I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Pismo ranjenom gradu na Dunavu
Trajni plamen ljubavi u stihu i prozi srednjoškolci i osnovci naše županije šalju gradu heroju na Vuki i ravnokotarskoj heroini
Pismo ranjenom gradu na Dunavu
Vukovaru, ranjeni grade,
Bole li još uvijek tvoje rane?
Zaboraviš li ponekad, na dane,
Koliko života za tvoju slobodu nestane?
Vjerujem da je teško i ružno,
Ponekad i neizdrživo tužno,
Vjerujem da boli snažno,
Ali sloboda je ono što je važno.
Grade na Dunavu, više ne plači,
Digni glavu, pokaži da si od tuge jači.
Živote su naši dragi spremno dali
Da bi tvoju slobodu osigurali.
Čuješ li da se djeca opet smiju glasno?
Odzvanja igra gradom veselo i jasno.
Pjesma se opet pjeva ulicama tvojim,
Vukovarci se vesele u domovima svojim.
Vukovaru, hrabri grade,
Ljudi opet u svojim vrtovima cvijeće sade,
Na ulicama se već i sladoledom slade,
Postaješ opet grad radosti i nade.
Majke u crnini za palim sinovima žale,
Sjećaju se dana kad su ih u krilu držale,
Dana kada su im o slobodi pričale,
Dana kad su ih očajnički u ratu tražile.
Ali, moj izmoreni grade,
Iako im ne možemo smiriti jade,
Te majke i dalje snove o budućnosti grade.
Vide sinove svoje kad u Vukovaru vide mlade.
Molim te da ponosan grad budeš,
Da svoj mir i radost nađeš,
Da se budućnosti okreneš
Iako prošlost zaboraviti nikad nećeš.
Učenica: Eva Botica, 4.b
IV. gimnazija “Marko Marulić”, Split
Mentor: Katarina Žanetić
