HRVATSKA BAŠTINA – Varaždin
Slika 1. Varaždin, glavni trg (MJ)
U špilji Vindija u Donjoj Voći kod Varaždina pronađeni su najbolje sačuvani ostaci neandertalaca na svijetu, stari oko 30.000 godina.
Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica – Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska). Varaždin se prvi put spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje.
Uz Varaždin je vezan dio sudbine Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 13. stoljeća. Povjesničar Rudolf Horvat zapisao je da se herceg Andrija nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je njegov brat, kralj Emerik (Mirko), oko 1203. za hrvatskog kralja dao okruniti svoga sina Ladislava III. Zbog toga je došlo do borbe između Andrije i Emerika (Mirka). Jedan je hrvatski povjesničar zapisao o tome sudbonosnom trenutku za postanak slobodnog i kraljevskog grada Varaždina:
Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora.
Sultan Sulejman I. u ljeto 1532. godine krenuo je zauzeti Beč, ali je kod Kisega doživio neuspjeh. Zaustavio ga je Nikola Jurišić. Nakon neuspjeha kod Kisega Sulejman I. odustaje od osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat:
“Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdödyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.”
Varaždin je bio i crkveno sjedište tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. Ivan Zakmardi je 1660. osnovao sjemenište u Varaždinu, a da bi mu osigurao opstanak, ostavio mu je razne nekretnine u svojoj oporuci od 17. srpnja 1664. godine.
Slika 2. Zgrada (MJ)
Kada je Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu u prosincu 1663. odredio opće novačenje hrvatske vojske, bili su stvoreni preduvjeti za protunapad na Turke. Snage Nikole Zrinskog su početkom 1664. krenule iz Novog Zrina (utvrde izgrađene 1661. na rijeci Muri kod Legrada, srušene 1664.) i lijevom obalom Drave osvojile sve osmanske utvrde te došle do Osijeka. Tamo su spalile veliki most. Nikola Zrinski je od španjolskog kralja kao nagradu za taj čin dobio zlatno runo, dok mu je francuski kralj Luj XIV. darovao novac.
Nakon te bitke, u kolovozu 1664. godine, Osmanlije i Habsburgovci potpisali su tajni Vasvárski mir, na dvadeset godina. Osmanlije su zadržale zauzete proctore, a kralj je platio veliku odštetu. Mir je omogućio razvitak Varaždina kao i mir u Srijemskim Karlovcima 1699.
Marija Terezija je nastojala ojačati apsolutnu vlast i jedinstvenu državu. Zbog toga je težila suziti vlast hrvatskog i ugarskog plemstva. Kraljica je 1767. godine osnovala prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. preseljeno je u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, a u njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.
Slika 3. Stari grad Varaždin (MJ)
Slika 4. Stari grad Varaždin (MJ)
Stari grad Varaždin
Najveća znamenitost Varaždina je tvrđava zvana Stari grad u kojoj je danas Gradski muzej Varaždin, osnovan 1925. Tvrđava se prvi put spominje u 12. stoljeću i vjeruje se da je tada bila sjedište varaždinskih župana. Krajem 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji je pregrađuju u gotičkom stilu. Najveći zahvat tvrđava doživljava u 16. stoljeću, kada je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju. Za vlasništva Ivana Ungnada, nešto prije 1544. započinje gradnja zidina s kružnim kulama te oko njih zemljanih bedema i jarka napunjenog vodom. Krajem stoljeća varaždinska tvrđava trajno dolazi u ruke mađarsko-hrvatske obitelji Erdödy koja će na njoj izvesti manje adaptacije u baroknom stilu.
Slika 5. Crkva (MJ)
Crkve i samostani
U Varaždinu je djelovalo nekoliko katoličkih crkvenih redova: kapucini, uršulinke, isusovci i franjevci.
