DON MARINKO MLAKIĆ: Bezumnost pouzdavanja u bogatstvo
18. nedjelja kroz godinu C
Pohlepa (srebroljublje) je korijen svih zala, piše sv. Pavao. Zbog pohlepe za novcem i bogatstvom ljudi lako gube glavu, a onda i svoje najbliže, braću i sestre s kojima su pozvani živjeti u zajedništvu ljubavi i dobroti. Pohlepa za bogatstvom, vlašću i čašću uzrok je svih podjela, ratova, nepravdi, nasilja i ubijanja među ljudima i narodima.
Naličje pohlepe najtragičnije se očituje u odnosima braće i sestara kada se počnu sporiti oko baštine svojih roditelja. Ono što bi ih trebalo vezati, što bi im trebalo pomoći da jedni drugima iskažu ljubav i dobrotu, postaje kamen spoticanja, predmet podjela i razmirica. Umjesto da oni u ljubavi međusobno dijele baštinu, zbog pohlepe baština njih dijeli i zavađa.
Isus savršeno uočava duboki korijen pohlepe. Ona otkriva iskrivljen odnos čovjeka prema samome sebi i vlastitom životu. Pokazuje da čovjek na potpuno krivi način gleda vrijednost svoga života. Vidi je u onome što posjeduje. Zato pohlepno teži za tim da što više posjeduje. Pohlepa tada njime toliko ovlada da ga učini bezumnim, potpuno slijepim i gluhim za istinsku ljubav i dobrotu koje jedine život čine ispunjenim i vrijednim.
U današnjem evanđelju Isusu pristupa netko i traži da posreduje između njega i njegova brata kod podjele baštine. On mu uzvraća, vjerojatno na njegovo iznenađenje, kako ne želi biti sudac i djelitelj među braćom te ga poziva da se čuva pohlepe. Isus ne želi uspostavljati samo izvanjsku pravednost, koja često još više dijeli ljude, već ulazi u sam korijen problema. U ljudsko srce. Ono je poprište borbe između ljubavi i pohlepe. Odnosi s drugima, osobito s braćom, pokazuju što je od toga dvoga prevladalo u čijem srcu.
Isus zatim pripovijeda parabolu o bogatašu kojem obilno urodi zemlja. Bogata žetva potiče u njemu sebičnost i pohlepu. Sve što posjeduje smatra svojim i samo na tome gradi svoju budućnost. To je njegova duboka zabluda. On, istina, ne čini nikakav grijeh. Nikome ne čini nikakvo zlo. Za nj ne možemo kazati da je loš čovjek. Štoviše, on bi u očima današnjeg svijeta bio pošten, jer nije stekao ništa nezakonito. Ipak, on duboko griješi. Dopustio je da njegovu dušu ispuni pohlepa. On misli samo na sebe. Drugi za njega ne postoje. On nema ni žene, ni djece, ni brata, ni sestre… Možda ih ima, ali ih nema, jer je bolesno sebičan.
Imanje, polja, ljetina, blagostanje, sve je to dar Božji. Ona su znak Božje brige za nas. Međutim, mi to trebamo kao takvo prepoznati i živjeti. Iskrivljen stav prema materijalnim dobrima lako se umjesto blagoslova pretvori u prokletstvo. Život u pohlepi, prisvajanje materijalnih dobara isključivo sebi bez osjećaja za druge, zato što ih sam posjedujem, lažan je život. Promašen život.
Pohlepa u čovjeka pokazuje kako je on potpuno zaboravio temeljnu životnu istinu da je Bog naš Otac, mi njegovi sinovi i kćeri te međusobno braća i sestre. I samo nas ljubav koju imamo od Oca te je međusobno živimo kao braća i sestre može ispuniti istinskom radošću života. A svrha zemaljskih dobara je u tome da po njima ostvarujemo svoje bratimstvo i sestrinstvo, da nam ona budu znak ljubavi i zajedništva, da mi njih dijelimo a ne ona nas. Zemaljska dobra ne mogu obogatiti naše duše pravom radošću i mirom bez obzira koliko puno ih posjedovali. Njihovo pohlepno zgrtanje čovjeka nužno zatvara u svijet samoće u kojoj živi i umire u strahu i tjeskobi, jer je sam potpuno nemoćan pred najvećim izazovom života – pred smrću.
Prispodoba završava Božjim ukorom bogataša. Bog ga ne kori zbog zloće, ali ga naziva bezumnim. Zašto? Zato što ne shvaća u čemu je zbilja čovjekovo bogatstvo i na čemu čovjek treba graditi svoju budućnost. Ne shvaća što je to što čovjeka zbilja čini bogatim i sigurnim čak i pred samom smrću. Bogataš ne želi misliti na smrt. Ne razmišlja kako je ono na čemu gradi svoj život i svoju budućnost krhko, propadljivo i da već sutra može lako ostati bez svega toga. Život treba graditi na bogatstvu koje ni smrt ne može uništiti. To je ljubav. Ljubav koju imamo kod Boga, našega Oca, i koju možemo doživjeti samo onda kada joj uzvratimo. A Bogu uzvraćamo ljubav onda kada u njoj živimo jedni s drugima, kada živimo kao braća i sestre. Zato je misao na smrt spasonosna. Ona nas spašava od pohlepe. Razmišljati o vlastitoj smrti je mudrost, zaborav na nju je bezumnost.
Svi smo mi samim našim zemaljskim životom od Oca nebeskog u baštinu zadobili obilje dobara, sasvim dovoljno da možemo živjeti bogato i ispunjeno. Ali zato trebamo živjeti i međusobno kao braća i sestre. Materijalna dobra ne smiju biti među nama uzrok pohlepe i podjela već znak ljubavi i dobrote.
Don Marinko Mlakić
