Dr. Zdenka Čorkalo: Hrvatski kositreni vojnik
Na kamenu pred rodnom kućom tučem orahe. Otkad znam za se dva kamena su na istom mjestu, odmah do puta kojim se prolazi kroz selo. Manji i niži kamen mi služi za sjedenje a na malo širi i visočiji stavio sam šaku oraha i tučem ih rasklimanim čekićem. Nadamnom se raskrošnjilo stablo murve, bijeloga ploda, ne crnog. U djetinjstvu nama je bilo svejedno koje je boje slatki plod ali nije našim materama dok su prale tragove tamne murve na odjeći. Zrele, sočne murve su padale po podu a mi, malešni, sjedali gdje nam je trebalo, i zato ovu murvu nisu posjekli, kad se sjeklo, nego onu crnu, koja ostavlja trag. Kamen pod sobom sam zakoračio, obučen sam u tanke hlače do malo ispod koljena, lijeva noga je okrenuta prema kući, jer sjedim bočno, a u desnoj nogavici nema ničega sve do visokog, natkoljeničnog batrljka. Dok se bavim orasima prenu me djeca u trku pa umjesto čekićem u orah udarim čekićem u palac lijeve ruke. Djeca stanu, gledaju me, a onda posjedaju po kamenoj cesti. Dijelim im stučene orahe, ali nisu od volje, vole orahe samo u kolačima. Najmlađi dječak je sjeo točno do moje prazne nogavice. Gleda me u oči i pita jesam li ja kao kositreni vojnik iz Andersenove bajke? Pravim se da ne znam ništa o kositrenom vojniku ni Andersenu a on će mi: „To vam je vojnik koji ima samo jednu nogu. Tako su ga napravili kad su rastopili kositrenu zaimaču, onu veliku žlicu kojom se vadi juha, i od nje pravili vojnike. Zato jer se našao zadnji u nizu, nije ostalo dovoljno kositra za dvije njegove noge nego samo za jednu. Ali, ta jedna noga mu je čvrsta i na njoj je mogao stajati kao da ima dvije. Nije bio nesretan. A onda se zaljubio u prekrasnu balerinu koja je isto stajala na jednoj nozi. Kositreni vojnik nije znao da balerina ima dvije noge i kad stoji priljubi jednu uz drugu a kad pleše savije ju visoko pod haljinicu, pa izgleda da ima jednu nogu. On se zaljubio u nju jer je vjerovao da ga samo ona može razumjeti kad je bez noge kao i on. Jesi li se i ti zaljubio u balerinu,“ dječak je upitao premještajući pogled s prazne nogavice prema mojim očima. Preskačem odgovor i interesiram se odakle je i u koga je došao ljeti, ovdje, u selo pod planinom, gdje se more vidi s velike visine i udaljenosti. Doznajem da je iz Zagreba, tu je s prijateljem u susjednoj kući, kod njegovog djeda i bake, baš ga briga za more, važno mu je da ima dobrog prijatelja, a i roditelji su s njim. Vraćam se na dječakovo pitanje. Govorim mu da ja nisam nastao kao kositreni vojnik ali sam bio vojnik u našem, obrambenom Domovinskom ratu, u kojem me je olovo, kao ono što se nalazi i u kositrenoj zaimači, pogodilo u nogu i raznijelo mi ju, zato sam sada s jednom nogom. „ A balerina, znači li ona meni kao što je značila kositrenom vojniku“ zapitkuje isti dječak. Šutim duže nego njihova znatiželja može izdržati, pa me moljakaju neka im ispričam kako je to bilo, i s olovom i s balerinom. Ne mogu se odlučiti koliko im trebam reći: ili sve ili u tri rečenice. Ako je sve, onda tu mora doći i bitni dio povijesti,zbog koje je i započeo Domovinski rat, ali namotano klupko mi se više neda odmotavati. Jedva sam ga i jutros otkotrljao od sebe pomažući se propisanim tabletama. I ovaj razgovor će me protresti, ostaviti nesabranog, morat ću se krpati tko zna do kada. A opet, mislim, možda sam baš ja taj koji im treba bar nešto reći kako je bilo. To,da ja nisam bio zadnji u nizu kad su se stvarali vojnici nego prvi vojnik u prvom redu borbe, da znaju kuda me je nosila razorena sigurnost, koliko sam prošao bolnica, operacija, nepomirenosti, koliko sam puta užasnut odbacio natkoljeničnu protezu, koliko puta sam tješio u ratu oslijepljene, ratom umno poremećene, plakao s prijateljem iz škole koji je ostao bez obje ruke, kako mi je danas s ovima koji su brežuljkaste naravi, koji su naš rat gledali kao tuđu predstavu i mijenjali se na bazi lakmus papira, kako dugo nisam shvaćao da se sve bitke ne mogu dobiti upornošću, nego samo neke… O svemu sam im mogao govoriti samo o balerini ne. Nije umrla ali kao da je! Prevrčući se u muci što ću i kako ću s ovom djecom, iznenadio me najstariji od njih petorice, rekao je da su mu odmah u početku Domovinskog rata maminog najstarijeg brata ubili srpski vojnici oko Petrinje, a za tatinog oca, njegovog djeda se do danas ne zna gdje je. Na to sam im ispričao o ratu koji me zatekao u školi u kojoj sam radio kao profesor matematike. Kad su srpski vojnici počeli napadati našu domovinu Hrvatsku iz svih pravaca, nas nekoliko prijatelja, profesora iz iste škole, prijavilo se dragovoljno u vojsku i raspoređeni smo na različite strane. Pred kraj rata meni je nagazna mina raznijela nogu i oštetila vid na jednom oku, i tu se nije moglo ništa popraviti. Imam umjetnu nogu koju stavim kad idem od kuće, sada sam bez nje, na ljetnim praznicima sam kao i oni, jer sam nastavio raditi u školi. A što se tiče balerine, i ja sam bio zaljubljen u jednu balerinu ali je ona otišla plesati u veliko, poznato kazalište tako da sad nije tu. Odveo sam ih na ulaz u kuću, tu je, u malom hodniku o zid obješeno moje ratno oružje, redovno i dobiveno nagrađivanjem, sve vrste mina, nekoliko za mene važnih fotografija i dvije krunice.Pitali su me zašto su tu dvije krunice. Jedna je moja a jedna od moga najboljeg prijatelja kojeg sam izvukao iz minskog polja, pa mi ju je dao za uspomenu. Nisam im rekao cijelu istinu da ih ne žalostim. Prijatelja sam mrtvog izvukao i nosio do naših položaja. Krunicu sam odnio njegovoj majci. Par godina poslije ta krunica mi je došla poštom u sićušnoj koverti. Poslao ju je brat ubijenog da je to bila želja njihove majke, kad umre neka krunica ostane meni. Poslije razgledavanja i uzimanja u ruke svake stvari sa zida, šalili smo se na račun strogih profesora, posebno profesora matematike, i jeli slatkarije. Napunio sam vrećice orasima i dao im da imaju kad se budu pravili kolači. Dok sam ustajao okružili su me, svi su mi htjeli pomoći dodavajući obje štake.
Sljedećeg dana oko podneva došla je mama jednog od dječaka i donijela još tople kolače s orasima.
Zdenka Čorkalo
