DON MARINKO MLAKIĆ: Zlodusi u nama
3. nkg-b
U misnom evanđelju ove nedjelje slušamo izvještaj o Isusovom nastupu u sinagogi u Kafarnaumu, kojom prilikom je oslobodio opsjednutog od vlasti zloduha.
Događaj se izravno nastavlja na prethodni (evanđelje prošle nedjelje) kada je Isus započeo svoje javno djelovanje: navijestio kraljevstvo Božje, pozvao na vjeru i obraćenje te okupio prve učenike. Učenicima je kazao da će ih učiniti ribarima ljudi. Drugim riječima, oni će s njime i njegovom vlašću oslobađati ljude od ropstva zla i grijeha, koji nas predodređuju za smrt.
Današnji evanđeoski izvještaj trebamo čitati ne samo kao zapis nečega što se dogodilo u sinagogi u Kafarnaumu prije dvije tisuće godina, nego kao uzorak koji nam otkriva narav Isusova spasiteljskog djelovanja koje on i danas vrši po sakramentalnom djelu Crkve.
Najprije pogledajmo kamo Isus odlazi s učenicima. Gdje započinje ribolov ljudi? U sinagogi!? Ovo je dosta neobično i, naravno, vrlo znakovito za sve nas. Mi bismo očekivali da će otići među okorjele nevjernike i grješnike koji ne mare za Boga i njegove zapovijedi, tamo gdje vlada bezboštvo, nepravda, nasilje, strah… Zadnje što bismo očekivali, da će poći u jednu bogomolju u kojoj se okupljaju vjernici da slušaju Božju riječ. A slušaju je zato da bi od nje živjeli. Očito je da se Isus ima ozbiljan razlog zašto čini upravo to što čini.
Zašto, dakle, sinagoga? Je li zato što se možda tu najviše nagomilao grijeh? Ne.
Međutim, sinagoga, hram, crkva, to su mjesta na kojima se gradi naš odnos s Bogom. A odnos s Bogom je kičma našega postojanja. S njime sve stoji ili pada. Isus nas ljude hoće najprije osloboditi iskrivljene vjere u Boga, pogrešnih slika i viđenja Boga, licemjerne vjere i religioznosti… Jer je u tome korijen svakog drugog zastranjenja i ropstva.
Zanimljivo je nadalje da se zloduh očituje tek kada je Isus došao i počeo naučavati. Dotada je bio miran i neprimjetan. Očito je u sinagogi vladalo takvo ozračje da su u njemu zlodusi mogli mirno i neprimjetno obitavati. Moguće je, dakle, biti usred sinagoge, u neposrednoj Božjoj blizini i u ozračju u kojem se stalno naviješta Božja riječ, a ipak biti u vlasti zloduha. Daleko od Boga i njegove ljubavi. Moguće je da se vjerničke zajednice i institucije toliko iznevjere svojoj izvornoj zadaći te, umjesto da ljudima otkrivaju pravo Božje Lice i u svjetlu tog Lica pravu istinu o čovjeku, one ih još više zarobljavaju zabludama i nevjerom. A nevjeru koja je uzela ruho religije i pobožnosti puno je teže raskrinkati nego onu koja je sama po sebi očita kao nevjera. Promatramo li u cjelini Isusovo spasiteljsko djelo, lako ćemo uočiti kako su se upravo oni koji su sebe smatrali pravovjernima i da im ne treba obraćenje (vjerski vođe, svećenici, pismoznanci, farizeji…), najviše suprotstavljali Isusu. Tvrdoglavo su ga osporavali kao Učitelja i Spasitelja, da bi ga na kraju osudili i predali da se razapne.
Tko je opsjednuti? On govori u množini. Govori u ime svih demona koje je Isus uzbunio. Opsjednuti predstavlja sve prisutne u sinagogi, svakoga od nas, sve nas u kojima je u bilo kojem obliku prisutan grijeh i zlo te se opiremo djelovanju Božje milosti… U mjeri u kojoj ne prihvaćamo Isusa kao svoga Spasitelja i njegovu riječ kao istinu koja oslobađa, u mjeri u kojoj se ne odričemo grijeha, u kojoj smo spremni izdati Boga zbog taštine, pohlepe ili radi grješnog užitka, u toj mjeri smo i mi u vlasti zloduha. Nitko od nas nije sasvim slobodan od zloduha zabluda i grijeha. Svi trebamo Isusa da nas oslobodi njihova opsjednuća.
Zlodusi su majstori laži i zavođenja. Oni imaju silnu moć prilagodbe i kamuflaže. A najopasniji su onda kada se zakamufliraju u iskrvljenu pobožnost, u umišljenu duhovnu prosvjećenost, u licemjernu moralnu pravednost… Ako se ne bune i ne opiru, to je znak da su već zavladali našim srcima. Vjera u Isusa Krista koja je sklopila bilo kakvu simbiozu sa zlom, koja nas ne sili da se radikalno borimo protiv grijeha i zabluda, takva vjera nikada nam ne može pružiti onu utjehu i mir koje samo Bog može dati. Nemiri i borbe su nužni kako u zajednicama vjernika tako i u dušama pojedinaca koji se istinski trude iskorijeniti iz sebe svako zlo i grijeh.
Zlodusi ne odlaze mirno. Obračun s njima nipošto nije nekakvo licemjerno, površno i sladunjavo pobožnjaštvo koje će sve oko sebe ostavljati zadovoljnima.
To je beskompromisna borba koja do dna potresa naše biće. Novi život u milosti ne može se roditi u nama bez duboke agonije i potresanja. I tu bitku možemo dobiti samo uz pomoć božanske milosti koja nam dolazi po Isusu Kristu.
Don Marinko Mlakić
