DON MARINKO MLAKIĆ: Čudesnost darivanja
(18. ngk-a)
Ove nedjelje u misnom evanđelju slušamo kako je Isus čudesno s pet kruhova i dvije ribe nahranio mnoštvo. Ovaj događaj evanđelistima je bio osobito važan, jer ga opisuju sva četvorica, a Matej i Marko po dva puta.
Jedan od razloga je svakako taj što se njime predoznačava euharistijsko otajstvo. Drugi razlog je taj što se u ono vrijeme vjerovalo kako će Mesija, koji ima doći, izvoditi čudesne znakove a među njima će ponoviti čudo s manom u pustinji.
Evanđelisti nam predstavljaju Isusa kao onoga koji ispunja ova očekivanja. On je novi Mojsije koji vodi Božji narod iz zemlje ropstva u zemlju slobode. Izrael je pod vodstvom Mojsija napustio Egipat, ali još nije ušao u istinsku slobodu i potpuno zajedništvo s Bogom. Isus je zato došao da nas povede na novi egzodus iz ropstva grijeha i smrti, čega je posljedica ljudska glad, u život potpune i konačne slobode.
U čitanju ovoga teksta trebamo imati u vidu da je on napisan kao kateheza koja nas poučava o Isusovom ophođenju s čovjekovom gladi. Naravno, ne radi se ovdje samo o tjelesnoj gladi nego o dubokoj gladi svakog čovjeka za puninom života.
Cijeli događaj započinje Isusovim (Božjim) smilovanjem nad ljudima koji su gladni i nemoćni. Isus osjeća sažaljenje prema ljudima koji su egzistencijalno ugroženi. Glad, osobito onda kada je nemamo čime zatomiti, uvijek u nama izaziva osjećaj duboke nemoći, osjećaj egzistencijalne ugroženosti. Osjećaj je još mučniji, ako oko sebe vidim ljude koji su siti i obiluju a za druge ne mare. Isusovo smilovanje nije površan osjećaj nego duboko nagnuće koje ga do te mjere obuzima da mu je najvažnije pomoći ljudima. To se osobito naglašava usporedbom s postupanjem učenika. Oni bi ljude jednostavno pustili da se sami snalaze. Glad ljudi ne doživljavaju kao izazov s kojim bi se sami trebali suočiti.
Isus im govori da ljudi ne trebaju nikamo ići nego da im oni daju jesti. Nevolje, glad, tjeskoba, progonstvo, mač, golotinja, na sve to trebamo gledati kao na poziv da djelujemo u duhu Kristove ljubavi prema čovjeku. Učenici se žale da nemaju čime nahraniti ljude. Pet kruhova i dvije ribe nije ni izbliza dovoljno za toliko mnoštvo. Oni problem vide kao nedostatak dovoljne količine hrane i opravdavaju se da je ne mogu priskrbiti. To je i naš pristup. Mi mislimo da moramo imati dovoljno da bismo drugima dijelili. Sve svodimo na količinu, novac, kupovinu…
Isus postupa sasvim drugačije. On se ne opterećuje time koliko ima i ima li dovoljno nego ono što ima uzima, podiže oči prema nebu, blagoslivlja Boga i dijeli ljudima oko sebe. I svi imaju dovoljno da se mogu nasititi. Nije, dakle, ključno koliko imam nego jesam li ono što imam spreman dijeliti s drugima. Kada blagoslivljam Boga s onim što imam i to velikodušno dijelim s braćom i sestrama, događa se čudo: svi imamo dovoljno.
U svjetlu ovoga možemo se osvrnuti na pitanje gladi u svijetu. Problem nije u nedostatku hrane nego u nedostatku velikodušnosti među ljudima. I zato se glad svijeta nikada neće riješiti novim količinama, povećanom proizvodnjom i sl., nego samo promjenom ljudske svijesti. Svijet očito nikada nije proizvodio više hrane, nikada je nije mogao lakše skladištiti i transportirati s jednog kraja svijeta na drugi.
Ipak, nikada više ljudi u svijetu nije gladovalo nego što danas gladuje. I nikada se nije toliko hrane bacalo koliko se danas baca. Uzrok tomu je jednostavno naša svijest, nedostatak osjećaja za drugoga, nedostatak velikodušnosti. Sebičnost! Mentalitet u kojem glad čovjeka pored sebe ne osjećam kao svoj problem i nisam spreman ponuditi mu ono što imam, bez obzira koliko to malo bilo.
Velikodušno dijeljenje dobara je Kristov način postupanja koji on i nama predlaže kao odgovor na sve naše potrebe. Bog je naš Otac i on želi da sva njegova djeca žive kao braća i sestre. A braća i sestre ne trguju međusobno nego dijele, darivaju i pomažu jedni drugima. Tamo gdje su ljudi spremni dijeliti i darivati, uvijek ima dovoljno za sve. Na darežljivost Bog uvijek izlijeva svoj blagoslov.
U ovom Isusovom djelu vidimo sliku euharistije. Euharistija nije samo naš obredni susret s Bogom u kojem slavimo otajstvo spasenja nego je istovremeno i poziv da živimo euharistijski. U euharistiji Isus nam samoga sebe daje za hranu. Tako i mi snagom euharistije trebamo sebe i svoje živote pretvarati u kruh koji ćemo dijeliti s braćom i sestrama. To ne znači samo nahraniti nekoga tko je gladan, nego cijeli svoj život učiniti darom i blagoslovom za braću i sestre.
Don Marinko Mlakić
