Ima jedno velikootajstvo u srčanim klijetkama. Šapuće, trza se, migolji i škaklja. Ponekad i zaspi, pa mir bićem ovlada. Ono se tad, u slatkoći spokoja ponada da je blaženo. E, kad bi Gospodin bio ovako prosta računica. No Stvoritelj ne samo da nije prosta računica, već su svi Njegovi izračuni nama posve nedokučivi. Prisjetite se samo one Pavlove Rimljanima: Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.Naša zemaljska logika nema veze s onom Božjom. Svakodnevno nam to pokazuje. Dok žalimo, dok volimo, dok strepimo, dok padamo i dok rastemo. Ipak, Otac nam ponešto i otkriva. A to „ponešto“ je sve. Zove se Dekalog. Ne zavaravajte se, nema važnih tajni u svemiru niti u dubinama mora. Najvažnija tajna je u nama. Svaki dan ju slušamo kad si čujemo srce. U plućima, u grlu, u svemu.

Može li Bog stvoriti nešto ružno ili zlo? Ne. Sve što Bog stvori lijepo je i dobro po svojoj naravi. Ružno i zlo dolazi od „oca laži“. Stoga, držim da svako biće koje osluškuje Isusa u sebi, mora stremiti prema dobrom i lijepom, tj. dobro i lijepo je imanentno biću odanom Kristu. Ovdje me naročito zanima fenomen „lijepog“.To zasigurno mora biti privlačnije više od ičega drugog; od najtankoćutnijih detalja preko uljudbe pa do načina provođenja slobodnog vremena. Pogledajte neprolazna djela povijesti umjetnosti. Sva su nadahnuta Bogom. Ljepota je Gospodnji pečat u srcu pojedinca koji se manifestira u njegovu djelovanju, a materijalizira, između ostalog,i u umjetničkim djelima. Zbog toga se divimo Rafaelu ili Berniniju. Ja ne znam tko se divi suvremenom Splitskom salonu – ljetnom bijenalu šunda, fekalija i ispraznosti. Ljepota je Božji dah u ruci slikara i dlijetu skulptora. Zbog toga je njihov rad prepun sklada, harmonije, zlatnog reza, melodičnosti, lakoće i duboke duhovnosti. Rezultat je zadivljujuć – Giottova kapela Scrovegni u Padovi ili Donatellov David u firentinskom Bargellu. U glazbi, kazalištu i književnosti je jednako. Možete se nadahnjivati ljepotom Beethovena i Dantea, a možete i tzv. „estetici ružnoće“ Frljića i Tomića; ili bilo kojeg drugog, domaćeg ili inozemnog, ljubitelja tjelesnih izlučevina i kreativnog blata. Prva dvojica se nadahnjuju Svevišnjim, a druga, hm…ne znam. Valjda ni oni sami ne znaju.

Mi sve manje konzumiramo istinsku ljepotu ili, bolje rečeno, ljepotu Istine. Zato je sve tiši Glas u našem srcu. Primjerice, ljudi slušaju cajke, taj sumrak duše i vulgarizaciju svega što umjetnost jest.One izlaze iz kategorije ukusa, eventualno se mogu razmatrati u kategorijama neukusa. Mladi se ushićujutim jeftinim prijevarama te iz njih izviru najprizemniji lažni osmjesi i nepostojana radost. Ne žele ni čuti za drugo. Kao da postajuisprazne siluete bez čvrstog temelja koji snažno prožima sve strukture njihovih bića. Žene odlaze u crkvu, a svaki dan se šminkaju k’o pariške konkubine na Montmartru 1930-ih, bez obzira na to što im sv. Pavao kaže da bi trebale čuvati svoje dostojanstvo, ne izlagati svoju putenost pogledima ni ljepotu ženstvenosti poistovjećivati s bizarnim talozima pudera. Ta kome se, kao takve, žele svidjeti? Sebi, ljudima? Ili Gospodinu? Zar ne znaju da nema veće ljepote od one nutarnje, Kristove? Zar im nije uzor Bogorodica pred kojom svaku nedjelju kleče? O, izlišni, licemjerni svijete, pun si svjetovnih prikaza zavijenih u plašt katoličanstva.

Nije ništa drukčije ni s muškarcima. Slušat će sv. Pavla: Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, a već će za koji sat teturati mračnim klubovima i očijukati sa ženama koje slušaju cajke. Zaboravljajući onu kojoj su vjernost pred Bogom obećali. Psovat će, kladit će se, bit će sve samo ne muškarci. Žene više nemaju ženstvenosti, ni muškarci muževnosti,već su žene pune muževnosti, amuškarci puni ženstvenosti (razloge tomu, nekom drugom zgodom). Blijedi su momci naši, i posvuduše su naše cure. I svi lažu Gospodina, svi su obijesni, oholi, puni ega i taštine. I ja sam među njima. Sveti Pavao nas uči: S Bogom se nije rugati.Dakle, trebamo što prije probuditi Pavla u sebi, pasti s onog konja pred Damaskom, oslijepiti svijetu i čuti Glas u srcu: Savle, zašto me progoniš?

