Zlatna formula hrvatskog jezika ČA ̶ KAJ ̶ ŠTO
Slika 1. Dr. Drago Štambuk (Croatia.org)
Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što sažima i predočava na jednostavan i razumljiv način poput oznaka (eng. brand) bit hrvatskoga jezika kao trojstvenoga ili tropletnoga jezika, sastavljenoga od triju dionica (stilizacija ili idioma/narječja) – čakavske, kajkavske i štokavske. Zlatna formula ča-kaj-što proistječe iz svega što jest hrvatski jezik i upućuje na njegovu cjelovitost. (akademik Radoslav Katičić)
Dr. Drago Štambuk, liječnik, književnik, hrvatski diplomat utemeljio je 1991. godine u Selcima na otoku Braču svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što (na ideji trojstvenosti hrvatskoga jezika). Štambuk je autor ,,Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što”. Formula pokriva prošlost hrvatskoga jezika i stožer je oko kojega se mora graditi hrvatski jezični identitet pa je Drago Štambuk predložio upis (2011., 2013. i 2016.) Zlatne formule hrvatskoga jezika na listu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Dva puta je bio odbijen, treći pokušaj je potvrdno riješen:
Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH donijelo je 29. studenoga 2019. rješenje kojim se “Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što” proglašava kulturnim dobrom te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine.
Drago Štambuk o hrvatskom jeziku i Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što:
“Bečki izbor štokavice (Srbin Vuk Karadžić, Slovenac Jernej Kopitar, austrijska balkansko-imperijalna politika) predodredio je štokavicu kao jezik kojim će se jezično ujediniti Južni Slaveni, izbacio drastično čakavicu i kajkavicu iz javne i službene uporabe, smanjio hrvatske preduvjete za vlastitu političku integraciju favorizirajući politiku južnoslavenskoga „prisajedinjenja“ pod vodstvom Srbije. (Vuk navodi: „Svi su štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, samo su čakavci Hrvati.“) Odbacivši svoju blistavu jezičnu pričuvu (čakavica, kajkavica), Hrvati su pod utjecajem iliraca i vukovaca – Gaja, Daničića, Maretića i drugih – krenuli radikalno smjerom dezintegracije, što je ostavilo razdjelnice i rane na hrvatskome jezičnom i nacionalnom biću koje ni do dana današnjega nisu zacijelile.”
“Hrvatska je kompleksna zemlja, s tri jezična idioma, tri pisma, stoljećima ugnjetavana i tlačena, tako da ono što zovem, preslagivanjem (resetiranjem) odnosa prema hrvatskom jeziku u nedavno stečenoj slobodi, jača i ujedinjuje domovinu na najbolji i najplemenitiji mogući način.”
“Hrvatski jezik trojedan je u svojoj naravi, a ča-kaj-što njegova je najvažnija mantra koju valja učiti u školama i preko nje dolaziti do više jezične potencije. Gradit nam je jezik postupno i osjetljivo, jer ne bi bilo dobro, što i ne želim, da Hrvati preko noći postanu nepismeni. Spomenuto Rješenje na mala vrata uvodi Zakon o jeziku, svojevrstan zakon koji predočava hrvatski onakvim kako je jedino moguće i potrebno dajući mu centripetalnu, okupljajuću moć pod stožerom Zlatne formule i upire u njegovu izvjesniju budućnost.”
“Zlatna formula vraća hrvatski jezik samome sebi i iznutra ga snaži računajući na cjelovitost njegove blistave leksičke i drugih pričuva, dajući smjernice, odvajajući ga od Gajevih / Vukovih zasada i namjera, te dekontekstualizira od ilirskoga koda i brani od geopolitičkih presizanja.“
“Hrvatski se jezik trebao prvo integrirati unutar sebe, a ovako je preuzevši štokavicu (koja se, moram priznati, u standardu sjajno dokazala) preskočio fazu čiji nedostatak bolno osjećamo i danas. Ispravit nam je prošle i krive odluke, ali ne nasilno, već oprezno otvarajući se čakavskome i kajkavskome, te puštajući da, makar leksikom, oplemenjuju književni standard na način primjeren vremenu i hrvatskim nacionalnim potrebama.”
Akademik Radoslav Katičić podržao je „Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ („Ča-kaj-što” Kolo, 2. /2014.):
“Niz upitnih zamjenica ča-kaj-što doista jest to: zlatna formula hrvatskoga jezika. Te upitne zamjenice tu ne stoje same za sebe, nego stoje svaka od njih za čitavo narječje hrvatskoga jezika za koje je takav lik upitne zamjenice karakterističan, kako se to i inače uobičajilo u našem jezikoslovlju, još tamo od Antuna Mažuranića, starijega brata Ivanova, koji je položio temelje hrvatskoj dijalektologiji i slavističkoj poredbenoj akcentologiji. Hrvatski jezik, to je čakavski, kajkavski i štokavski sa svim obilježjima svakoga od tih narječja u njihovu suodnosu povijesno izraslu u općem razgovornom jeziku hrvatske jezične zajednice i osobito u svoj povijesnoj protezi hrvatskoga književnog jezika. Tek kada se čakavskoj dijalektalnoj boji pridruže i kajkavska i štokavska, imamo pred sobom hrvatski jezik u svoj njegovoj potpunosti.”
