HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatsko domobranstvo

 

Slika 1. Knjiga o Hrvatskom domobranstvu za vrijeme II. sv. rata (MJ)

Domobransko geslo: ZA HRVATSKU UVIJEK!

Nakon što su uređeni odnosi između Austrije i Ugarske u Austro-Ugarskoj Monarhiji  postignuta je Nagodba između Hrvatske i Ugarske unutar zajedničke Kraljevine Ugarske.

Hrvatski zahtjevi prema Mađarima bili su: hrvatski vojni obveznici mogu služiti vojnu obvezu isključivo na teritoriju Hrvatske, izobrazba pripadnika hrvatskih oružanih snaga može se obavljati samo na hrvatskom jeziku, dopuna hrvatskih oružanih snaga časništvom i podčasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama i hrvatske oružane jedinice nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posadna zapovjedništva.

Ustroj Domobranstva kao zasebne vojske s hrvatskim časnicima, hrvatskim jezikom kao zapovjednim, s hrvatskim vojničkim nazivljem i posebnom prisegom, dovršen je 5. prosinca 1868 .  Važno je kod toga pripomenuti da je ovim činom Hrvatima priznat status trećega naroda u Monarhiji (pored Austrijanaca i Mađara). Ustrojeno je Hrvatsko domobranstvo za područje Trojednice (koju čine Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), ali bez Dalmacije koja je bila pod upravom Austrije. Bilo je podređeno ugarskom Ministarstvu zemaljske obrane. Preustrojem (1889. – 99.) domobranstvo je postalo dio redovne vojske.

Redovna vojna obveza u domobranskoj vojsci trajala je dvije godine. Odore su bile posebne, a na kapama su pored austro-ugarskog amblema u obliku krune pripadnici domobranstva nosili hrvatski grb. Stožer hrvatskog domobranstva nalazio se u Zagrebu.

Vojničke zastave svih jedinica bile su, pored dotadašnjih austro-ugarskih, dopunjene hrvatskom trobojnicom.

Domobrani do stvaranja SHS

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo, ponegdje (uglavnom u stranoj literature!) i Hrvatsko-slavonsko domobranstvo, bile su teritorijalne snage na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sastavu austro-ugarske vojske od 1868. do 1918.

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je, uz austrijsko i ugarsko, de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-Ugarske vojske. Postrojbe domobranstva sudjelovale su u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., no najvažniju ulogu odigrale su u Prvom svjetskom ratu. Domobranstvo je (kao prva moderna vojska s hrvatskim obilježjima) zbog tradicijske važnosti dvaput kasnije obnavljano (1941. – 1944. i 1991. – 2003.).

Zapovjednici

Grof Miroslav Kulmer (1814. – 1877.), podmaršal i prvi zapovjednik hrv.- slav. Domobranstva, Vrhovni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva Vilim Klobučar.

Zadnji zapovjednici: Miroslav Kulmer, Stjepan Sarkotić, Svetozar Borojević.

Prvi svjetski rat

Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi, dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.

Do točnih podataka, posebno za hrvatsko-slavonsko domobranstvo, teško je doći budući da su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu.

 Domobrani za vrijeme SHS

Hrvatsko domobranstvo planski je  raspušteno 1918. kako bi bila moguća provedba političkih interesa vladajuće velikosrpske politike. Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. pokrenut je u Hrvatskoj proces demobilizacije u kojem je raspušteno Hrvatsko domobranstvo. Postupak raspuštanja bio je ubrzan nakon gušenja pobune 25. i 53. pješačke pukovnije. 5. prosinca 1918. Postrojbe su bile raspuštene, a neke su uklopljene u vojne postrojbe nove države koje su vodili srpski časnici. Ukidanjem Hrvatskog domobranstva projugoslavenske snage su se osigurale od moguće pobune pri provođenju srpske hegemonističke politike. Vojni obveznici iz Hrvatske izgubili su pravo služenja vojnog roka isključivo na teritoriju Hrvatske, hrvatski jezik je zamijenjen srpskim i izgubili su autonomiju koju su imali u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Spomenici poginulim hrvatskim domobranima su zapušteni, a negdje i uklonjeni!

