HRVATSKA BAŠTINA – Park prirode Velebit
Slika 1. Sveto brdo (MJ)
Velebit, reljefno i vegetacijski najznačajnija planina Hrvatske, zbog svojih prirodnih vrijednosti i značaja za očuvanje biološke raznolikosti, 1978. godine uvršten je u mrežu međunarodnih rezervata biosfere UNESCO-a. Pripada Dinarskom gorju, a parkom prirode proglašen je 1981. Unutar granica Parka smještena su i dva nacionalna parka, Nacionalni park Paklenica i Nacionalni park Sjeverni Velebit. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi.
Proteže se od prijevoja Vratnik na sjeverozapadu do kanjona Zrmanje na jugoistoku u dužini od 145 km; površina je 200.000 ha. U literaturi je uobičajeno da se Velebit dijeli na:
- Sjeverni Velebit, započinje na prijevoju Vratnik i završava na prijevoju Veliki Alan iznad primorskoga naselja Jablanac. Dužine je oko 30 km, a najveće širine do 30 km.
- Srednji Velebit, završava na prijevoju Oštarijska vrata preko kojega vodi cesta Karlobag – Gospić. Dužine je oko 24 km, a najveće širine do 20 km.
- Južni Velebit, završava na prijevoju Mali Alan, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac. Dužine je oko 46 km, a najmanje širine oko 10 km.
- Jugoistočni Velebit, započinje na istom prijevoju, a završava uz kanjon rijeke Zrmanje. Dužine je oko 40 km.
Takva podjela zasniva se na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dijelova. Crte podjele idu duž prijevoja, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s priobaljem. Na Velebitu je 12 vrhova viših od 1600 m, a najviši vrh je Vaganjski vrh (1757 m).
Slika 2. Bukove šume (MJ)
Priroda
Područje se odlikuje neizmjernim bogatstvom krških reljefnih oblika: uz škrape, kamenice, vrtače, uspravne solitarne stijene, velik je broj speleoloških objekata – pećina i jama. Bujne šume slikovito se izmjenjuju s travnjacima i karakterističnom vegetacijom stijena i točila, a flora obiluje raznolikošću i brojnošću biljnih vrsta, od submediteranskih do visokoplaninskih flornih elemenata. Takođe, na području Velebita zabilježen je i velik udio rijetkih, zaštićenih i endemskih biljaka. Najpoznatija biljna endemska vrsta je velebitska degenija (Degenia velebitica) iz obitelji krstašica, prikazana na naličju kovanice od 50 lipa (prvi ju je opisao i klasificirao botaničar Arpad Degen te je po njemu i dobila ime). Među tercijarnim reliktima je hrvatska sibireja (Sibiraea croatica).
U Parku prirode žive i brojne životinje među kojima su mnoge rijetke i ugrožene (npr. dugonogi šišmiš, tetrijeb gluhan).
Na Velebitu se nalaze i najdublji speleološki objekti u Hrvatskoj: trodijelna Lukina jama duboka 1.431 m i Slovačka jama 1.320 m.
Velebit se proteže duž Jadranskoga mora i ima veliki utjecaj na klimatske prilike, predstavlja razdjelnicu između mediteranske i kontinentalne klime.
Zaštita prirode
Na Velebitu se nalazi nekoliko predjela zaštićenih zakonom. To su Nacionalni park Sjeverni Velebit, Nacionalni park Paklenica, Park prirode Velebit, Mirovo, Premužićeva staza, posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača, a predložene su za zaštitu i ove prašumske površine: Senjska draga, Nadžak bilo, Mali Rajinac, Veliki Kozjak, Štirovača II, Devčića tavani, Ramino korito, Dobri-Bačića kuk, Budakovo brdo, Velinac i stablo obične jele.
Slika 3. Kanjon Velike Paklenice (MJ)
Znamenitosti
O višestoljetnom naseljavanju i življenju na Velebitu svjedoče brojne ruševine starih naselja, stočarskih koliba (koje zovu i stanovi), suhozida te povijesnih cesta: Karolinske, Jozefinske i Terezijanske.
Karolinska cesta
Godine 1726. odlučeno je da se od Karlovca do Rijeke i Bakra sagradi nova cestovna prometnica. Projekt je izradio inženjer Mathias Anton Weiss, a cesta je sagrađena na trasi starih srednjovjekovnih puteva. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao austrijski car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime. Trasa ceste bila je: Bakar – Rijeka – Meja – Zlobin – Fužine – Mrkopalj – Stari Laz – Ravna Gora – Vrbovsko – Osojnik Bosiljevo – Novigrad na Dobri – Vučjak – Karlovac.
Jozefinska cesta (1775. – 1779.)
Josip II. izdao je nalog da se započne s gradnjom nove trgovačke i poštanske ceste od Senja do Karlovca. Upravu gradnje povjerio je inženjerskom časniku Vinku Struppiju. Cesta je građena od 1775. Do 1779. godine. Povezivala je Karlovac i Senj na trasi Generalski Stol – Tounj – Josipdol – Modruš – prijevoj Kapela – Jezerane – Brinje – Žuta Lokva – Vratnik – Senj, a ubrzo nakon njezina završetka Senj je 1785. godine uzdignut u status slobodne luke. U čast svog inicijatora dobila je nova cesta naziv Via Josephina, tj. Jozefinska ili Josipova cesta.
Terezijanska cesta
Makadamski put izgrađen je između 1750. i 1754. godine i bio je važan za povezivanje zapadne Bosne i Jadrana.
Makadamski put je proširen i izgrađena je Terezijana od 1784. do 1786. radi boljega povezivanja tadašnjega pukovnijskog središta Gospića sa slobodnom lukom Karlobag, preko Brušana i Oštarija. Nova cesta je po nalogu cara Josipa II. nazvana Cestom Marije Terezije. Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Filipu Vukasoviću, kasnijem znamenitom graditelju Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka.