Akademik Katičić je u svom osvrtu u Kolu pisao o opismenjivanju Hrvata i razvoju hrvatskoga književnoga jezika.
A to je činjenica da u hrvatskoj jezičnoj zajednici niti jedan dijalekt nikada nije uzet i uzdignut da bude književni jezik, kako nas se uči da mora biti, da jedino može biti. Hrvatski književni jezik naprosto nema hrvatske dijalekatske osnovice. To je tako, sasvim očito tako, koliko god je protivno onomu što europsko jezikoslovlje od druge polovice 19. stoljeća naučava i još prodornije sugerira. Sasvim smo natopljeni takvim gledanjem i takvim shvaćanjem. Čini nam se da i ne može biti drukčije.
“Tu se lijepo pokazuje kako je ča-kaj-što doista zlatna formula hrvatskoga jezika. Ona naime obuhvaća i hrvatski standardni jezik koji se na površan pogled čini kao da je samo što, a nimalo ča i kaj. Tako nam ga u našem školovanju i prikazuju. Ali taj standardni jezik nije drugo nego dijalektalna stilizacija s dosljedno provedenim novoštokavskim ijekavskim dijalekatskim obilježjima. Ta stilizacija polazi i od područja kaj, i od područja ča, a i kad polazi od područja što nije ista s nikojim organskim štokavskim govorom, nego je upravo to što jest: dijalekatska stilizacija. Stoga formula ča-kaj-što obuhvaća i hrvatski standardni jezik, i obuhvaća ga upravo onako kako hrvatskomu standardnom jeziku valja pristupati. A u školi nas uče pristupati mu drukčije, kao vrlo isključivoj ijekavskoj novoštokavštini.”
“Zlatna formula ne opisuje samo i upućuje, ona je nama velik izazov. Izazov da u skladu s njom, slijedeći ju, odnjegujemo i izgradimo svoju izražajnost. Književni jezik, pa tako i standardni, nije dijalekt. Ima već više desetljeća otkako to znamo, pa i rado o tome govorimo, ali je nekako teško povući sve zaključke koji slijede iz toga. A oni su dalekosežni. Kazuju nam da naš standardni jezik nije izveden ni iz kojega narodnoga govora, ni iz kojega zaseoka. On je izveden iz sve cjeline hrvatskoga pisanja i jezičnoga stvaranja sve to potječe od neprimjerenoga idejnog uokvirenja konačne standardizacije hrvatskoga književnog jezika kojim su ju uokvirili hrvatski vukovci za vladavine bana Khuena Héderváryja. U toj smjesi prisutno je i shvaćanje po kojem je dijalekt manje vrijedan od jezika, nešto kao njegov oblik koji nije punovrijedan. Po tome se samo jezici, a ne dijalekti, uzimaju doista ozbiljno. Stoga, kada se danas čuje da je čakavski odnosno kajkavski – jezik, a ne dijalekt, to se obično koji čakavac odnosno kajkavac zauzima za dostojanstvo svojega materinskoga govora. Imaju naravno pravo. I čakavski i kajkavski jest jezik, i to hrvatski. Narječja i njihovi dijalekti imaju svi njegovo puno dostojanstvo, i u živom govoru i u razgovoru i u knjigama, kako nam svjedoči cjelovita povijest hrvatske književnosti i sve pismenosti.
Kad jednim pogledom obuhvatimo sav prostor i svu povijest hrvatskoga jezika pokazuje se da se čakavski, kajkavski i štokavski javljaju poglavito jedan u dodiru s drugim: supostoje jedan s drugim, razgraničuju se jedan od drugoga, pretapaju se jedan u drugi, povezuju se jedan s drugim. Onaj tko govori da čakavski, kajkavski i štokavski treba gledati svako za sebe, tj. da oni ne tvore zajednički hrvatski jezik, taj govori protiv svega iskustva i potpuno nepovijesno. Ne valja se stoga uopće dati zbunjivati time. (akademik Radoslav Katičić)
Slika 2. Rješenje Ministarstva kulture RH
Rješenje Ministarstva kulture (izvod):
“Zbog svoje iznimne važnosti u očuvanju hrvatskoga identiteta i prenošenju baštine upis u Registar kulturnih dobara RH ,,zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što” kao sredstva prenošenja i očuvanja baštine i identiteta nadređeno je svim dosadašnjim i pojedinačnim upisima, ne isključuje ih, nego im upravo otvara pristup listi zaštićenih kulturnih dobara, potiče prepoznavanje i skrb oko govora za koje ne bi bilo interesa ili mogućnosti poticanja na očuvanje i prenošenje.”
Izvori: Drago Štambuk (Jezik, narod.hr), Radoslav Katičić (Kolo), Rješenje Ministarstva kulture od 29. studenoga 2019.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
