Komunistička pljačka Katoličke crkve
Lijevi mediji stalno napadaju Katoličku crkvu, postavljaju pitanje Vatikanskih ugovora (Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice) i traže raskid, reviziju tih ugovora. Traže da država jednostrano ne poštuje međudržavne ugovore! Oni ne znaju ili namjerno zaboravljaju da je Katolička crkva od države opljačkana tijekom komunističke vladavine i da je komunistička vlast vršila teror nad Crkvom. Oni zaboravljaju da je komunistička vlast ubila 664 svećenika, časne sestre i sjemeništarca! Katolička crkva je imala svoje poljoprivredno zemljište, svoje zgrade i stanove, svoju tiskaru i mogla se sama financirati. Veliki dio toga je konfisciran i nacionaliziran s ciljem uništenja Katoličke crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini ali zločinački plan nije uspio jer je narod bio uz svoju Crkvu. Protivnici Crkve se deklarativno izjašnjavaju za pravnu državu, poštenje, demokraciju itd. ali stvarno oni su protiv pravne države, oni su protiv demokracije i čistih računa. Oni su za nastavak komunističkog terora, oni su za otimačinu imovine i za progon svih onih koji ne misle kao oni.
Pljačka Katoličke crkve provođena je temeljem Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945. godine, Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (kolovoz – studeni 1945.), Zakon o potvrdi i izmjenama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (ožujka 1946.), Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. i izmjenama istog iz 1948. godine, Zakon o eksproprijaciji iz 1947., te Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine.
Kako je komunistička i socijalistička vlast nacionalizirala crkvenu imovinu pisao je dr. sc. Miroslav Akmadža u knjigama: „Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.“ te u knjizi „Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, Knjiga I. 1945.-1966.“Autor je koristio dokumente iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, nadbiskupske i biskupske arhive u Đakovu, Mostaru, Poreču, Senju, Splitu, Šibeniku i Zagrebu.
Komunisti su oduzeli crkvenu imovinu (poljoprivredna zemljišta, zgrade, stanove, tiskaru), zabranili vjeronauk, zabranili skupljanje milodara, sprječavali crkvene manifestacija. Također su progonili svećenike, zatvarali ih, premlaćivali a neke su i ubili (30 ubijenih od 1946. do kraja 1951. godine).
Prvi naum zločinca Tita je bio da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Vatikana. Budući da je Kaptol odbio prijedlog zločinca započeo je novi val komunističkog terora. Na političkom sudskom procesu 1946. godine je osuđen nadbiskup Alojzije Stepinac i bio poslan na odsluženje kazne u Kazneno popravni dom Lepoglavu.
Crkvi je agrarnom reformom, eksproprijacijom i nacionalizacijom konfiscirana imovina, oduzeto je 70 % zemljišta kojeg je posjedovala Katolička Crkva. Također su oduzeti poljoprivredni strojevi, alati, stoka i poljoprivredne zalihe. Pored toga Crkvi su bili nametnuti razni porezi koje nije bila u mogućnosti plaćati pa je dio preostalog zemljišta dala na korištenje zadrugama i seljacima. Jedan dio imovine date na korištenje zadrugama i seljacima je kasnije otuđen
Pljenidba Narodne tiskare također je bila težak udarac za Katoličku crkvu. Prije Drugog svetskog rata Katolička crkva je na području Jugoslavije izdavala 137 listova na hrvatskom i slovenskom jeziku te na jezicima nacionalnih manjina. Upravitelj tiskare Rudolf Vedo je osuđen u kolovozu 1945. godine i sud je konfiscirao Narodnu tiskaru jer je on proglašen neprijateljem naroda. Katolička crkva je bila vlasnik 88% Narodne tiskare pa je tražila povrat tiskare ali nije uspjela. Komunisti su odnijeli nekoliko vagona papira iz Nadbiskupskog dvora.
Imovina Caritasa bila je zapljenjena 27. svibnja 1945. godine.
