DON MARINKO MLAKIĆ: Sluga sam beskoristan
(27. nedjelja kroz godinu C)
Vjera je uvjerenost čovjeka u Božju prisutnost i dobrotu te dosljedno tomu njegovo opredjeljenje da svoj život osloni na nju. U tom pogledu vjera je čovjekov čin, njegov svjesni i slobodni odabir.
Ona je izbor koji treba učiniti, izazov koji treba prihvatiti, zadatak koji treba izvršiti… Od nas se traži da se svojom vjerom bavimo. Ona treba biti jaka i pravo oblikovana da bismo od nje već sada mogli sveto živjeti, a u vječnosti u blaženoj punini. Zbog toga je vjera borba, cjeloživotno hrvanje sa samim sobom, sa svim slabostima, zabludama i grijesima koji su u nama prisutni i opiru se da u nepravednom svijetu kao pravednici od svoje vjere živimo (prvo čitanje). U tom trudu i borbi da izgradimo svoju vjeru naše ljudske sile nisu dovoljne. Potrebna nam je Božja pomoć. Vjera je stoga i milost, dar Božji. Nije nam moguće pravo i čvrsto vjerovati bez pomoći Božjega Duha Svetog. Apostol Pavao zato poziva svoga učenika Timoteja da se po snazi Božjoj zajedno s njime zlopati za evanđelje (drugo čitanje).
U svom hodu za Isusom apostoli su shvatili kako im je vjera slaba. Isus je pred njih stavljao prevelike zahtjeve: tko hoće biti njegov učenik treba ostaviti sve što ima i poći za njim, treba se odreći samoga sebe i danomice uzimati svoj križ, treba služiti a ne gospodariti, tražiti zadnja mjesta a ne prva, ljubiti neprijatelje, opraštati i ne uzvraćati zlo istom mjerom… Osim toga, u više navrata ih je Isus ukorio da su malovjerni, bojažljivi, da nemaju vjere… Sve to ih je nagnalo da mu se obrate s molbom: „Umnoži nam vjeru!“
Isusov odgovor u prvi mah djeluje kao još jedan ukor: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Međutim, ove riječi su prije svega pouka o snazi vjere. Hiperboličnom slikom Isus hoće kazati kako i najmanja vjera daje čovjeku neshvatljivu čudesnu moć, kao što je moć narediti stablu da se s korijenjem iščupa iz zemlje i presadi u more i ono ga posluša.
Isus zatim pripovijeda prispodobu o sluzi i njegovom gospodaru. Sluga niti nakon cjelodnevnog posla ne smije očekivati da će mu gospodar uvečer zahvaliti za služenje i pozvati ga da s njime večera. Naprotiv, tražit će ga da najprije njega posluži a tek onda će i on moći večerati. To je u naravi odnosa gospodara i sluge.
Prispodoba je jako zbunjujuća. Ukoliko gospodar predstavlja Boga a sluga nas, kako protumačiti gospodarevu bešćutnu egocentričnost? Zar je Bog takav?
Jednako nas začuđuje Isusova završna poruka: „Tako i vi: kada izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ Tim više nas ovo iznenađuje što u jednoj drugoj evanđeoskoj prispodobi imamo sasvim obratan primjer. Vjernog slugu koji gospodara, kada se ovaj vrati s puta, spremno dočekuje i poslužuje sam će gospodar posjesti za svoj stol i posluživati mu.
Što je poruka ove neobične prispodobe? Njome Isus želi ispraviti jedno potpuno iskrivljeno poimanje Boga i našeg odnosa prema njemu. Ta zabluda bila je vrlo snažno ukorijenjena u farizejskom nauku, ali je jednako prisutna u svim religijskim praksama. Radi se o svojevrsnoj religiji zasluga, o uvjerenju kako se Boga može svojim djelima zadužiti i tako spasenje zaslužiti. Naime, farizeji, tadašnji neprikosnoveni učitelji vjere, naučavali su da će Bog na kraju zemaljskog života svakomu naplatiti prema njegovim zaslugama. Takva vjera Boga vidi kao kakvog računovođu koji sitničavo bilježi svačije dugove i zasluge da bi onda po njima presuđivao. Odatle potreba da se izvrši što više pobožnih čina, molitava, dobrih djela, žrtava, da se sitničavo ispunjavaju zapovijedi i pravila, sve kako bi se zaslužila što veća nagrada. To je zabluda.
Pogubnost ovakve vjere je u tome što ona potiče u nama jedan prikriveni duhovni egoizam, koji onda deformira ne samo naš odnos s Bogom već i s drugima kao i sa samim sobom. U odnosima u kojima se traže prava i zasluge nema ljubavi i povjerenja. Sve se svodi na trgovinu. A trgovina lako potiče na sebičnost, pohlepu, prijevaru, dvoličnost…
Isus želi pomoći svojim učenicima, a tako i nama, da pravo oblikujemo svoju vjeru i da nas ne zarazi bolesna duhovna umišljenost. Bog je naš Otac koji nas bezuvjetno ljubi. Ljubi nas bez ikakvih naših zasluga. Sve što imamo, od njega smo primili kao dar. To nam treba stalno biti na umu. „Što imaš da nisi primio?“ kaže sv. Pavao. „Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“
Božju ljubav ne možemo niti trebamo zaslužiti već je Bogu zahvalno uzvratiti. Tako i dar spasenja trebamo primiti u poniznoj zahvalnosti kao nezasluženi Božji dar.
Kao sluga koji je svjestan da mu gospodar ništa ne duguje. Zato se niti ne pouzdaje u svoje zasluge već u njegovu ljubav i dobrotu.
Don Marinko Mlakić