Župna crkva sv. Nikole bila je u Srednjem vijeku glavna sakralna građevina Varaždina, a trg na kojem se nalazi glavni gradski trg. Crkva je u 15. stoljeću pregrađena u gotičkom stilu, a iz toga vremena ostao je sačuvan zvonik. Nova župna crkva sv. Nikole izgrađena je sredinom 18. stoljeća prema projektu domaćeg graditelja Šimuna Ignaca Wagnera.
Dolaskom crkvenih redova u grad u Varaždinu se grade nove građevine: franjevački samostan (1626.- 32.), isusovačka crkva (1642. – 46.), franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja (1650.), isusovački samostan (1679.- 91.). U 18. stoljeću sagrađen je kapucinski samostan s crkvom. UZ pomoć carice Marije Terezije podignut je uršulinski samostan (1715.- 1749.). Uršulinska crkva jedna je od najranijih baroknih crkava u Hrvatskoj, s karakterističnim zabatnim zvonikom na pročelju.
Isusovački red je ukinut 1773. pa su njihovu crkvu naslijedili pavlini koji su izgradili novo pročelje s volutnim zabatom.
U velikom požaru 1776. stradale su brojne sakralne građevine, a u godinama koje slijede obnovljene su i dograđene u većoj mjeri.
U 19. stoljeću podižu se crkve u historicističkom stilu, a među njima se ističe pravoslavna crkva sv. Đorđa iz 1884. godine.
U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se niz plemićkih palača iz baroknog doba. Na glavnom gradskom trgu smještena je palača grofova Draškovića, čije je postojanje na tom mjestu zabilježeno još u 16. stoljeću, dok današnja zgrada potječe iz 18. stoljeća. Do nje se nekoć pružala palača Czindery, a s druge strane trga Biskupska palača, no obje su srušene krajem 19. stoljeća. Središnja zgrada trga je gradska vijećnica koja je građena u 15. stoljeću, ali je obnovom pročelja 1791.-93. dobila svoj današnji izgled. Na Franjevačkom trgu nalazi se poznata Palača Patačić, koja je dvokatna i ima kutni erker te, usprkos svojim malim dimenzijama, vrlo raskošno pročelje s motivima rokaja. Na istom se trgu, na sjevernoj strani, nalazi palača Wasserman-Kreuz (1785.-86.) i palača Herzer (1791.-95.), obje u stilu kasnobaroknog klasicizma. Na Stančićevu trgu, pred nekadašnjim ulazom u Stari grad, nalazi se Palača Prašinski-Sermage (17. st.), karakteristična po šarenom pročelju s crno-crvenim medaljonima te raskošnim kamenim stubištem na začelju. Na Trgu slobode smještena je Palača obitelji Petković (1767. g) kojoj je u nekom vremenu uklonjen vrlo bogat ulazni portal s obiteljskim grbom.
Palača Erdödy na Kapucinskom trgu, s pročeljem u duhu rokokoa, te Palača Keglević (1774.-75.), sjeverno od gradskih zidina, djelo je graditelja Jakova Erbera. Blizu sjevernog oboda gradske jezgre podignuta je 1760. Pavlinska rezidencija, zanimljiv arhitektonski objekt, gotovo centralnog tlocrta, koji u unutrašnjosti ima očuvanim rokoko štukature. S južne je strane gradske jezgre, u Zagrebačkoj ulici, smještena Palača Patačić-Puttar, koja je nastala spajanjem više gradskih kuća, a današnji je izgled dobila na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. U njenoj je unutrašnjosti do danas sačuvana vrijedna stolarija – dekorativne zidne obloge i vrata od entarziranog drva, rijedak primjer vrhunskog drvorezbarskog obrta u palačama na tlu Hrvatske. Izvorni interijeri varaždinskih palača uglavnom nisu sačuvani, osim pojedinačnih elemenata unutrašnjeg uređenja.