Kasnije je pljačka crkvene imovine nastavljena temeljem Zakona o eksproprijaciji, Zakona o prosijačenju i Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji su onemogućivali normalan rad Crkve. Mjesne vlasti su Zakon o prosjačenju primjenjivale kod skupljanja nagrada i darova prilikom blagoslova kuća u božićno vrijeme. Zbog toga su svećenici kažnjavani novčano i zatvorom. Uglavnom su kazne obrazlagane time da je to dobrovoljni rad svećenika koji ne zahtjeva nagradu i da se prilozi u novcu ne mogu skupljati izvan crkvenih prostorija. Katolička crkva je to obrazloženje smatrala protuzakonitim, jer se po propisima Crkve utvrđivala obvezna nagrada (osim za siromašne obitelji) svećenicima za blagoslov kuća. Također je Ministarstvo unutrašnjih poslova u siječnju 1946., zabranilo sabiranje po kućama u Hrvatskoj sa strane bilo koga, pa i crkvenih vlasti i Caritasa.
Katolička crkva je morala plaćati porez na dohodak dok je Pravoslavna crkva u Srbiji bila oslobođena plaćanja poreza na dohodak!.
Hrvatski biskupi su se pravnim sredstvima borili protiv otimačine i velikog komunističkog terora koji je trajao sve do otopljavanja međudržavnih odnosa Jugoslavije sa Svetom Stolicom (1966.-1970.).
Da bi se otimačina zgrada i stanova pravno regulirala i otelo ono što je još ostalo od crkvene imovine a bilo je interesantno komunističkoj vlasti donesen je Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (donesen i stupio na snagu 26. prosinca 1958. godine). Tim Zakonom je Katoličkoj crkvi oduzet veći dio od ono malo imovine što joj je ostalo nakon provedbe agrarne reforme, te po zakonima o konfiskaciji i eksproprijaciji. Jedina preostala privatna imovina, koja je imala značajniju vrijednost bili su zgrade, stanovi, poslovni prostori i građevinsko zemljište, što je navedenim Zakonom bilo predviđeno za oduzimanje.
Po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta podruštvljavala su se građevna zemljišta, izgrađena i neizgrađena. Katoličkoj crkvi nacionalizirane su uglavnom zgrade i zemljišta u središtima većih gradova i u naseljima gradskoga karaktera. Ako se na podruštvljenoj građevinskoj parceli nalazila zgrada, koja nije podruštvljena, vlasnik te zgrade imao je pravo besplatnog korištenja zemljišta, koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu uporabu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada. Naknada za podruštvljene najamne zgrade i građevinska zemljišta je bila simbolična.
Tijekom 1961. i 1962. nacionalizacija crkvenih zgrada i zemljišta bila je u punom jeku. Po izvješću pripremljenom za sjednicu Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 16. prosinca 1963., što zbog zahtjeva Katoličke crkve za razdruštvljenjem, što zbog stvarnih pravnih propusta nižih Komisija za nacionalizaciju, odlukama Komisije za nacionalizaciju SR Hrvatske, poništen je jedan manji broj odluka o nacionalizaciji.
„Po izvješću iz prosinca 1963. postupkom podruštvljenja u SR Hrvatskoj, bilo je obuhvaćeno: 481 zgrada, poslovne prostorije u 22 zgrade i 18 stanova u 13 zgrada u vlasništvu Katoličke crkve. Nakon svršenih postupaka u pojedinim predmetima na općinskim i kotarskim komisijama za nacionalizaciju, te od strane Republičke komisije za nacionalizaciju, nacionalizirano je 328 zgrada (od 450 zgrada svih vjerskih zajednica) i poslovne prostorije u 9 zgrada, a Katoličkoj crkvi ostavljene su 153 zgrade, 18 stanova i poslovne prostorije u 13 zgrada. S obzirom da se isti podaci ponavljaju i u informaciji Komisije za vjerska pitanja NRH u lipnju 1964., navedeni podaci mogu se smatrati pouzdanim, ali ne i konačnim, jer su neka pitanja rješavana još nekoliko godina.“
Katoličkoj crkvi je vraćen dio imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine a Republika Hrvatska je prema ugovorima sa Svetom Stolicom dužna isplatiti odštetu od 70 milijuna eura. To bi trebala biti nekakva kompenzacija za izvršenu pljačku tijekom komunističke vladavine.
Kada se piše i govori o odnosima države i Katoličke crkve u današnje vrijeme nužno je znati povijest tih odnosa, nužno je poznavati činjenice o učinjenim zločinima nad svećenstvom (partizani su ubili 355 svećenika) i podatke o razmjerima pljačke koju je komunistička vlast uradila. Pripremio:
Dr. Marko Jukić
