DON MARINKO MLAKIĆ: Opominjati s ljubavlju
(23. nedjelja kroz godinu A; kraće)
Odnosi među ljudima u obitelji, na poslu, u susjedstvu, u Crkvi ili u različitim drugim zajednicama najčešće nisu idilični već vrlo složeni, napeti, opterećeni mnogim teškim iskustvima i nesporazumima…
Danas, kad se u javnom životu propagira individualizam, kada se gotovo sve moralne norme vrlo agresivno relativiziraju i svaki se oblik ponašanja opravdava pravom na vlastito opredjeljenje, posebno je teško opominjati. Čini se da smo se, na žalost, toliko navikli na kompromitirajuće stavove među nama, i u društvu i u Crkvi, da gotovo više i ne pokušavamo opominjati jedni druge niti poticati na popravljanje, pogotovo ako su ti oblici ponašanja postali uobičajeni. Štoviše, mnoge nemoralne pojave smatraju se za normalne uz izgovor da je danas takvo vrijeme, da tako svi čine, da se ne treba vraćati u neka stara vremena… Promiskuitet, brak na probu, ubojstvo nerođenih, bračna nevjera, nesvetkovanje nedjelje, psovke i prostačka ponašanja, katolici koji javno zastupaju stavove protivne katoličkom nauku, sve ove pojave postale su toliko uobičajeno da se više osuđuje one koji se usude njih osuditi.
Ipak, koliko god to bilo teško i nepopularno, ako smo kršćani, opominjanje ne bismo smjeli izbaciti iz naše međusobne komunikacije. Isus na tome inzistira. On koji je sav Zakon i proroke sveo na zapovijed ljubavi te potpuno izjednačio ljubav prema Bogu i bližnjemu, opominjanje vidi kao čin ljubavi kojim se stječe i čuva brata.
Pavao (drugo čitanje) piše kako jedino trebamo jedni drugima dugovati ljubav. Međutim, on ljubav ne shvaća slobodoumno kao nekakvu amnestiju od zakona i morala kojom se lako opravdavaju neodgovornost, popuštanja nagonima, sebičnost, nemoral, nepravdu… Naprotiv, Pavao naglašava da upravo ljubav ispunja Zakon. Budući da smo pozvani na ljubav, budući da trebamo ljubiti jedni druge, zato ne smijemo činiti preljuba, ne smijemo ubijati, krasti, lagati, željeti tuđe… U istom duhu možemo reći: Budući da smo pozvani na ljubav, trebamo istinski štovati Boga. Bog je izvor prave ljubavi i samo u dubokom odnosu s njime možemo naučiti istinski ljubiti jedni druge.
U uputama kako ukoriti brata, koje nam donosi evanđeoski odlomak ove nedjelje, pokazuje se sva brižljivost kojom Isus pristupa grješniku, ali također i odlučnost da se opomena izreče i da se na njoj ustraje do kraja. Brata treba ukoriti najprije nasamo, zatim, ako ne posluša, uz podršku dvojice ili trojice svjedoka. Ako opet ne posluša, stvar treba iznijeti pred zajednicu. Konačno, ako do ustraje u grijehu, treba mu jasno i javno dati do da je njegov život pogrešan i da, dok je tako, ne može biti član zajednice koju sam svojim život odbacuje. Naravno, ovo ne isključuje spremnost da mu se uvijek pruži ruka povratka, kada ju zatraži. Dobro je ovdje napomenti da je ova Isusova uputa dio pouke o uređenju zajednice (Crkve) i da joj neposredno prethodi parabola o izgubljenoj ovci.
Poukom o potrebi opominjanja Isus nas poziva da grijehe i pogrešne stavove ne nikada smijemo zanemarivati. Krivi stavovi nisu krivi samo zato što ih takvim vrednuje određeni autoritet nego zato što naprosto nisu dobri, nisu istiniti, ne vode u život nego vode u propast. Oni ne upropaštavaju samo život onoga koji ih zauzima nego cijelu zajednicu koja ih tolerira. Kao kršćani smo zato pozvani i dužni opomenuti, bez obzira što je to danas tako nepopularno. To je, kako već rekosmo, zahtjev ljubavi. Ne pružiti bratu grješniku pomoć bratske opomene, znači ne voljeti ga, ne željeti mu dobro, ne pokazati mu brižnu ljubav kad je potrebno, upravo poput one koju nam Isus predočava u prispodobi o izgubljenoj ovci. Narod je to lijepo izrazio u svojoj mudrosti: Onoga koga se voli, toga se i kara. Mnogo je pogrešnih koraka učinjeno, mnogo nepopravljivih odluka doneseno i mnogo uništenih života ostalo zato što nije bilo brižnih i blagovremenih opomena. Zato što su šutjeli oni koji su morali govoriti.
Ako te prijestupnik kojeg opominješ posluša, stekao si brata, kaže Isus. To je svrha opomene. Bog ne želi smrti grešnika, već da se obrati i živi, kaže Sveto Pismo. Zato je opominjati treba krajnje obazrivo, da se sačuva dostojanstvo grješnika koliko god je moguće. Čovjek ima ljudsko dostojanstvo koje treba poštivati i onda kad ga on sam odbacuje. Valja imati u vidu da mi griješimo zato što smo slabi, zbog neznanja, straha, teških iskustava… Zato treba opominjati sa stavom: osuđivati grijeh a ljubiti grješnika.
Don Marinko Mlakić
