Dr. Zdenka Čorkalo: Zornice
U svoju tugu se ne može pustiti bilo koga. To sam znala po sebi a i po onima kojima bi se, samo sićušnim treptajem, oči malo pritvorile i zaustavile udaljavanje svjedoka – slankaste kapljice. Prije deset godina, na početku došašća, nazvala sam fra Franju Grebenara, legendarnog fratra iz crkve – ratne bolnice u Novoj Biloj u Bosni Srebrenoj, da se dogovorimo oko mog dolaska i predstavljanja knjige „Fratar“ napisane njima u čast. Nije se smjelo zaboraviti da su, Božjom providnošću fratri uporno proguravali utjehu između ratnih rana i smrti koja se iz bolnice nije micala, njegujući u nama vjeru u pobjedu dobra nad zlim i kad za to nije bilo nikakvog znaka. Htjela sam ubrzati naš dolazak s knjigom, susresti se s njim i narodom. Pratila sam tijek smrtne bolesti koju je nosio, upleten u nju kao u pamuk, bacajući sve na šalu, što je radio uvijek kad je bilo neizdrživo teško.
„Hajde, dođi kad si navalila, ženska glavo, ali ovdje je velika zima, a vama s mora smeta i vjetrić, a kamoli snjegić. Čekamo te, dođi“, tako je izgledala Grebenarova najava dobrodošlice.
Na otvorenim vratima samostana površno smo se pozdravili, kao da smo se jučer navečer vidjeli. U razgovoru smo bježali od svačega, pazeći da riječi ne skinu kraste s nezaraslih rana, i nekadašnjih ratnih i ovih sadašnjih, poratnih. Skraćivali smo što se moglo, osjećalo se pretrčavanje terena s kraja na kraj, skrivanje ruku pod stolom, a onda je Greba rekao da se vidimo sutra na zornici. Ma, na kakvoj zornici? Bila sam potpuno zatečena, on će s tako teškim disanjem i nemoći doći u hladnu crkvu na zornicu? Pobunila sam se, predlagala da se vidimo malo kasnije. Zaludu, samo je zaključio: „Ti nemoj, a ja ću doći“. Dobro, pomirila sam se, znala sam zašto sam tu, koji mi je cilj, mislila sam bit će nas nekoliko, radi običaja, da crkva ne bude prazna, a i radi njega. Ušli smo malo prije nego će početi bogoslužje. Crkva je bila krcata, do zadnjeg reda, puno djece se tiskalo naprijed pred oltarom, tamo gdje su na podu ležali teški ranjenici i umirući za vrijeme Domovinskog rata, koncelebrirao je još netko od svećenika, i odjednom se cijela crkva sljubila s pjesmom. Dok je sve pjevalo oko mene, ja ne vidim u što gledam nego vidim čega se sjećam, pa mi se učinilo da čujem zvuk nekadašnje pile koji je u pilani danonoćno od drva pravio sanduke, sjetila se ranjenika u crkvenim klupama, stajala s majkama pokrivenih mrtvih mladića u uglu vanjskog zida crkve gdje je bilo najhladnije. Iznenadni plač malog djeteta na misi me podsjetio na plač tek rođene djece u ratu koja su sva bila modra od hladnoće jer na prozorima sobe “rađaonice” u nenastanjenoj kući nije bilo stakala nego su prozori bili oblijepljeni plavim pak-papirom kojim smo umotavali školske knjige kad sam ja bila školarac. Rođena djeca bi se odplavila tek ako bi ih zagrijalo majčino tijelo. Za vrijeme propovijedi nisam čula fra Franju Grebenara što govori nego sam se sjetila njega kako nam u fratarskoj blagovaonici, tijekom rata, daje praktične savjete ako se dogodi ovo ili ono, jer je na nama odgovornost za narod koji samo prati što bolnica radi i hoće li iseliti ili ostati, čujem ga kako nas tješi kad nismo uspjeli javiti svojima da smo živi, ali da nas na neprijateljskoj crti nisu propustili ni na molbe doktora Langa koji se ponudio, išao je sam ispred transportera UN u kojem smo se mi nalazili, što ćemo pokušati i sutra i nekoliko sljedećih dana dok nam ne obećaju, po tko zna koji put, da će i biti onako kako su rekli. Svega sam se sjetila kao da je godina 1993., a ne kraj 2009.Iza zornice, iza susreta s narodom i podjele knjiga, sjeli smo nas dvoje nasamo par minuta. Više nam nije ni trebalo jer se rijeka Lašva i njezine tekuće grančice prijeteći razlijevala. Riječi su ispadale iz očiju same, zadržavajući se u njegovoj razbarušenoj, potpuno prorijeđenoj kosi od lijekova, u tankim, dugim, prozirnim prstima sada bez cigarete, u na jedvite jade teškom disanju. Tako su otpale sve latice i budnost cvijeta.
Svanule su ovogodišnje zornice, došašće je tu, idem s našim Filipom, dječakom od devet godina. On je budući prvopričesnik, njegov doživljaj je radostan, kako i priliči čekanju rođendana dragog, malog stvorenja. Jedino se čudi natjecanju u „Adventima“, koji će biti s više žarulja, ukrasa po stablima, i svakakvih jela. Radost čekanja promijenila je ćud. Koliko žarulja – toliko radosti? Što se događa u kući, tko pali žaruljice, o kojoj je tu radosti riječ? Što se u kuću uselilo, a što iz nje iselilo. Je li tako i sa srcem, useljeno – iseljeno? Ili svatko mora imati vreću pijeska u koju će skriti glavu kad ne zna kako dalje?
Kad god sam na zornici nastradala bih i ja i ona da me Filipova ručica ne vraća gdje mi je mjesto. On to ne zna. Nije još vrijeme.
Zdenka Čorkalo
