DA SE NE ZABORAVI: Secesija, 1. travnja 1991.
Slika 1. Agresija na Republiku Hrvatsku (MJ, s izložbe)
Pobunjeni Srbi su 1. travnja 1991. proglasili odvajanje od Republike Hrvatske i pripajanje Srbiji.
Dana 23. srpnja 1990. sastali su se predsjednik dr. Franjo Tuđman i vođa srpske pobune predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS-a) psihijatar Jovan Rašković.
Rašković je izjavio „da se može govoriti o ustanku srpskog naroda, koji još nije oružani, ali da do takvog nedostaje ‘jedna mala distanca’ i da je srpski narod ‘lud narod’, odnosno: To je lud narod, ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja Vam to kažem, da je lud… To je lud svijet. Oni su naoružani neviđeno. To je svijet koji je naoružan, isto kao i komandosi.“ (Barić)
Dakle, prema tvrdnji Jovana Raškovića (predsjednika SDS-a) „goloruki“ Srbi su naoružani neviđeno (srpanj 1990.).
Na velikom mitingu u Srbu 25. srpnja 1990. usvojena je Deklaracijao suverenosti i autonomiji srpskog naroda.
Prije mitinga pobunjeni Srbi održali su sastanak i donijeli odluku o osnivanju Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), koje se danas naziva Srpsko narodno vijeće. U sastav SNV-a ušli su: Jovan Rašković, Milan Babić (predsjednik Skupštine općine Knin), David Rastović (predsjednik Skupštine općine Donji Lapac), Slavko Dokmanović (predsjednik Skupštine općine Vukovar), Velibor Matijašević (predsjednik Skupštine općine Glina), Simo Rajšić (predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni), Mile Dakić (predsjednik JSDS-a), Vojislav Lukić, jerej Savo Bosanac (predstavnik Srpske pravoslavne crkve), kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac“ (Barić)
Poruke mitingaša bile su: „Živio Milošević!“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojimo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“ (Valentić)
Srpski sabor u hrvatskoj državi
„Deklaracija u svojoj programskoj dimenziji unosi u pobunjenički program dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij“ (Valentić). Pobunjeni Srbi proglasili su sebe suverenim narodom te tvrdili da imaju pravo na autonomiju. Politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj bio bi Srpski sabor,a njegovo izvršno tijelo bit će Srpsko nacionalno vijeće (Valentić).
Srpski sabor (miting) u Srbu je proglasio ništavnim sve ustavne promjene i odluke Hrvatskoga sabora. Time pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zastavu i grb. Za njih je hrvatsko službeno znakovlje – „ustaško“ znakovlje.
Ministarstvo pravosuđa i uprave Vlade RH zaključilo je 4. kolovoza 1990. da je organiziranje referenduma nelegalno. SNV je u Dvoru na Uni 16. kolovoza na svojoj drugoj sjednici odlučilo da ne će provesti referendum, već „izjašnjavanje“. Ono je i provedeno među pobunjenim Srbima u Hrvatskoj „od 19. avgusta do 2. septembra“.
Temeljem Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda i rezultata „izjašnjavanja“ pobunjenih Srba u Hrvatskoj, „Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj na sjednici u Srbu 30. rujna 1990. g. proglasilo je srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod živi, i koje se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao Federalne jedinice SFRJ“ (Pauković).
Uspostava „SAO Krajine“ 21. prosinca 1990.
Secesija 1. travnja 1991.
Takozvano izvršno vijeće „SAO Krajine“ 1. travnja 1991. godine, u Korenici, donijelo je odluku o ujedinjenju sa Socijalistčkom republikom Srbijom. U takozvanu „SAO Krajinu“ su trebale ući općine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih općina i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
Skupština takozvane „SAO Krajine 31. svibnja 1991. donosi „zakon“ o proglašenju Republike Srpska Krajina. Imenuje se „vlada“ i prvi predsjednik, zubar Milan Babić.
Slika 2. Šešeljev plan Velike Srbije (MJ, s izložbe)
Dakle, prije nego li je Republika Hrvatska proglasila neovisnost (25. lipnja 1991.) pobunjeni Srbi su izveli oružanu pobunu i okupirali dio teritorija RH (26%) i proglasili odvajanje od Hrvatske te ujedinjenje sa Srbijom.
Nakon što su Hrvatska vojska i Policija oslobodile okupirana područja (osim istočne Slavonije i Podunavlja) ukinuta je „SAO Krajine“ 20. prosinca 1995. (Pariški sporazum).
Mirna reintegracija istočne Slavonije i hrvatskog Podunavlja dogovorena je Erdutskim sporazumom 20. prosinca 1995. Mirna reintegracija završila je 15. siječnja 1998.
O pobuni Srba pisali su: Mile Dakić, Krajina kroz vijekove, Beograd, 2002.; N. Piskač, Nebeska Srbija u Hrvatskoj, Zaprešić, 2005.; D. Pauković, Uspon i pad „Republike Srpske Krajine“, Zagreb, 2005.; N. Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Zagreb, 2005.; M. Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.).