Slika 4. Cesta preko Velebita, Mali Alan (MJ)
Nacionalni park Sjeverni Velebit
Čitav je prostor Nacionalnog parka obilje raznolikosti. Šume, travnjaci, stijenje, točila, vodena staništa… Njihove granice nisu oštre, već se međusobno pretapaju. Zbog te je raznolikosti, iako malen, Nacionalni Park Sjeverni Velebit važan dio ekološke mreže kao područje očuvanja značajno za čak 10 biljnih i životinjskih vrsta i osam različitih tipova staništa – travnjaka, šuma i stijena.
Najveće osobitosti i vrijednosti Nacionalnog parka Sjeverni Velebit su strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi te više od 400 jama. Na samom rubu rezervata je krška dolina Veliki Lubenovac.
Nacionalni park Paklenica
Nacionalni park Paklenica nalazi se unutar Parka prirode Velebit. NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2, A proglašen je nacionalnim parkom 19. listopada 1949. (Paklenica je prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo).
Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica, NP Sjeverni Velebit i rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove šume u Karpatima i drugim područjima Europe“.
U nacionalnom parku najzanimljiviji su kanjoni Velika i Mala Paklenica, špilja Manita peć i Jama Vodarica. Za penjače je najzanimljivija najveća hrvatska stijena Anića kuk (712 m).
Najviši vrhovi su Vaganjski vrh i Sveto brdo.
Među najpoznatijim lokalitetima u Parku su Zavižan, Velebitski botanički vrt, Premužićeva staza, Štirovača, Alan i druga mjesta.
U blizini planinarskoga doma na Zavižanu nalazi se botanički vrt, od 1967.
Premužićeva staza
Građena je između dva svjetska rata, a povezuje Planinarski dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima; tj. prolazi uzdužno Sjevernim i Srednjim Velebitom. Prolazak Premužićevom stazom je poput posjeta galeriji na otvorenom – staza s lakoćom vodi posjetitelja kroz različite šume, travnjake, i kamenjare, a s nje se odvaja nekoliko uspona na vrhove kukova. Tu je i omiljeno sklonište – Rossijeva koliba, koja ime nosi po jednom od prvih istraživača Velebita, botaničaru Ljudevitu Rossiju.
Veliki Alan
Preko prijevoja Velik Alan prolazi velebitska cesta koja spaja Liku i more, razdvaja Sjeverni od Srednjeg Velebita. S Velikog Alana pruža se veličanstven pogled na more i otoke. U blizini Velikog Alana je Mirovo, nekad veliko ljetno planinsko naselje, a danas tamo nalazimo tek ostatke kuća, štala, suhozida i šterni.
Štirovača
Guste šume bjelogorice i crnogorice ukrašavaju vapneno i dolomitno stijenje, po širokim ponikvama, koje mjestimice prelaze u oveća polja, zeleni se gusta trava, a po njoj pasu sviloruna krda. U gustom hladu jela i omorika čuješ žubor bistre izvir vode, nešto rijetko u ovim krševitim planinama.
Slika 5. Štirovača (MJ)
Tulove grede
Tulove grede skupina su visokih stijena neobičnih oblika. Nalaze se pored ceste Obrovac – Sveti Rok, a iznad južnoga ulaza u tunel Sv. Rok. Pristupna cesta je makadamska (Majstorska cesta sagrađena u 19. st.), prolazi iznad južnoga ulaza u tunel Sv. Rok. Uz cestu se nalazi crkva Svetoga Franje koju je dao sagraditi austrijski car Franjo I. U crkvi je spomen-ploča poginulim braniteljima u Domovinskome ratu, a uz cestu je više spomen-ploča poginulim braniteljima. Greben ima dužinu od 1 km, a najviši vrh je visok 1120 m nv.
S južne strane Tulovih greda prekrasna je vrtača Dolac, jedna od lokacija na kojima je tijekom 60-ih po romanima Karla Maya sniman serijal filmova o Winnetouu. Tulove grede i okolne vrtače glumile su američki Divlji zapad, a brojni poklonici legendarnih njemačkih vesterna i danas su redoviti gosti Velebita.
Slika 6. Tulove grede (MJ)
Dijelovi ovoga područja su još i danas minirani.
S Tulovih greda vidi se Novigradsko i Karinsko more, Maslenički most, mnoštvo jadranskih otoka i Sveto brdo.
Velebit je zbog svoje veličanstvenosti jedan od hrvatskih narodnih simbola; pojavljuje se u domoljubnoj pjesmi “Vila Velebita”.
Vila Velebita
Oj, ti Vilo, Vilo Velebita
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat viko.
Ti Vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Živila premila,
Živila premila,
Živila oj, premila
Ti Vilo svih Hrvata!
Velebite vilovito st’jenje,
Ljubim tvvoje to golo kamenje
Ljubim tvoga u gorici vuka
I onoga ličkoga hajduka.
Ti Vilo Velebita…
Na tromeđi hrvatskome rodu
Velebite stavio te Bog,
On će dati skoru nam slobodu
S tebe vidit’ cijeloga roda svog
Ti Vilo Velebita…
Velebite, kršna goro naša,
Rad u tebi vojujem,
Sam da nema u tebi rovaša,
Radin kojih bolujem.
Ti Vilo Velebita…
Mene moja naučila mati,
Da ja kličem živili Hrvati,
Da se borim, borim za slobodu,
Za slobodu hrvatskom narodu.
Ti Vilo Velebita…
Napomena: O nacionalnim parkovima na Velebitu, poseban osvrt.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
