Poljička Republika
Slika1. Povijesni muzej Poljica (MJ)
Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica od 13. st. do Francuske (Napoleonove) okupacije 1807. godine.
Naziv “Poljica” potječe od brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor. Sastoje se od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica. Poljička Republika ili Poljička knežija označuje područje istočno od Splita koje se protezalo od rijeke i mjesta Žrnovnice na zapadu do rijeke Cetine na istoku. Obuhvaćala je također područje od mora do iza Mosora, ispod Garduna kod Trilja. Granice Poljičke Republike određene su Poljičkim statutom iz 1482. Protezala se na oko dvjesto do tristo četvornih kilometara, a činilo ju je dvanaest sela (katuna). Katuni su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svoga katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikoga kneza za jednu godinu.
Dokaz je njezine samouprave postojanje Narodne skupštine, glavnoga upravnog tijela koje je bilo sastavljeno od svih građana. Uz Narodnu skupštinu postojao je i Zbor sastavljen od lokalnih plemića i seoskih knezova. Oni su birali poljičkoga kneza i upravljali javnim poslovima. Veliki poljički knez biran je svake godine 23. travnja, na blagdan sv. Jurja. Bio je vrhovni predstavnik Poljičke Republike te najviše pravosudno i izvršno tijelo.
Poljičane, njih 1.200, porazila je Napolonova vojska 1807. g. koja je brojila 12.000 vojnika. Nakon višestoljetnoga postojanja ukinuta je samostalnost jedne od najstarijih hrvatskih kneževina poznate po svome demokratskom uređenju utemeljenu na glasovitom Poljičkim statutu.
Slika 2. Karta Poljičke republike
Poljički statut
Važan hrvatski zbornik običajnoga prava koji nam omogućava pravni, ekonomski, društveni, politički i povijesni uvid u odnose i strukturu stanovništva u hrvatskom razvijenom srednjem vijeku. Nastao je na području Poljičke Republike. Najstariji sačuvani tekst potječe s kraja XV. ili početka XVI. st., a pisan je poljičicom. Poljičica je zapravo bila jedan od regionalnih tipova hrvatske kurzivne ćirilice, koja je u paleografiji dobila naziv bosančica. Statut je većim dijelom pisan štokavski, a manjim dijelom čakavski.
Tvorci Poljičkoga statuta bili su zacijelo popovi glagoljaši koji su jedini poznavali kanonsko i rimsko pravo. Na temelju tih prava stvorili su i Poljički statut koji se bazirao na individualnom i javnom pravu te jasno utvrđivao društvene, političke i ekonomske odnose unutar Poljičke Republike.
“Poljičani sve do 1322. nisu imali potrebe za statutom jer su pod vlašću knezova bribirskih vladala nepisana prava i običaji koje su dobro poznavali i pridržavali ih se, kao i sami Bribirci. Kad se ugarski kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.), s još nekoliko velikaških obitelji odlučio na pohod u južnu Dalmaciju kako bi srušio s vlasti Mladina II. Šubića, javila se prva redakcija teksta. Sadržavala je osamnaest članaka, a kralj ju je odbio. Prilikom spora oko granice između Poljičana i pojedinih Splićana 1333. godine također se spominju želje Poljičana za vlastitom samoupravom. Nakon što je kraljeva žena Elizabeta (oko 1334. – 1387.) u jednom sporu presudila u korist Splićana te zapovjedila kraljevskom banu da kazni poljičke didiće, oni su tražili da im se sudi u skladu s njihovim pravnim običajima, koji su poslije našli mjesto u Poljičkom statutu.
Napokon, 1387. bosanski vladar Tvrtko I. (oko 1338. – 1391.), koji je zavladao područjem Poljica, odobrava Poljičanima drugu redakciju statuta. Poljičani su u vrijeme kad su trebali doći pod vlast Venecije donijeli 1440. i treću redakciju. Četvrta je, s većim brojem izmjena i dopuna, nastala 1485., kad Poljičani ponovno dolaze pod vlast hrvatsko-ugarske krune. Premda se spominje i peta, nastala za vrijeme Kandijskog rata 1665., smatra se da je upravo s četvrtom redakcijom nastao završni oblik, koji se uz sitne korekcije održao do 1807., kad je Poljička Republika prestala postojati.”(Josip Buljan).
Slika 3. Crkva u Gatima (MJ)
Danas se najstariji sačuvani rukopis Poljičkoga statuta čuva u Zagrebu u Arhivu HAZU-a, a stručnjaci smatraju da potječe s kraja XV. ili početka XVI. stoljeća. Uz Vinodolski zakonik, Poljički statut najvažniji je hrvatski pravni spomenik pisan narodnim jezikom. Nastao je kao izraz želje za samoupravom kroz očuvanje narodnoga suvereniteta i kolektivnosti u obavljanju javnih poslova te dokaz šestostoljetnoga postojanja Poljičke Republike.
U vrijeme najvećega turskog zaposjedanja, Poljičani su priznavali tursku vlast i plaćali harač, ali nisu izgubili svoju autonomiju. Pod Venecijom, priznavan im je autonomni status koji je uvelike odražavao drevne pravne ustanove i način života u kojemu socijalna diferencijacija nije postala onako izrazitom kakva je karakterizirala novija vremena.
Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik maršal Marmont koji je u knjizi svojih uspomena kasnije s respektom napisao:
„Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj vis-dolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva, koja je priroda pružila stanovnicima, napućuju ih, da ne trpe tuđega jarma i da izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike i ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovom nezadovoljstvu. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijega i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.”
Slika 4. Kanjon rijeke Cetine (MJ)
Poljički stol ili Banka bio je najviši izvršni i sudski organ poljičke vlasti. Sačinjavali su ga: veliki knez, vojvoda, kančelir, četiri prokuratora ili suca, pristavi i pisari. Svoje ovlasti i poslove Stol je obavljao kolegijalno, a izvršavao ih kančelir i pristavi. Knez je redovito biran na godišnjem saboru na godinu dana. Slojevi plemstva, koji su bili u nešto povoljnijem položaju od ostalog pučanstva, bili su Vlastela i Didići.
Izvori: Mirko Klarić, Mate Kuvačić-Ižepa, Bože Mimica, Davor Grgat, Josip Buljan
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