Odore i znakovlje su izmijenjeni i nametnuta je srbijanska odora.

 

Domobrani za vrijeme NDH

Uspostavom NDH (10. travnja 1941.) hrvatsko domobranstvo je obnovljeno u travnju 1941. kao redovna vojska. Slavko Kvaternik (bivši pukovnik Austro-Ugarske vojske te vojske Kraljevine SHS od 1918. do 1921.) je kao zamjenik Poglavnika potpisao Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, koji je dva dana kasnije objavljen u Narodnim novinama. Zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je formalno ustrojavanje oružanih snaga NDH. Prvi službeni naziv vojske bio je Vojska Države Hrvatske, no na prvoj sjednici Vlade nakon dolaska Ante Pavelića u Zagreb, održanoj 16. travnja, naziv je promijenjen u Hrvatsko domobranstvo. Regularna vojska nove države trebala je i imenom odražavati nastavak vojne tradicije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, prve moderne nacionalne oružane sile. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljalo je privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost). Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 17. travnja 1941., odlučeno je da se nova vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koji su vrijedili za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je rješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Uspostavljanjem popunidbenih zapovjedništava, domobranstvo je dobilo početnih oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5.000 pripadnika, mornarica 2.000, oružništvo oko 7.500, dok su ostatak činile kopnene jedinice. U novinama su objavljivani pozivi časnicima i dočasnicima bivše austro-ugarske te jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja NDH imala oko 3.500 časnika, od čega 40 generala i 950 viših časnika.

Novačenje se provodilo temeljem zakonskih propisa, vršilo se u 21. godini, a vojni rok trajao je dvije godine. Domobranstvo je bilo podređeno Ministarstvu domobranstva, a prvi ministar bio je Slavko Kvaternik (do kraja 1942.). Regularna vojska, Domobranstvo, imala je tri roda: pješaštvo, zrakoplovstvo i mornaricu te Oružništvo (od 26. lipnja 1942.).  Slavko Štancer bio je prvi zapovjednik Kopnene vojske domobranstva.

Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 pitomaca. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji, oni su tijekom 1941.promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu. Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je bilo 2.878 polaznika. Vojskovođa Kvaternik je sredinom 1942. odredio da se u te škole mogu primiti osobe “hrvatske pravoslavne vjere”, ali da svaku takvu molbu treba provjeriti i dostaviti njemu na odobrenje.

U Drugom svjetskom ratu domobrani su bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga i branili su Hrvatsku od neprijatelja (četnika, fašista, komunista), Srba, Talijana, Mađara i drugih.

 

 

Slika 2. Spomenik na mjestu uništenog vojnog groblja na Mirogoju (MJ)

Protiv Nezavisne države Hrvatske bili su zapadni saveznici jer su željeli očuvati Jugoslaviju,  Talijani jer su željeli hrvatski teritorij (Istru, Primorje i Dalmaciju), a Nijemci su od NDH tražili gušenje pobune, provođenje rasnih zakona i jedinice za istočni front. Srbi su bili protiv NDH jer su bili zadojeni velikosrpskom idejom i svetosavskim mitom te stvaranjem Velike Srbije. Srbi su napravili mnogobrojne zločine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i nakon raspada Jugoslavije (četnici Srbi pobili su hrvatske seljake u Donjim Mostima kraj Bjelovara,  pobunjene žandare u Gračacu i drugdje). Talijanski fašisti su bili zaštitnici četnika, sudjelovali su u nekim zločinima. Također su davali logističku podršku (hranu, gorivo i streljivo). Talijanski interes bio je hrvatski teritorij, a srpski  stvaranje Velike Srbije. Stvaranje regularne vojske podržala je i pomogla Njemačka.

