DON MARINKO MLAKIĆ: Guba grijeha
28. nkg-c
Dok je bio na putu za Jeruzalem, na ulazu u jedno selo u području između Galileje i Samarije u susret Isusu dolazi deset gubavaca. Zaustavljaju se podaleko, nisu se usudili prići bliže, i vape mu da im se smiluje.
Nama je danas vrlo teško do kraja pojmiti svu muku i bijedu koja je u Isusovo vrijeme pogađala onoga tko bi obolio od gube. Radi se o zaista mučnoj bolesti koja je doslovno izobličuje čovjeka. Oduzima mu vitalne životne funkcije kao što su osjeti za toplinu i bol, vid, pokretljivost ruku i stopala te mu grubo nagrđuje izgled izobličujući mu kožu lica i ruku… Bolest je zarazna i u prošlosti je bila neizlječiva. Zbog toga su oboljeli morali ići u strogu izolaciju. Bilo im je strogo zabranjeno dolaziti u doticaj sa zdravima.
Kada svemu ovome dodamo da se tada bolest gube smatrala kaznom Božjom za teške grijehe, slično se gledalo na sve teške bolesti i nesreće, otkrivamo koliko je izolacija gubavaca bila puno više od fizičke odijeljenosti. Ona je značila potpuno izopćenje iz društva. Nesretniku je tako oduzimala ne samo zdravlje i ljudski izgled već i ljudsko dostojanstvo. Znakovita je da hebrejska riječ za gubu (tzaraat) koja dolazi od glagola udariti. Gubavac je osoba koju je Bog zbog njegovih grijeha udario najtežom kaznom. Tako se vjerovalo. Nazivali su je sestra smrti. Neki su rabini učili da se gubavca, kada ga se susretne, slobodno može kamenovati uz riječi: „Odlazi tamo gdje ti je mjesto i ne onečišćuj druge!“
U evanđeoskom simboličkom govoru guba je slika grijeha. Posljedice gube (tjelesna izobličenost, teška bijeda i odbačenost) zorno očituju svu pogubnost grijeha. Grijeh čovjeka izobličuje i onečovječuje. Pod njegovim djelovanjem on malo po malo gubi svoje ljudsko obličje, čistoću i dostojanstvo te postaje bijednik i odbačenik. Ljudska nakaza. Grijeh jednako tako razara i ljudske odnose. U njemu je uzrok podjela među ljudima, osuda, progona, prijezira, prijevara, zloupotreba, nasilja…
Guba je danas kao bolest izlječiva i gotovo iskorijenjena. Ali je itekako prisutna duhovna guba. Vrlo lako je možemo uočiti u sebi, u svojoj tjeskobi i nemiru. Ali i oko sebe, u nepravednim društvenim razlikama, u siromaštvu jednih i obijesnom hedonizmu drugih, u nasilju, lažima, nepravdama, u otuđenosti ljudi, u nepoštivanju ljudskog života, u onečišćenom okolišu… Sve je to guba grijeha koja nesmiljeno udara i nagrđuje ljudski rod. Ona se osobito očituje u izgubljenom osjećaju za dobro i zlo, za istinu i laž, za grijeh i pravednost. Ljudi, kako je to proročki napisao sv. Pavao, ne podnose zdrava nauka nego po vlastitim požudama biraju učitelje; od istine uši odvraćaju a priklanjaju se bajkama.
Desetorica gubavaca predstavljaju cijeli ljudski rod, svakog od nas. Svi smo mi u većoj ili manjoj mjeri zaraženi gubom grijeha te zato nečisti, slabi, nemirni i nesretni… Pitanje je samo jesmo li i koliko toga svjesni.
Znakovito je također da su među desetoricom gubavaca zajedno bili Židovi i Samarijanci. Inače ljuti neprijatelji koji nisu mogli smisliti jedni druge. Kada im je dobro, kada su zdravi, uspješni, imućni, ljudi lako sebi umisle da su bolji i vrjedniji od drugih pa se onda od njih dijele i razdvajaju, podižu zidove i kule, donose diskriminirajuće zakone, brane se sigurnosnim sustavima, tjelohraniteljima, blindiranim autima i sl. Međutim, kada se suoče sa svojim slabostima i bolestima, tada više ne pate od razlika. Kada nas život udari i doživimo svoju bijedu, tada nam ne pada na pamet umišljati se, uzdizati iznad drugih i dijeliti se od njih.
Mi kršćani možemo iz ovoga izvući za sebe osobitu pouku. Svi mi bez obzira na bilo koju različitost (rasnu, spolnu, dobnu, imovinsku, kulturološku…) trebali bismo biti ujedinjeni u zajedničkom klanjanju Spasitelju Isusu s dubokom sviješću o vlastitoj grješnosti i bijedi te uvjereni da nas samo njegovo smilovanje može iz nje spasiti.
Gospodin Isus dolazi u naš grješni i bolesni svijet. Dolazi da bi ga u Jeruzalemu na križu otkupio. Prolazi i pored nas. Desetorica gubavaca, koji mu pristupaju, potiču nas da se ne mirimo sa svojom bijedom. Ne smijemo dopustiti da nas svlada malodušje. Njihov nas primjer poučava da u Isusu tražimo spas i izbavljenje. Oni mu sa strahom prilaze. Po zakonu to nisu smjeli činiti. Priznaju mu svoju bijedu i mole ga da im se smiluje. Ne da ih ozdravi!? Oni vape da ih izbavi iz njihova bijednog stanja, da im pristupi kao ljudima. Budući da je bolest gube tada bila neizlječiva, gubavci očituju uvjerenje da Isus ima moć učiniti ono što nitko ne može, odnosno da ima božansku moć.
Isus gubavce šalje k svećenicima. Prema tadašnjem zakonu oni su davali potvrdu o ozdravljenju. Dok su išli putem, s njih je nestalo gube. Vidjevši to jedan od njih, Samarijanac, vraća se k Isusu da mu zahvali. Dolazi pred njega, pada ničice i zahvaljuje mu. On time ispovijeda da je Isus jedini pravi svećenik koji nas čisti od grijeha i pomiruje s Bogom. Starozavjetni svećenici mogli su samo ustanoviti je li netko čist ili nije. Nisu imali moć spasiti čovjeka od grijeha.
Isus pita gdje su ostali. Zar se nisu svi očistili? Kako to da nisu imali potrebu svi doći i dati slavu Bogu? Isusovo čuđenje je ukor Židovima, ali i nama koji se ubrajamo u sveti Božji narod. Tako lako zaboravljamo za sve dobro u životu, osobito za dar oproštenja od grijeha, davati slavu Bogu. Tako lako zanemarimo molitvu, sv. misu, sv. ispovijed… Možemo slobodno zaključiti kako je jedini Samarijanac istinski ozdravio od gube grijeha koja ga je bila potpuno zarobila.
Njegov primjer nas poučava da pred Isusom trebamo stajati u stavu klanjanja i davati mu slavu koja pripada Bogu.
Na kraju Isus otpušta zahvalnog Samarijanca riječima: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila.“ Samo nas Božje smilovanje, koje nam dolazi u Isusu, može očistiti od gube grijeha i vratiti iskonsku čistoću i ljepotu našem biću. Po vjeri u njega svima nam je to moguće.
Don Marinko Mlakić
