HRVATSKA BAŠTINA ̶ Začetnici hrvatske arheologije
Slika 1. Bista fra Luje Maruna (MJ)
Šime Ljubić
Šime Ljubić (1822. – 1896.), župnik, teolog, hrvatski arheolog, povjesničar, političar i biograf
Za vrijeme studija, odlukom C. kr. odbora za istraživanje i očuvanje starih spomenika u Austriji, bio je upućen u Trst kao pomoćnik P. Kandleru pri istraživanju rimskih naseobina u Dalmaciji. Za boravka u Beču istraživao je u arhivima i knjižnicama građu vezanu za hrvatsku povijest. Od 1858. upravitelj je Arheološkoga muzeja u Splitu. God. 1859. na prijedlog ministra A. Bacha započeo je istraživanje i prikupljanje građe za hrvatsku povijest u mletačkom arhivu. God. 1867. bio je izabran za redovitoga člana JAZU te je bio imenovan kustosom tadašnjeg Arkeologičkog odjela Narodnoga muzeja, a zatim ravnateljem istoga muzeja (1871.), a na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 1892.
Pritom je pokrenuo izlaženje Viestnika Narodnog zemaljskog muzeja u kojem je izdao muzejske inventare za egipatsku, prapovijesnu i numizmatičku zbirku. Utemeljio je Hrvatsko arkeologičko družtvo, a 1879.–92. bio je urednik njegova glasila Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva. Među mnogobrojnim povijesnim i arheološkim radovima najpoznatija su njegova djela nastala kao plod dugogodišnjega rada u mletačkim i bečkim arhivima i knjižnicama. U nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium JAZU objelodanio je zbirku vrela Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke Republike (I–X, 1868. – 91.), kao i zbirku vrela iz mletačkog arhiva Mletački nalozi i izvještaji (Commissiones et Relationes Venetae, I–III, 1876. – 80.). Za seriju Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium u izdanju JAZU priredio je srednjovjekovne statute gradova Budve, Skradina i Hvara. Vrijedna su i njegova djela Biografski rječnik istaknutih osoba iz Dalmacije (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, 1856.) i Ogledalo književne povjesti jugoslavjanske (I–II, 1864. – 69.). Pisao je radove iz antičke numizmatike, o prapovijesnim i rimskim nalazima te je sastavio Popis arkeologičkoga odjela Narodnoga zemaljskoga muzeja u Zagrebu (I–II, 1889. – 90.). Objavljivao je radove o odnosu Dubrovnika i Venecije, o M. de Dominisu, P. Hektoroviću te vrijednu numizmatičku studiju Opis jugoslavenskih novaca (1875). Njegove rasprave, a posebno zbirke povijesnih vrela, temeljna su djela hrvatske povijesti pa ga se drži jednim od začetnika moderne hrvatske historiografije.
Objavio je srednjevjekovne statute Budve, Skradina i Hvara te radove o odnosima Dubrovnika i Mletaka, o Markantunu de Dominisu, Petru Hektoroviću. Sudjelovao je u narodnom preporodu u Dalmaciji, a bavio se i književnim radom.
Frane Bulić
Don Frane Bulić (1846. – 1934.) bio je hrvatski katolički svećenik, arheolog i povjesničar.
Don Frane Bulić, ugledni je hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti. Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnoga za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije.
Slika 2. Kip Don Frane Bulića, djelo Frana Kršinića iz 1935. godine, na Marulićevom trgu u Zagrebu
Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju rodoslov hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve svete Marije i crkve svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće.
U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo «Bihać» za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvoga svjetskoga kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava. Objavio je niz članaka i knjiga, a najznačajniji su: „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije“, „Palača cara Dioklecijana u Splitu“, „Stopama hrvatskih narodnih vladara“.
Nakon toga, 1908., dao je sagraditi novu crkvicu sv. Marte u Bijaćima.
Lujo Marun
Fra Stjepan Alojzije (Lujo) Marun (1857. – 1939.) bio je hrvatski franjevac (Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja) i misionar. Pionir je i utemeljitelj hrvatske arheologije.
- predvodio je istraživanje na području bazilike sv. Marije u Biskupiji, kad se i pronašlo temelje ove bazilike.
- fra Lujo Marun otkrio je ostatke ranosrednjovjekovne crkve sv. Cecilije na položaju Cecela, nedaleko od Stupova kod sela Biskupije. 1892. godine objavio je tek kratak izvještaj o otkriću, a sljedeće godine i tlocrt crkve.
- svibnja 1892. godine pronašao je dio kamene trojne pregrade s Pralikom Gospe od Velikoga Zavjeta.
- osnovao je prvi arheološki muzej u Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Kninu, otvoren u Splitu 83 godine poslije. Ondje je pohranio isključivo spomenike hrvatske prošlosti i borbe za slobodu.
Pokrenio je 1895. prvi časopis za srednji vijek među Hrvatima i Južnim Slavenima općenito, časopis Starohrvatsku prosvjetu.
- uspio je spasiti kninsku tvrđavu od rasapa djelovanjem uskopoduzetničkih motiva. Budući da je izgubila važnost, njezina je kamena građa bila izglednom metom za rušenje radi dobivanja kamena. Da bi spasio ovaj prvorazredni spomenik fortifikacijske arhitekture, tvrđavu i njezinih petnaestak građevnih objekata kupio je za 4000 forinta te je tako došao do prostora za gradnju nove muzejske zgrade.