Unutar domobranstva organizirani su 1941. dragovoljci (kopnena vojska i zrakoplovci) koji su poslani na Istočno bojište (Staljingrad) i mornari koji su se borili na Crnome moru. U dogovoru s Njemačkom od unovačenih domobrana 1942./’43. ustrojene su tri divizije (»Vražja« 369., »Tigar« 372., »Plava« 192.) koje su kao i druge legionarske postrojbe u Europi ušle u sastav Wehrmachta i dobile njemačke zapovjednike i opremu.

Broj pripadnika procjenjuje se na 75.000 krajem 1941., 110.000 krajem 1942., 130.000 krajem 1943. i 80.000 krajem 1944. Domobranstvo je spojeno s Ustaškom vojnicom, 20. studenoga 1944. u jedinstvene Hrvatske oružane snage, premda do operativnog sjedinjenja nije došlo u punoj mjeri.

 

 

  1. Spomenik hrvatskim vojnicima (1941.-1945.) na Mirogoju (MJ)

Ustaše i domobrani

“…Ustaše su pripadnici hrvatske separatističke, nacionalističke i terorističke organizacije, koja se počela organizirati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja1928.), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Kada su Hitler i Mussolini, nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske su vlasti na brzinu prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, budući su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti.

Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS) te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta…”, navodi Enciklopedija.hr.

Domobrani u Jugoslaviji

Domobranstvo je bilo zabranjeno u komunističkoj Jugoslaviji. Velik je broj domobrana stradao pri povlačenju i nakon zarobljavanja (Križni put), a domobranstvo je ukinuto s propašću NDH. Uređena domobranska groblja temeljito su uništena već u srpnju/kolovozu 1945. Nova komunistička vlast donijela je 3. kolovoza 1945. uredbu da se uklone sva vojna groblja NDH i njemačka vojna groblja.

 

 

Slika 4. Poljana na kojoj je bilo vojno groblje kojeg su komunisti uništili 1945. (MJ)

 

Slika 5. Spomenik žrtvama Bleiburga i Križnih putova (MJ)

Dombrani nakon osamostaljenja Republike Hrvatske

Nakon prekida od 46 godina, 24. prosinca 1991. godine Domobranstvo je obnovljeno kao teritorijalna, mobilizirana sastavnica Hrvatske vojske, a tijekom rata u BiH i kao dio HVO-a. Domobranstvo je bilo posebni dio Hrvatske vojske, podvrgnuto jedinstvenom sustavu zapovijedanja. Preteča domobranstvu u Domovinskom ratu 1991. – 95. bila je Narodna zaštita. Mnoge domobranske postrojbe (samostalne satnije, bojne i pukovnije) istakle su se u tom obrambenom ratu i braneći svoj Dom, zavičaj i domovinu od srpskih agresora.

Nazivi vojnih činova iz razdoblja 1868. – 1918. preuzeti su u Hrvatskoj vojsci. Godine 1993. održane su prigodne komemoracije povodom 125. obljetnice osnutka Hrvatskog domobranstva, a Hrvatska pošta je izdala prigodnu poštansku marku.

Domobranske postrojbe sudjelovale su 1995. u akcijama »Bljesak« i »Oluja«.

Domobranstvo je raspušteno nakon Domovinskog rata, a ukinuto 2003. Kasnijim preustrojem HV-a nekako je potisnuto sjećanje na domobranske postrojbe i njihov doprinos u obrani Hrvatske.

Izvori:

O hrvatskom domobranstvu napisane su  mnogobrojne komunističko-četničke laži. Vrijeme je da se napiše istina, samo istina, temeljem dokumenata (vojni i drugi arhivi) i mnogobrojnih svjedočanstava domobrana koji su ostavili pisani trag. 

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

facebookShare on Facebook
TwitterPost on X
FollowFollow us
PinterestSave
Skip to content