HRVATSKA BAŠTINA – Skladateljica Dora Pejačević
Slika 1. Dora Pejačević (wikipedija)
Prva žena skladateljica u Hrvatskoj bila je grofica Dora Pejačević (1885.-1923.). Svoju prvu skladbu napisala je već u 12. godini, glazbeno obrazovanje započela je u Zagrebu, a nastavila u Dresdenu i Munchenu. Iza nje je ostao bogat opus od 58 djela od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.
Dora Pejačević rođena je 10. rujna 1885. godine u Budimpešti, no najveći dio svog života provela je na obiteljskom imanju u Našicama. Podrijetlom je iz stare plemićke obitelji, djed Ladislav i otac Teodor bili su hrvatski banovi, te utjecajne ličnosti u kulturnom i političkom životu Hrvatske.
Snažan utjecaj na umjetnički razvoj male Dore imala je njezina majka Elizabeta (Lila), rođena mađarska barunica Vay de Vaya. Kao školovana pjevačica i organizator mnogih kućnih koncerata u našičkom dvorcu, barunica je ubrzo otkrila Dorin izniman talent. Tako Dora svoje prve glazbene poduke i opće obrazovanje stječe u roditeljskom domu s bogatom knjižnicom i mnoštvom umjetničkih djela, te uz pomoć vrsnih privatnih učitelja. Buđenju stvaralačkih poriva pogoduje i prostran, iznimno njegovan perivoj oko dvorca, jezero s paviljonom, te široki slavonsko-podravski krajolici.
Svoje prve radove Dora stvara u dobi od dvanaest godina. Po navršenoj četrnaestoj godini, počinje se ozbiljno baviti glazbom te od 1902. do 1905. boravi u Zagrebu gdje privatno uči glasovir, violinu i istrumentaciju. Istovremeno se bavi skladanjem manjih klavirskih opusa, kao što su Canzonette op. 8, Život cvijeća op. 19, Šest stavaka za klavir i Maštanje. U šesnaestoj godini života skladala je Žalosnu koračnicu. U razdoblju sazrijevanja, Dora uz glazbene studije nalazi vremena i za intezivno čitanje, a svoje impesije o knjigama bilježi u Dnevniku pročitanih knjiga.
Presudan korak u daljnjem razvoju umjetničke ličnosti, imao je njen odlazak na studij u inozemstvu. Tada pristupa komponiranju većih muzičkih formi, pa je njezin Koncert za klavir i orkestar poznat u našoj glazbenoj literaturi kao prvo glazbeno djelo te vrste. Posljednji veliki vrhunac u nizu inozemnih uspjeha skladateljice, nakon praizvedbe dvaju stavaka simfonije u Beču, bila je praizvedba čitave simfonije u Dresdenu. Drezdenska premijera, kao i bečka izvedba, bila je pravi trijumf, kako kod publike, tako i kod kritike.
U jesen 1921. u Našicama je svečano proslavljeno Dorino vjenčanje s austrijskim plemićem Ottomarom von Lumbe, bratom Dorine prijateljice Rose Lumbe. Od prosinca iste godine skladateljica sa suprugom živi u Münchenu.
Porod prvog djeteta, u relativno kasnoj životnoj dobi, bio je za nju koban. Poklonivši koncem veljače život dječaku Theu, umire 5. ožujka 1923. od sepse u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode. Pismo suprugu, pisano nekoliko mjeseci prije kraja, tragično je obilježeno slutnjom skore smrti. Citat iz tog pisma govori i o njenim naprednim razmišljanjima:
„Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek-; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku“.
Nakon smrti Dora je privremeno pokopana u Münchenu. Nakon dva mjeseca (po njezinoj želji) njeni posmrtni ostaci prenešeni su u Našice. Lijes je preko noći bio položen u franjevačkoj crkvi, a drugog dana, 5. svibnja 1923. godine održan je svečani Requiem. Pjevalo je Hrvatsko pjevačko društvo „Lisinski” iz Našica, a na orguljama je svirana Žalosna koračnica, koju je skladala Dora. Raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji, iskazuje se i u njezinoj usmenoj želji – da počiva u odvojenom grobu, u zemlji, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega (Kapela obitelji Pejačević) u Našicama koju je obitelj podigla 1881. godine po nacrtima Hermana Bollea.
Uz poznati cklus glasovirskih minijatura Život cvijeća, Dora se iskušala i u zahtjevnijim glazbenim vrstama kao što su Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41 te Koncert za glasovir i orkestar u g-molu.
Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Dresdenska filharmonija.
Prerana smrt prekinula je stvaralaštvo prve hrvatske skladateljice, no njeni radovi ostavili su neizbirisiv trag u hrvatskoj i europskoj glazbenoj literaturi te su danas u svijetu poznati kao izuzetno vrijedan dio naše kulturne baštine. U Našicama njeno ime nose osnovna i glazbena škola, u Zavičajnom muzeju Našice otvorena je 1985. godine njezina spomen-soba, a od 1987. godine se u Našicama odvija i kulturno-glazbena manifestacija posvećena njenom stvaralaštvu pod nazivom Memorijal Dore Pejačević.
U Hrvatskome povijesnom muzeju, unutar zbirke slika, grafika i skulptura čuva se njena posmrtna maska. O Dori Pejačević pisali su: Koraljka Kos. Elena Ostleitner, Karl Kraus i drugi.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