- vodio je prva istraživanja Bribirske glavice koja s kraćim prekidima traju do danas, a istražena je tek jedna petina površine unutar zidina. Još je onda uvidio značaj ove lokacije za hrvatsku povijest, pa ju je nazvao “Hrvatskom Trojom”.Ondje je za 10.000 kruna dao sagraditi zgradu za čuvara i smještaj nađenih hrvatskih arheoloških spomenika.
- na mjestu rimskog Burnuma, blizu Ivoševaca kod Kistanja, započeo je istraživanja budući da je ondje nekada bila i srednjovjekovna crkvica s grobljem.
Kad je vodio arheološka istraživanja na lokalitetu vrela rijeke Cetine (crkva sv. Spasa), zamalo je pritom stradao od lokalnoga pravoslavnoga stanovništva.
- napustio je kninski samostan zbog nesporazuma s gvardijanom, ali je i dalje živio u Kninu.[6]
Stoga je otišao u Sinj, gdje se smjestio u sinjski samostan. Ondje je pokrenuo poduzetnički projekt kojem je bio cilj stvoriti novac kojim bi se financirao rad na hrvatskim starinama. To svojevrsno rudarsko poduzeće nije donosilo dobit, a bilo je u suprotnosti sa zvanjem franjevca te je tako Marun zbog predanosti arheologiji 1920. isključen iz franjevačkoga reda.
Ljubo Karaman
Ljubo Karaman (1886. – 1971.) hrvatski je povjesničar umjetnosti i konzervator, od 1965. član JAZU (danas HAZU).
Studirao je u Beču, gdje je doktorirao iz povijesti umjetnosti, (1920.). Zajedno s Franom Bulićem organizirao je i vodio u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju (od 1926.), a u Zagrebu je bio ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za cijelu Hrvatsku (1941. – 50.).
Najviše se posvetio istraživanju spomenika u Dalmaciji koji su obuhvaćali razdoblje od antike do baroka. Također je proučavao spomenike kontinentalne Hrvatske i Istre.
Napisao je mnogobrojne radove u kojima je popularizirao spomeničku baštinu Hrvatske. Jedan od najpoznatijih Karamanovih radova, koji je napisao u suradnji s Bulićem, Palača je cara Dioklecijana u kojem iznosi tvrdnju da palača nije castrum već kasnorimska rezidencija izgrađena na helenistički način i u jednome mahu. Karaman je postavio temelje starohrvatskoj arheologiji i razračunao se s pristašama različitih teza o predromaničkoj umjetnosti u Dalmaciji u djelu Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Prvi je usustavio grobove starohrvatskoga doba i predmete iz njih (nakit, mačeve, ostruge) te je time dao cjelovitu sliku toga razdoblja. Također, Karaman je revidirao niz mišljenja o umjetnosti sjeverne Hrvatske i Slavonije, napose ona o Zagrebačkoj katedrali. Uočio je slavenski udio u umjetničkim spomenicima Istre i naglašavao utjecaje iz Italije i alpskoga područja.
Osobita mu je zasluga što je pojmovima u umjetničkom razvoju pojedinih regija u Hrvatskoj, graničnih i perifernih, dao pozitivno značenje.
Stjepan Gunjača
Stjepan Gunjača (1909. – 1981.), hrvatski povjesničar, muzeolog, arheolog i povijesni topograf. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih arheologa.
Godine 1933., kao apsolvent Filozofskoga fakulteta, postaje kustos Muzeja Savske i Primorske banovine (prijašnji naziv bio je Muzej hrvatskih starina) u Kninu. Poduzimao je mnoga sustavna, topografska i revizijska istraživanja na lokalitetima između Cetine i Zrmanje otkrivši znatan broj nekropola i predromaničkih crkvica, čime je dao veliki doprinos poznavanju hrvatske ranosrednjovjekovne arhitekture. 1934. godine preselio je fundus muzeja iz franjevačkog samostana u kninsku tvrđavu gdje je postavio izložbu građe.
Drugi svjetski rat zatiče ga u Kninu gdje spašava od četničko-talijanskog uništenja neprocjenjivi hrvatski narodni spomenički inventar, čije prenošenje iz Knina u Sinj, unatoč ustaškoj zabrani, započinje 15. ožujka 1942. Od 1943. bio je u partizanima gdje se posvećuje zaštiti spomeničke građe i formiranju centara za spašavanje, sabiranje i pohranu kulturne baštine srednje i sjeverne Dalmacije. Potkraj rata nalazi se u Zadru gdje je 1944. godine postavljen za direktora Arheološkoga muzeja u Zadru.
.
Slika 3. Bista akademika Stjepana Gunjače (MJ)
Poslije Drugoga svjetskoga rata
Godine 1947. potiče osnivanje Muzeja Cetinske krajine u Sinju te pokreće arheološka istraživanja uoči gradnje hidroelektrane na Cetini. Sjedište Muzeja hrvatskih starina prenosi u Split 1946. godine. Pokrenuo je 1949. godine poslijeratnu seriju časopisa Starohrvatska prosvjeta te ga je i uređivao. Godine 1954. započinje rad na ustroju i gradnji Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika koji je tek 1976. godine sagrađen u Splitu.
Izvori: Mate Zekan, Tihana Luetić, Višnja Flego, Dušan Jelovina, Hrvatski biografski leksikon, Hrvatska enciklopedija, Wikipedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
