čuda. Govorila je da što će joj čudo ako vjeruje.Šteta bi bila da jednu svoju najveću novinarku ne znamo predočiti javnosti.“
Vojko Rogić, dvdesetdvije godina prijateljstva sa Smiljanom Rendić, izrekao je u nekrologu, da je ona bila „edukativna baklja“, diskretnost i samozatajnost bile su njezina mjera i značajka. Smrću Smiljane Rendić je europske Hrvatske manje. Rekao je i da je ona u razgovoru često citirala Antu Starčevića, Oca Domovine: „Uru široka, uru dugačka, ali slobodna i samostalna, misleći uvijek na Hrvatsku.“
Fra Špiro Marasović je za Smiljanu čuo 1962. kad je počeo Koncil, on je tada bio novak. Ona je u Hrvatskoj bila prihvaćena kao glavni interpetator koncilskih zbivanja i dokumenata među katoličkim novinarima. Kao svestrani intelektualac pratila je cjelokupnu hrvatsku kulturu i političku scenu. Područje jezika bilo je i njezino područje. Ako pomno pratite stanje govora i jezika u našim medijima danas, primjetit ćete da se Hrvatska već izbacuje i iz kosih padeža, pa se tako, kao surogat, pojavljuje sintagma „ova zemlja“. Siguran sam, da je živa, Smiljana Rendić bi digla svoj glas protiv toga, i bila bi spremna podnijeti za to bilo kakve posljedice.
Eto, vrata su širom otvorena prema djelu Smiljane Rendić. Bože daj da se još netko uputi u sobice, sobičke, hodnike, pa da iz više osunčanih prozora pusti svjetlo koje će dati snagu marljivim skupljačima jedne neobične mudrosti, znanja, nepokolebljivosti u teškim progonima, ostavljenostima pred vratima zatvora…! Neka dođe na cijenu sve! A na vagu? Bude li vaga ispravna, povući će se i sama. Ako posao nastavi gđa Silvana Burilović Crnov, njezina djeca će, kad narastu, imati što raditi i o čemu misliti dok budu čitala.
Dr. Zdenka Čorkalo
