Veliki četvrtak ili Večer spomena na čin u kojem je Isus sebe ostavio nama
RAZMATRANJE DON IVANA BODROŽIĆA
U ovom svetom slavlju kojim započinje Vazmeno trodnevlje otkrivamo što je on to ostavio učenicima. Sveti Ivan će reći da im je ostavio svoju ljubav: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.
Ne znam jesmo li razmišljali o tome što sve drugima predajemo, to jest što im ostavljamo iza sebe. Što to najčešće ostaje iza nas na ovome svijetu? Je li to neko zdanje i kapital, poslovni uspjeh i veliko ime? Jesu li to znamenita djela, napisane knjige, športska slava i mnogo novca? Što ostavljamo drugima u zalog i naslijeđe kad idemo s ovoga svijeta? Ili pak, čime smo ispunjavali životni ambijent za života? Čime ispunjavamo i čime smo ispunjavali prostor vlastitoga življenja? Čime smo ispunjavali duše onih s kojima smo živjeli, dijelili vrijeme i prostor? Po čemu će nas pamtiti? Što će im biti u sjećanju kao uspomena na nas? Bilo bi zanimljivo čuti naše odgovore i odgovore naših najbližih o svim ovim i sličnim pitanjima.
No na ova pitanja nas nuka večeras ovo sveto slavlje Večere Gospodnje, pa u svjetlu njega trebamo pronaći i odgovore i barem se zamisliti nad ozbiljnošću ovih pitanja. Naime, kad promatramo Isusov život, onda vidimo da iza sebe nije ostavio ništa od zemaljskoga svojim učenicima ni svojoj rodbini. Nije im ostavio ni stana ni kuće, ni auta ni broda, čak ni crkve ni katedrale niti ikakve druge bogomolje. A nije napisao ni knjiga ni pisama, ni ikakve druge pisane ostavštine. Proveo je s njima nekoliko godina, a da im nije ostavio baš ništa, gledano našim ljudskim očima. Očekivali su od njega kraljevstvo, a on ih okupio oko običnog siromaškoga stola. Očekivali su ministarska mjesta, a on ih okupio u Getsemanskome vrtu nakon čega su se razbježali, te je tek Ivan ostao pod križem. A jer je ostavio i nama to što je ostavio njima, i nas mora živo zanimati što je on to ostavio, ako nije ništa od onoga što mi ljudi ostavljamo. Moramo se pitati o njegovoj odgovornosti ili preispitati svoje djelovanje. Ili nam se odreći njega i njegove ostavštine, ili nam je odlučiti nešto s vlastitim životom, te poći stopama njegovim.
U ovom svetom slavlju kojim započinje Vazmeno trodnevlje otkrivamo što je on to ostavio učenicima. Sveti Ivan će reći da im je ostavio svoju ljubav: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. Kako vidimo da ih je ljubio cjelovito, do kraja, do mjere da je odlučio život svoj dati za njih. Time nam otkriva što se ostavlja onima koje ljubimo: Ostavljamo im ljubav, posvemašnju, iskrenu, snažnu. A dobro znamo i kad ih obdarujemo nekim izvanjskim darovima, da im dajemo nešto što je simbol ljubavi. Pri tome nije bitna izvanjska vrijednost dara, već ljubav i nakana s kojom je darovan. I kao što se u daru daje samoga sebe i vlastitu ljubav, razumijevamo da je najbitnija stvar predati sebe u svemu što se čini. A predati sebe znači predati istinsku ljubav i vlastiti život. Predati znači ugraditi u drugoga sve što jesmo i nosimo u duši.
Zato Isus ne ostavlja ništa svojim učenicima osim svoje ljubavi, to jest sebe samoga. To je najviše što može dati. Ujedno im veli nakon što im je oprao noge: Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Kao da im je time htio reći: Da im ostavi sva blaga svijeta, ali ako im nije usadio u srce ljubav i predanje, ako im nije usadio svoj primjer da ga slijede, kao da im ništa im nije dao. Jer koja korist ako jedni drugima ostavimo u naslijeđe stan u najelitnijem dijelu grada, kuću na selu ili vikendicu na moru, ali ako nismo ostavili sebe i ako nas neće pamtiti po obiteljskome zajedništvu. Ako onima koji ostaju nakon nas neće značiti i biti svet naš život i primjer, ako ga neće usvojiti i slijediti, što znači ako smo im ostavili neko naslijeđe? Što znači da im ostavljamo zemaljska dobra, ako nas neće pamtiti po ljubavi i žrtvi, po kreposti i ozbiljnim uvjerenjima? Što znači da nekome ostavimo auto i hrpu tehnike u stanu, a ako ne upamti nijednu riječ pouke koju smo uputili, ako ne upamti nijednu gestu ljubavi, ako ne upamti životnu mudrost kojom smo ih poučavali, ako se ne spominje vedroga smijeha i radosti našega srca? Što znači ostaviti iza sebe zemaljsko obilje, ako će nam zaboraviti lice i prepoznatljive crte još prije nego se u grobu ohladimo?
Sada znamo zašto Isus nije ostavio ništa. Nije htio da se njegovi učenici zavaravaju ili spore oko nebitnoga. Nije htio da im bude važnije ono što je njemu pripadalo i čemu je bio vlasnik od njega samoga. Zato im on ostavlja sebe i svoju ljubav u jednom činu za koji sveti Pavao reče: Ja od Gospodina primih što vama predadoh! A primio je njegovo presveto Tijelo i Krv, to jest otajstvo njegove pashalne večere za vrijeme koje je sebe predao za njih. Primio je kruh i vino da čine na spomen Gospodnji, to jest da se uvijek sjećaju njegove dara života: Ovo je tijelo moje – za vas… Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen.
Stoga je i nama ova večer spomena i slavlja na onaj čin u kojem je Isus sebe ostavio nama trajni podsjetnik i poticaj da i sami činimo kao što je on učinio. Preispitajmo se i vidimo ostavljamo li iza sebe samo sebe i ljubav, ili naši tragovi iza nas drugačije govore. Potrudimo se poput svoga Gospodina, ostavljati sebe, pretvoriti se u ljubav i davati samo ljubav, jer je ona jedina neprolazna stvarnost koja nikad ne prestaje i koju ništa ne može dokinuti. Primajmo Kristovu neprolaznu ljubav po presvetoj euharistiji i nastojmo i sami biti ljubav, ostavljajući drugima iza sebe ono jedino bitno: Gospodina i vlastiti život. Neka nas po tome prepoznaju i pamte, kako bismo zajedno sa svima njima uživali radost kraljevstva nebeskoga.
don Ivan Bodrožić | Bitno.net
