Kako to da se Hrvatskoj nije dopustila kupnja sustava M-270, a Srbiji se dopušta naoružavanje od strane Rusije, Kine i članica NATO-a?
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske krajem 2015. godine uputilo je zahtjev Pentagonu za donacijom 16 samovoznih višecjevnih lansera raketa M-270 MLRS. Plan je bio da SAD lansere donira iz vojnih viškova kroz program pomoći savezničkim državama.
18.04.2022. u 21:50
Lansere bi dobila besplatno, a rakete bi Hrvatska morala kupiti. Sustav M-270 MLRS imao bi i mogućnost ispaljivanja balističkih raketa dometa do 300 km. Najava o kupnji sustava M-270 MLRS izazvala je početkom 2016. paniku i histeriju u susjednoj Srbiji. Iz Beograda su tada poručili kako bi nabava ovih sustava od strane Hrvatske promijenila geostratešku sliku i vojnu ravnotežu u “regiji”.
U isto vrijeme dok se protivila naoružavanju Hrvatske, i uspješno izlobirala da od SAD-a ne dobijemo spomenute sustave, Republike Srbija od 2015. do 2021. povećala je ulaganja u vojsku za oko 70 posto. Obnovila je ratno zrakoplovstvo uz pomoć Rusije i Bjelorusije, od Rusije je kupila i helikoptere, tenkove i borbena vozila, od Francuske PZO sustave Mistral, a od Narodne Republike Kine oklopne dronove.
Promjena vojne ravnoteže, bez velike pozornosti?
Naoružavanje ne staje, pa je nedavno na civilni aerodrom “Nikola Tesla” u Beogradu sletjelo šest velikih transportera kineskog ratnog zrakoplovstva. Transporteri su doveli sofisticirane proturaketne sustave HQ 22. Ovi proturaketni sustavi, prema mišljenju vojnih stručnjaka, na neki su način pandan ruskome sustavu S-300 odnosno američkom Patriotu, iako slabije kvalitete i manjeg dometa. Kako bi dovezli oružje u Srbiju kineski transporteri morali su letjeti preko teritorija dvije države članice NATO-a.
Dok je Hrvatska najava nabave M-270 izazvala histeriju u Srbiji, srpsko naoružavanje s proturaketnim sustavima HQ 22, iako nedvojbeno predstavlja akt koji mijenja vojnu ravnotežu, nije izazvao primjerenu pozornost ni u Hrvatskoj ni u državama članicama NATO-a. Štoviše, Srbija najavljuje kako će kupiti turske borbene dronove Baryaktar, koji su se pokazali vrlo uspješnima u ratu u Gorskom Karabahu, a Aleksandar Vučić je najavio i kupnju novih francuskih borbenih zrakoplova Rafal.
Postavlja se pitanje: kako to da se Hrvatskoj nije dopustila kupnja sustava M-270, a Srbiji se sada dopušta da se naoružava i od strane Rusije i Kine i od strane država članica NATO-a? Zašto se primjenjuju dvostruki kriteriji? Je li normalno da države članice NATO-a naoružavaju protuzapadnu ekspozituru kao što je Srbija?
Uloga trojanskog konja
Još od vremena srbijanskog premijera Vojislava Koštunice Srbija vodi bizantinski lukavu multivektorsku vanjsku politiku tzv. četiri stuba (stupa). Beograd pokušava voditi balansiranu politiku između Rusije, Kine, SAD-a i EU-a. Svih ovih godina takva je politika Beogradu donosila višestrane geopolitičke i ekonomske benefite jer je Srbija izvlačila koristi sa svih strana.
Ovakvom politikom korištena su zapadna financijska sredstva, a većinski proruski i prokineski raspoloženi narod nije imao razloga za brigu. Pritom se srbijanska pozicija u odnosu na Zapad može opisati kao uloga trojanskog konja. Srbija s jedne strane koristi zapadna financijska sredstva, a s druge priželjkuje pad moći “trulog Zapada” što bi Beogradu trebalo omogućiti da uz rusku i kinesku pomoć namiri svoje apetite na području bivše Jugoslavije.
Srbija danas nema geopolitičke, ekonomske i vojne kapacitete da bi mogla izazvati snažniju destabilizaciju na područje tzv. Zapadnog Balkana. No sve je stvar odnosa moći. Kada bi mogla Srbija bi to učinila. U glavama srbijanskih političkih, vojnih, crkvenih i intelektualnih glavešina i dalje živi ideja velike Srbije, sada u formi tzv. srpskoga sveta koji – Vulin nije ostavio niti najmanju dilemu – predstavlja jedan državni prostor.
Kako bi “srpski svet” trebao izgledati skicirao je najutjecajniji srpski geopolitičar dr. Milomir Stepić. Pišući o rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora on zagovara komadanje današnje Republike Hrvatske pa bi tako Dalmacija postala samostalnom državom, a obuhvaćala bi i današnje hrvatske etničke prostore na području zapadne Hercegovine. I mnogi drugi dijelovi Hrvatske postali bi sastavnim dijelom “Srpske Federacije”.
Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu postavila je pitanje srbijanskog geopolitičkog svrstavanja. Dopustiti Srbiji da i dalje sjedi na nekoliko stolica mogla bi samo suluda zapadna politika. No neovisno o tome, a imajući na umu da se početkom devedesetih morala braniti posve sama, Hrvatska treba biti jako oprezna u odnosu na svoje susjedstvo. Hrvatskoj je aktualna kriza pokazala da se treba naoružati do zuba, ali i pojačati, kroz pričuvni sastav, broj vojnika u sastavu OSRH. Sigurnost je temeljna funkcija države bez čijega ostvarenja ništa drugo dugoročno ne može funkcionirati.
