Vjekoslav Krsnik: Hrvatska ignorira novu Rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarnom komunizmu
Kao što je to bilo i 2009. godina kad je Hrvatska kao kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji bila obvezna prihvatiti njezinu politiku izraženu u „Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu“ koja se odnosila na osudu nacizma i komunizma i svih totalitarnih režima, tako je službena Hrvatska, dakle sada kao članica Europske unije, igonorirala sličnu novu rezoluciju pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, usvojenu 19 rujna ove godine. Što je još gore, iako hrvatski mediji imaju svoje dopisnike u Strasbourgu, ta osobito važna rezolucija potpuno je prešućena u njima, uključujući prije svega vodeći javni servis Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio.
Iako su Andreju Plenkoviću kao tipičnom briselskom činovniku puna usta Europe i europskih vrijednosti, kad je u pitanju osuda komunizma i njegovih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, premijer i predsjednik „Hrvatske demokratske zajednice“ kao stožerne političke stranke šuti kao zaliven. To u stvari nije ništa novo jer hrvatska politička kasta na čelu s dvjema vodećim strankama HDZ-om i SDP-om koje su obje proizišle iz bivšeg Saveza komunista Hrvatske još uvijek nisu raščistile sa svojom totalitarnom ideologijom i nikad im nije padalo na pamet da, kako to preporučuje rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. godine, u cilju pomirbe priznaju svoju odgovornost, zatraže oprost i podstaknu moralnu obnovu. Umjesto toga hrvatska javnost suočena je s nizom postupaka hrvatske političke kaste, jer se jednostavno ne radi o političkoj eliti, kojima se uporno brani poražena komunistička totalitarna prošlost i čak štite na ovaj ili onaj način njezini protagonisti. Navest ćemo nekoliko frapantnih primjera. Nije li u najmanju ruku čudno da u glavnom gradu Zagrebu postoji Trg žrtava fašizma, ali nema javnog ni spomena o žrtvama komunizma. Nevjerojatna je ironija da je baš na tom trgu sjedište HDZ-a kao stranke koja je Hrvatsku oslobodila od komunističke Jugoslavije. Velika se bitka vodila oko ukidanja Trga maršala Tita, a još je frapantnije da se pod vladajućom Kukuriku koalicijom na čelu sa sadašnjim predsjedničkim kandidatom Zoranom Milanovićem i tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem pokušalo sa „lex Perković“ zaštititi od europskog uhidbenog naloga dva bivša jugoslavenska agenta Josip Perković i Zdravko Mustač.
Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine odredila je 23. kolovoza kao “Sveeuropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima koji treba biti komemoriran s dostojanstvom i nepristranošću“, ali se ta obveza u Hrvatskoj službeno sustavno ignorira. Tako je bilo i ove godine kad su na taj dan u Zagrebu bez bilo kakvog sudjelovanja službene politike pokopane 294 žrtve komunističkog terora. Dok se pozicija Milanovićeve, odnosno Bernardićeve Socijaldemokratske partije u ignoriranju rezolucija Europskog parlamenta može donekle shvatiti, jer je to stranka direktno nastala iz Saveza komunista Hrvatske i još se uvijek nije oslobodila tog jugoideološkog koncepta, upitno je kako Hrvatska demokratska zajednica koja je izvela Hrvatsku iz jugokomunističkog zagrljaja i dalje ostaje gluha na zahtjeve većeg dijela javnosti da se, kako se to traži u rezoluciji Europskog parlamenta, odlučno raskrsti s totalitarnom prošlošću. Kad se međutim pogleda kako je nastao HDZ, onda postaje jasnije, a to se svakim danom sve više raskrinkava pa se čak nudi velika koalicija, da dvije vodeće stranke imaju iste korijene. Uoči raspada Jugoslavije u Saveza komunista Hrvatske bilo je oko 300.000 članova, a do lipnja 1990. godine taj se broj smanjio na 46.000. Prije prvih demokratskih izbora u ožujku 1990. godine prema jednom stranom istraživanju oko 27.000 bivših članova SKH-a prešlo je u HDZ, a pravi prodor bivših komunista u HDZ nastao je nakon izborne pobjede HDZ-a kad je u Tuđmanovu stranku nahrupilo još 70.000 bivših komunista. Takvi ili njihova djeca, a najbolji su primjer Andrej Plenković i Zoran Milanović vladaju danas Hrvatskom.
Stoga se ne treba čuditi da bez obzira koja stranka bila na vlasti službena Hrvatska ignorira rezolucije Europskog parlamenta koje praktički izjednačavaju nacizam i komunizam kao dva totalitarna režima koja su u prošlom stoljeću pobila na milijune ljudi u Europi dok je stari kontinent bio pod njihovom čizmom. Budući da su u Hrvatskoj zagovornici teze kako se ne može izjednačiti u počinjenim zločinima nacizam i komunizam koncentrirani u svim sektorima društvenog i političkog života, pa se čak ide tako daleko da je za stvaranje hrvatske države zaslužan isključivo njihov tzv. „antifašizam“ jasno je da hrvatska službena politika ne može prihvatiti novu rezoluciju Europskog parlamenta u kojoj se ta dva društvena zla iz prošlog stoljeća izjednačavaju. Zato je u kontroliranoj hrvatskoj javnosti nova rezolucija pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, usvojenu 19 rujna potpuno prešućena.
Što je najvažnije u njoj se podsjeća da su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. Rezolucija poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. U rezoluciji se poimence spominje Rusija u kojoj vlada i politička elita nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina pa se u tom pogledu izražava duboka zabrinutost zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da se iskrive povjesne činjenice i umanje zločini staljinizma. Podsjeća se da su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, te da još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura. U rezoluciji se ističe da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe. Najoštrije se osuđuju djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi.
U točki 5. koja se odnosi i na Hrvatsku pozivaju se sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim, dok su za hrvatsku političku praksu osobito važne točke 17. i 18. ove rezolucije. U prvoj se izražava zabrinutost zbog kontinuirane uporabe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne. svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo uporabu i nacističkih i komunističkih simbola, dok se u točki 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.
Ovakva rezolucija o osudi nacizma i komunizma i te kako je važna za hrvatsko društvo u kojemu su osuđeni zločini počinjeni za vrijeme nacističkog režima u NDH-a, ali je vladajuća kasta od samog stvaranja hrvatske demokratske države, što znači i period pod predsjedanjem Franje Tuđmana, a još više nakon njegove smrti zataškavala zlčočine komunista pod diktaturom Josipa Broza Tita. Oni se lažno predstavljaju kao „antifašisti“ iako komunistički pokret s pravim antifašizmom nije imao nikakve veze. Hrvatska je nakon gotovo polstoljetnog teškog iskustva pod komunizmom u velikosrpskoj agresiji doživjela novu tragediju, jer je ta agresija bila po svojem sadržaju fašistička i totalitarna pri čemu su počinjeni brojni zločini protiv čovječnosti i ljudskih prava. I to je jedan od razloga zašto se ovakve rezolucije ne samo Europskog parlamenta nego i drugih međunarodnih institucija u Hrvatskoj prešućuju. Dok je tome tako Hrvatska se pod postojećom političkom kastom još uvijek ne može smatrati uljuđenom demokratskom državom, jer je pritišće neraščišćeno ideološko naslijeđe prošlosti.
Vjekoslav Krsnik
