Milanović uporno pokušava poniziti predsjednicu Republike

Bezobrazluk je i najprimitivnija podvala, čak ne naročito pametna, govoriti o „odgovornosti“ pojedinaca u Mostu, čime javno poručuje da uopće ne priznaje Most kao politički subjektivitet.

Milanović je ciljano bezobrazno ponovio da bi se HDZ morao odreći ljudi protiv kojih se vode kazneni postupci, zatim je naglasio da „neki u Mostu intenzivno pokušavaju spasiti HDZ, ne Tomislava Karamarka, nego HDZ“, da bi završio ocjenom kako se Sabor treba konstituirati i da je to odgovornost na svim zastupnicima“. Predsjednici Republike je poručio da dobro razmisli o eventulanoj namjeri raspisivanja novih izbora, uz pitanje : „Što ako se nakon te odluke Sabor ipak odluči konstituirati?“

Kako se Sabor može konstituirati bez volje i odluke Predsjednice?

Nikako.

Kako radi Milanović izgleda da bi Ustavni sud morao kontinuirano zasjedati i svakodnevno donositi odluke o svakome njegovome postupku.

Konstituirajuće zasjedanje izabranih saborskih zastupnika sazvala je predsjednica Republike. Na toj sjedinci izabranih saborskih zastupnika, kojom je predsjedao bivši predsjednik Sabora Leko, Sabor se – nije konstituirao. Iako je Leko završio pokušaj konstituiranja riječima da „prekida sjednicu“, on nije mogao prekinuti sjednicu Sabora, jer Sabor ne postoji.

Zbog toga bi bilo logično da Leko ne može sazvati nastavak sjednice izabranih saborskih zastupnika jer on nema te ovlasti.

Ne može se sazivati sjednica Sabora, jer ga nema, a izabrane zastupnike može jedino sazvati Predsjednica i to ne na nastavak sjednice, nego na – pokušaj ponovnog konstituiranja Sabora.

Kako onda Milanović misli da postoji mogućnost sazivanja sjednice i konstituiranje Sabora, nakon eventualne odluke Predsjednice o raspisivanju novih izbora?

Jedino nepriznavanjem odluke Predsjednice i uvođenjem izvanrednog stanja u zemlji.

O ovome bi svakako morao reagirati Ustavni sud, jer, iako to nitko od njih ne traži, više je nego očito da Milanović namjerava preuzeti tumačenje Ustava u svoje ruke.

Ustavni sud ne može ustrajati da su to politička pitanja, jer ove poruke nisu politika.

Nije vijest da je Milanović bezobrazan, jer poruka Predsjednici da „dobro razmisli“ nije ništa drugo nego bezobrazluk, pa i prijetnja. Prijetnja se prije svega ogleda u posve netočnom tumačenju legaliteta izabranih saborskih zastupnika.

Zašto?

Prvo, Milanović namjerno pogrešno govori o – zastupnicima. Zastupnika nema dok se ne konstituira Sabor. Ti ljudi su danas izabrani saborski zastupnici, usporedivo recimo s izabranim predsjednikom. Niti su izabrani saborski zastupnici dok se ne konstituira Sabor, saborski zastupnici, niti je izabrani predsjednik dok ne preuzme dužnost – predsjednik.

Ističući namjerno pogriješno zvanje ljudi koji su izborima ostvarili, još uvijek samo, pravo na mjesto u Saboru, Milanović daje državni i politički legalitet nečemu što ne postoji. A sve u funkciji nasilnoga otimanja ustavnih ingerencija predsjednici Republike.

Saborski zastupnici nemaju nikakvu odgovornost jer – ne postoje. Sve dok se ne konstituira Sabor, odgovornost je na političkim strankama na čijim su listama ti ljudi i ostvarili pravo na dužnost zastupnika u Saboru.

Iako to potpuno depersonalizira svakoga izabranoga zastupnika, upravo je Milanović jedan od tvoraca i zaštitnika Izbornog zakona koji depersonalizira ljude, a legitimira liste, dakle stranačka tijela i samoga stranačkoga vođu.

To nije politički dobro, nije ni jačanje osobne odgovornosti političara u Hrvatskoj, ali je rezultat ozakonjenoga procesa prilagođavanja kompletnoga državnoga poretka potrebama stranačkih oligarhija. To se može promjeniti samo promjenom Izbornoga zakona.

Ako je izborni legitimitet isključivo stvar izabranih zastupnika kako Milanović govori kad mu odgovara, kako to da onda isti taj Milanović govori o „krađi“ mandata SDSS-u u slučaju Mirka Raškovića. Kako možeš ukrasti nešto od nekoga, ako mu to nešto ne pripada?

Iz te nasilničke nekonzistentnosti i petljavine očito je Milanović se više niti može, niti namjerava izvući. Njemu je po svemu nebitno što govori, sve dok misli da mu to pomaže zadržati vlast.

Dakle, za sada, dok se ne konstituira Sabor, odgovornosti zastupnika – jednostavno nema.

Iako bi odluka o odbijanju zahtjeva Mosta o zajedničkoj nacionalnoj vladi trebala poručivati da je Milanović praktično siguran u razbijanje Mosta, upozorenje Predsjednici i priča o naknadnom konstituiranju Sabora pokazuje da je to još uvijek nesigurno, te da bi to lako mogao biti banalan blef.

Točno u tom pravcu treba tumačiti i njegovu primjedbu da neki u Mostu intenzivno pokušavaju spasiti HDZ, što implicira njegovu involviranost u stanje odnosa u Mostu, na temelju čega on zna namjere „nekih Mostovaca“.

To nadalje jasno ukazuje da on već sad ima „svoje“ ljude u Mostu.

Je li to tako?

Pažljiva analiza Milanovićevih riječi i rečenica, te poruka koje je danas poslao ukazuje da – blefira. Jer svaka misao i poruka jedna drugu logički osporava.

Izvan svake sumnje taj čovjek postaje svojim djelovanjem i porukama jako ozbiljna prijetnja državnome poretku i stabilnosti Republike Hrvatske.

Bezobrazluk je i najprimitivnija podvala, čak ne naročito pametna, govoriti o „odgovornosti“ pojedinaca u Mostu, čime javno poručuje da uopće ne priznaje Most kao politički subjektivitet.

Milanović traži odgovornost „članova Mosta“ a istu ne očekuje niti je uopće dopušta u svojoj stranci, pa ni u koaliciji. Donekle s pravom, jer mu je to omogućio Izborni zakon, a predizbornim koalicijama stranke su izgubile autentično pravo na licitiranje vlastitim legitimitetom. To nadalje znači da čak ni jedna stranka koja je sudjelovala u predizbornim koalicijama nema ni blizu čist izborni legitimitet kao recimo Most. Što god mislio tko o njemu.

Dakle, kompletna politička odgovornost u ovome trenutku je jedino i isključivo na – političkim strankama odnosno koalicijama.

S obzirom na izvorišta političkoga legitimiteta iz načina na koji je svaki izabrani zastupnik stekao pravo postati saborskim zastupnikom, potpuno je jasno da je Milanović zadnja osoba u Hrvatskoj, koja može i smije govoriti o – odgovornosti zastupnika.

A pogotovo usprkos zdravome razumu i očima hrvatskoga naroda zahtijevati od Karamarka da se nužno odrekne suradnika protiv kojih se vodi kazneni postupak.

Da je Karamarko pametan i odgovoran političar to je odavno morao uraditi, ali da je Milanović normalan, odgovoran i pristojan političar pa i čovjek, to nikako ne bi smio on zahtijevati.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content