I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Posjet Vukovaru
Trajni plamen ljubavi u stihu i prozi srednjoškolci i osnovci naše županije šalju gradu heroju na Vuki i ravnokotarskoj heroini
POSJET VUKOVARU
U početku, vožnja je beskrajna, dosadna. Ali pogled mami tisuće nijansi zelene i žute što se neprestano izmjenjuju.
Pred nama su polja kukuruza i žita što ih ljudi uzgajaju. Ti su ljudi pretrpjeli mnogo,ali njihova lica govore da bi uvijek pomogli. Veseli su, radoznali, smiju se, ali sa žalosnim sjećanjima u duši. Prije početka Domovinskoga rata u Vukovaru su živjele četrdeset i četiri tisuće ljudi, a danas ih je trideset tisuća. Ti su ljudi srce Vukovara. Zaslužni su za miris kolača koji osjećaš dok prolaziš puteljcima prema gradu, za osmjehe naših vršnjaka, za novonastalu dječju igru…..Na svakome kutku isprepletenih ulica vidi se Vučedolska jarebica, simbol Vukovara. Nekada bijela poput papira, a ponekad smeđa kao čokolada. Inače je svima poznata kao golubica, ali sam u Muzeju vučedolske kulture čula da je riječ o jarebici.
Između Vukovara i obraslih šuma Srbije proteže se veličanstvena rijeka Dunav što vijuga pored brodova kao zmija u bijegu. Prirodna granica….Čovjek ne poštuje uvijek prirodu, a nažalost često želi i ono tuđe, ono što ne može imati. To je bio razlog rata i razaranja u Vukovaru. Jedan od najzapamćenijih junaka Domovinskoga rata bio je Blago Zadro koji je uvelike pomogao u obrani grada.
Pokazao se izvrsnim organizatorom obrane grada Vukovara u Borovu Naselju. Zbog njega danas mnogi posjećuju Trpinjsku cestu, prozvanu „Groblje tenkova“, jer je na njoj uništena većina tenkova JNA. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu uvijek kretao prvi, ali jednom je to bilo pogubno za njega.
U obilasku Vukovara nezaobilazan je Kukuruzni put, u to vrijeme jedini put koji je označavao spas, izlaz iz okupiranog Vukovara, ali i vječni san za mnoge hrabre Vukovarce jer je neprestano bio granatiran. Baš kao i vodotoranj, koji je i danas, dvadeset i osam godina od okupacije grada, još uvijek neobnovljen. Svakodnevno je granatirana i Vukovarska bolnica, utočište bolesnika, ali je danas obnovljena i opet spašava mnoge živote. Obišli smo i dvorac obitelji Eltz, doznali mnogo o povijesti grada. Na posljednjem katu dvorca postavljene su snimke Vukovara tada i sada. Sve što smo vidjeli bilo je vrlo potresno i vodilo nas je do Ovčare.Na umu su nam bil nevine žrtve, ljudi koji su radili svoje poslove, djeca koja su se nekad igrala s vršnjacima, stariji koji su se radovali svojoj unučadi ……
I na kraju, groblje. Osjećali smo posebnu težinu razmišljajući što su sve ti ljudi proživjeli……
Žalosno je što još ima otvorenih grobnica koje čekaju nestale, one čija se sudbina ne zna, da u njima mirno počivaju.
Nakon svega zaslijepila nas je bijela boja. Bijela boja poput mnoštva bijelih križeva na vukovarskome groblju. Bijela boja poput slobode koju dugujemo svim herojima Vukovara.
Učenica: Ela Cvitanović, 8.a
Mentorica: Hrvatka Kuko, učiteljica hvatskoga jezika
Osnova škola don Lovre Katića, Solin