Od starijih građevina u Varaždinu, postoje ostaci nekadašnjih gradskih zidina – dvije kule, Lisakova kula u Gajevoj ulici i Lančana kuča na Stančićevu trgu. Tu je i renesansna kuća Ritz s arkadama u prizemlju, smještena na uglu Franjevačkog i Trga kralja Tomislava, te Zakmardijevo sjemenište s kraja 17. stoljeća u Habdelićevoj ulici.
Iz 19. i početka 20. stoljeća potječe niz gradskih vila, od kojih je najranija klasicistička vila Mueller u Cesarčevoj ulici, dok se veći broj secesijskih kuća nalazi u Kolodvorskoj ulici. Najznačajnija zgrada historicističkog razdoblja je Hrvatsko narodno kazalište, rađeno prema projektima bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, poznatih graditelja kazališta u srednjoj Europi.
Slika 6. Spomenik Vatroslavu Jagiću (MJ)
U urbanom prostoru Varaždina nalazi se više primjera javne skulpture, od baroknog kipa sv. Ivana Nepomuka pred Starim gradom, do modernoga Meštrovićeva kipa Grgura Ninskog ispred franjevačke crkve. U dvorištu palače Varaždinske županije smještena je bista carice Elizabete, popularne Sissi, koja se izvorno nalazila u gradskom parku iza HNK.
Arhitekt Hermann Helmer projektirao je kazališnu zgradu koja je dovršena 1873. godine. Svečano otvorenje bilo je 25. rujna 1873. Kada je izvedena Kukuljevićeva drama Poturica.
Kulturno-povijesne atrakcije Varaždina su: Varaždinske barokne večeri, Špancirfest, Trash Film Festival, kazališni festival “Tjedan smijeha” i Purgari (odnosno Varaždinska građanska garda).
Varaždinsko groblje
Slika 7. Varaždinsko groblje (MJ)
Varaždinsko groblje ustanovljeno je 1773., nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Prvi upravitelj groblja Josip Matušin počeo je voditi više brige o uređenju groblja. Njegov nasljednik Stjepan Haller nastavlja s daljnjim uređenjem groblja te počinje sadnju prvih thuja.
Stjepanov posinak Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblja. Došavši za upravitelja 1905. godine Herman Haller, imajući u vidu jasnu koncepciju, pretvara groblje u park. Glavni putevi upotrijebljeni su kao osi te su od grobnih polja odvojeni impozantnim nasadima thuja oblikovanim u arkade i zidove pravilnošću koliko to dopušta prirodni rast nasada. Na Varaždinskom groblju zasađeno je preko deset tisuća thuja oblikovanih u geometrijska tijela, mnoštvo breza, javora, jasena, a u podnožju visokih stabala kuglasto oblikovani šimširi te razgranate magnolije. Aleje, staze i prolazi posuti su bijelim kamenom kao kontrast zelenim zidovima thuja u koje su utkani najrazličitiji nadgrobni spomenici od baruna i generala do jedva obilježenih grobova običnih siromaha, ali svi jednako okruženi zelenilom i cvijećem.
Slika 8. Varaždinsko groblje (MJ)
Jedan od najvrjednijih spomenika na varaždinskom groblju je ‘Anđeo smrti’, djelo kipara Roberta Frangeša Mihanovića, koji simbolički prikazuje opraštanje živih od mrtvih. Uz ostale, posjetitelji bi trebali vidjeti i grobnicu-spomenik Vatroslavu Jagiću koji je svakodnevno ukrašen svježim cvijećem. Groblje je danas izuzetan spoj hortikulture (klasicistički perivoj) i umjetničkih spomenika (djela Augustinčića, Frangeša i Vojkovića), zbog čega se ubraja među najljepša groblja u Europi. Impresionira savršen red i sklad thuja koje omeđuju široke aleje, sakrivaju nadgrobne spomenike te stvaraju atmosferu intimnosti i mira.
Godine 1966. Varaždinsko groblje proglašeno je spomenikom parkovne arhitekture – park.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
