Davor Stipan: Misli o Bogu, muškarcu i ženi
Kada čujem Bocellija, vidim boje. One se prelijevaju od grimizne, preko plave i žute do blistavo bijele. S daškom zelene; poput toskanskih padina, tamo pored njegova Lajatica. I Kandinski, onaj dosadnjikavi dirigent paletom i apstraktnim oblicima, doživljavao je slična sinestetička iskustva. Slušao bi glazbu i vidio boje. Prenosio ih je na platna, no ta platna su lišena ljubavi. Čista zaigranost, koloristička eksplozija i natruhe slikarske poezije. Kada, pak,čujem toskanskogtenora, te boje su plahe no postojane, u vjetru duše ih naslućuješ; one su trenutak, a opet su vječne. One su ljubav. Biti plah, biti slutnja, moći proniknuti duboko, a da ni ne znaš kada i zašto, može prava ljubav. Može jedina prava ljubav. Može Bog.
Koliko je Boga u Bocellijevu glasu, koliko Boga u Caravaggiovom kistu, koliko Boga u peru Dostojevskog?Koliko je talenta u majci koja odgaja dijete? Koliko je talenta u Bogu pa talente stvara?
Nemam odgovore na Božje tajne niti znam zašto ja nemam ni jedan talenat. Možda…imam jedan maleni – čini mi se da znam voljeti. Znam, dakako, i mrziti(Bože mi oprosti). No, koliko god ja volio neko sporedno biće (jer svi su sporedni pored Boga), koliko god se žrtvovao, ginuo, darivao, ustrajao, umirao, živio i plamtio, taj moj talenat ostao je neostvaren. A Caravaggio je završio rimski ciklus u San Luigi dei Francesi, Dostojevski je napisao „Bjesove“, dok je Andrea svojim pjevom ispunio noći na Teatru del Silenzio. Možda nisam dovoljno talentiran. Možda sam priprosta eksplozija nedorečenih napirlitanih formi poput škrabotina Kandinskog. Možda nisam plah i krotak. Dao sam se isuviše naslutiti, pa to više nije naslućivanje, već očiglednost koja postaje napadna i drska. Možda sam ipak u svemu netalentiran. Za svijet. A nije li Onaj koji nije od ovoga svijeta taj koji želi predanje, umiranje i plamen? Da, krivo sam usmjerio sve svoje čežnje…
Teško je voljeti ženu. Tu čudnu zvjerku koja obožava maglu. Maglu tvojih osjećaja, misli i postupaka. Ako nisi u magli svega za nju, negoustraješ u jasnoći morske bure, onda nisi za ljubav prema ženi. Žena sanja budalaštine, opija se ispraznošću, žudi za sigurnošću, ali samo onda kada je sigurnost nesigurna. Veliki je talenat udovoljiti ženi koju voliš. Ako si romantik, to plačljivo dijete masonerije, osuđen si na poraz. Ako si stoik, to stupidno dijete mačističke propagande, malo duže ćeš izdržati, no kada tad – svakako propadaš. Dakle, trebaš očijukati između toga dvoje. Čak i tada, to treba biti tek jedan mali dio tvoga odnosa prema njoj. Puno veći, najveći, treba biti činjenica da je u tvom životu jedini prioritet, jedini zbog kojeg ćeš biti i romantik i stoik i sve drugo što se od tebe traži, jest Bog. Ako imaš njega, imaš sve. Svemu te ući, u svemu te vodi. Sve ti poravnava, gazi te da bi te pridobio, veliča te da bi te ponizio. I u svim tim ornamentima Božjeg postupanja, ti trebaš shvatiti da je jedino On vrijedan svake ljubavi, svake slave i svakog divljenja. Kada to shvatiš, tek onda si talentiran. A i taj talenat je Njegov dar. Ništa nije tvoje.
Ispričat ću vam priču. Poznavao sam ženu koja je poznavala Boga. Živjela je poslušnim životom, slušala svoje roditelje, krstila se, krizmala, nikad se nije izgubila u razvratu i pijančevanju. Cijelog života vrlo savjesna, vjerna tradiciji, jednostavno – samobesprijekorna. Poznavao sam i čovjeka koji je lutao, koji je bio rasipni i izgubljeni sin, koji nikad nije dopustio da ga Bog posve prožme, a koji je nakon nekog vremena počeo moliti, živjeti u čistoći, ispovijedati se, primati pričest i uz sve svoje ljudske nedostatke tražio put ka Gospodinu. Njih dvoje su bili zajedno. Volio ju je više od sebe i tako se ponašao prema njoj. Nakon nekog vremena, čovjek ostade sam jer je onoj pitomoj i tvrdoj ritualki, nerijetko lišenoj svjedočenja Božje ljubavi prema ljudima, tako došlo. Kao…smetale je sitnice. Naknadno, čovjek joj je oprostio nadajući se da će shvatiti da je pogriješila, no ona ga u svojoj emocionalnoj ispodprosječnosti izložinesvjesnim manipulacijama samo svojstvenih ženi. On, naprotiv, uz jednu krunicu dnevno, moli i drugu za nju. E, sada, kviz pitanje: tko tu vapi za Božjom ljubavi? Stariji sin (ona) koja Ocu služi dan i noć i sve Njegovo njeno je, ili mlađi sin (on) koji bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se? Oboje, dakako. No oboje i griješe. Svatko u svoje vrijeme. Netko prije, netko kasnije.
Kaže Pavao Efežanima: Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Podnosite! Mi smo ljudi, zar ne? Daleko od savršenosti. Stoga griješimo. Ta kako ćemo biti Njegovi ako se ne umijemo podnositi? Kako ćemo biti Njegovi ako očekujemo savršenost u zemaljskom grotluu kojem savršenosti nema? Kako ćemo biti Njegovi ako smo sitničavi, nespremni za žrtvu i samodopadni? Stariji sin, koliko god je bio častan i bogobojazan, ipak nije shvatio vrijednost povratka mlađeg. Nije shvatio što je ljubav Oca! Rasrdi se, a onaj mlađi raskalašenik reče: Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.Kakve li poniznosti, kakve li ljubavi…
Stoga, budite oprezni sa ženama, znaju biti otrovne krinke. Ili jednostavno, malčice naprasite i ponosne. To ne znači da u njima nema ljubavi. Ima i na pretek. Samo…budite oprezni. Jer one znaju ljubiti samo ako ih ljubite (Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje?), znaju uživati vašu pažnju, poštovanje i laskati vam, dok ne shvate da im smeta detalj. One vas čak znaju i voljeti, a da vas ne vole. Takav je svijet u kojem živimo. Svijet s Bogom, al ne baš uvijek s Bogom.
Teško je voljeti ženu puninom sebe, a očekivati ljubav zauzvrat. Teško je biti biblijski muž, a očekivati biblijsku ženu u ovo vrijeme rasula svete Crkve u čijim hramovima ponajviše sjede žene, a rijetko koja biblijska. Biblijskoj ženi ne smetaju sitnice, biblijska žena vas poštuje jer zna da ju volite kao samog sebe. Onako kao što Krist voli svoju crkvu. Biblijskoj ženi ljubav pokazuje da je muž poštuje a ne sitnice, a biblijskom mužu poštovanje pokazuje da ga žena voli. Sve ostalo je sporedno, svjetovno i površno. Sve ostalo nije od Boga.
Davor Stipan