Pakleno sjeme sekularizma i „Ja-religije“ nas je posve zavelo. Trgovački centri su postali katedrale, a estetske operacije, odijelo i automobil mjerilo vrijednosti. Postali smo opačina. Do sutra bi se mogle nabrajati đavolske lukavštine na koje bespogovorno nasjedamo. A idemo u crkvu. Kako to objasniti? Naša vjera je postala osobna, interpretiramo je kako nam odgovara i odmahujemo rukom na činjenicu da ne živimo puninu vjere, već notornu laž. Ugušili smo Glas u srcu i izgubili religioznu savjest. Prednost smo dali dobrom ponašanju prema stvorovima (a i to tek maskira nutarnju koristoljubivost i nemar), umjesto prema Stvoritelju. Nažalost, i sama katolička crkva sve više klone pod destruktivnom gozbom Zloga. To poprilično dobro ilustrira njemački svećenik Friedrich Oberkofler u svojoj knjizi „Antikrist“: Bog može ostati „u pozadini“! Biskup koji govori o solidarnosti, dijalogu, konsenzusu vrjednota, pluralizmu i zaštiti okoliša nailazi na odobravanje. Onoga tko javno govori o Bogu, grijehu, obraćenju, zapovijedima, uskrsnuću, zaštiti života, grubo se napada. Veli Jeremija: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.

Mi idemo u Tvoje crkve, a predajemo se ružnoći. Hraniš nas ljepotom, a mi se ruglu divimo. Mi, katolici, smo krivi za sumrak katoličanstva! U Belgiji rade mise zadušnice za pse. U dubrovačkim crkvama Lupino fotografira gole bijednice. A što je samo sa sekularnim idolopoklonstvom, sa „zelenima“, s ljudima koji traže spas u kuglama, sazviježđima i visku, s lažljivim medijima koji bi i obitelj prodali radi profita, s nametnutim „zvijezdama“, sportskim bogovima, nevladinim udrugama, rodnom ideologijom, abortusima, eutanazijama? Muka mi je i navoditi dalje. O poremećenom sustavu vrijednosti se dade i knjiga napisati. Podnaslov bi glasio: Majka Dražena Petrovića se redovito šepuri i cvili pred kamerama. Što je s majkama poginulih branitelja; dakle, ljudi koji su poginuli sa smislom, radi nečeg?!

Ovaj svijet Te je iznevjerio i sam sebe bogom učinio. Nitko od nas Te nijedostojan.Mi tonemo u crnom zlu; bezbožni, bljutavi, učmali. Sve smo zaboravili: da smo zbog Križa rođeni, zbog Križa opstajemo, Križ nam je i otac i majka i prijatelj. Sve.

Vjera nam se svela na laprdanje bez dubine i smisla. Mismoodanost Kristu prostituirali, marginalizirali, usmrdjeli i zarazili. Gdje ćemo, gdje lutamo? Koga se plašimo? Svijeta? Veli Isus: Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem.Moramo braniti sveti Križ, braniti svetu vjeru, braniti Kristovu Crkvu, umrijeti sebi i svijetu te proslaviti Boga u nama!Moramo se oduprijeti ovoj moralnojžabokrečini u koju smo upali,ovoj osrednjosti, pomodnosti i trulosti;na svim poljima naših života. Duboko vjerujem da ćemo tek tada klonuti pred ljepotom Sikstinske Madone te prozreti mozganja pseudointelektualacakoji nam određuju kulturu; tih bijednih ruina koji se ne razlikuju od vlastita izmeta.Hoće li nam tada srce zadrhtati kada čujemo crkvena zvona i izmolimoAngelus? Ili će nam smetati crkva u susjedstvu, ta prezira vrijedna juha spletki i hipokrizije?

Budimo Dominik, Augustin, Klara i Tereza, molimo se k’o Benedikt, postanimo stijena k’o Petar, poput Alojzija ljubav svjedočimo. Vjera nije pomodnost ni križ oko vrata. Vjera je braniti Isusa, štititi njegove hramove u našim srcima, vjera je umrijeti za Njega! Mi nemamo od koga što naučiti, nemamo drugog pedagoga ni psihologa doli Gospodina našega Isusa Krista. Braćo, katolici, ne bojte se, štitom Duha Svetoga se opremite, molite, srca užarite, ne dopustite da vas suhoća obeshrabri, svako iskušenje pretrpite. Solju natopite vaše udove, sve vaše organe posolite, duh svoj osokolite. Krist je umro za nas! Kako mu vraćamo? Kako mu zahvaljujemo? Čime ga slavimo?

Muškarci – budite čvrsti, a krotki. Žene – budite jake, a blage. I svi molite Boga! Stalno! Da nam opačine oprosti. Krist nam je donio svjetlo, donio nam je ljepotu! Sveti Pavle, daj da se nikad ne oglušimo o tvoje riječi u našim srcima: Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist. Riječ Gospodnja.

Davor Stipan

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save