Domovinski rat: Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini (1992. – 1994.)
Slika 1. Naslovnica knjige: Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine
Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, 14.444 Hrvata bilo je zatočeno u 331 logoru Armije BiH (u 23 općine); više od 10.386 civila i više od 4.098 vojnika HVO-a. U tim logorima ubijena su 632 Hrvata; 50 njih na ritualan način. Ovi podaci rijetko se spominju; negiraju se činjenice o muslimanskim logorima i zločinima. Bošnjaci svoje logore negiraju pa su ih preimenovali u sabirne centre, negiraju zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima u mnogobrojnim logorima. Tužiteljstvo BiH je 2013. donijelo skandaloznu odluku da muslimanske logore (logore Armije BiH) preimenuje u sabirne centre. Logori Hrvata, Muslimana i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine (BiH) su činjenica i ne smije se negirati. U tim logorima počinjeni su masovni zločini pa je zločin negirati te zločine. Pored najnehumanijih logora bili su i sabirni logori (mjesta), gdje su zločini bili rjeđi, iz kojih se zatočenike slalo u zloglasne logore.
Nažalost, svi nastoje umanjiti zločine svoje etničke skupine pa umanjuju zločine svojih sunarodnjaka, a uvećavaju zločine druge i treće strane.
Prema navodu Centra zа demokrаtiju i trаnzicionu prаvdu (CDTP) u BiH je ukupno bilo 1.350 logora i zatočeničkih mjesta, 656 zatočeničkih mjesta za Bošnjake, 523 za Srbe i 173 za Hrvate. Vidljivo je da je broj zatočenih mjesta za Hrvate jako umanjen što ukazuje na grubu manipulaciju. Bošnjaci/Muslimani negiraju svoje logore, a naglašavaju zločine nad Bošnjacima. Negiranje zločina, bez obzira s koje strane dolazi, novi je zločin prema svim stradalnicima rata u BiH. Bošnjačko vodstvo ne dopušta pristup arhivima Armije BiH i AID-a (tajne službe Alije Izetbegovića) pa je do nekih podataka nemoguće doći. Zašto? Ne žele istinu?! Muslimani niječu svoje logore i uvjete života zatočenika. Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima u tim takozvanim sabirnim centrima, odnosno u logorima.
Za koncentracijski logor Muzej u Jablanici Muslimani su izjavili da je to sklonište za civile od ratnih posljedica. Civili nisu tamo došli dobrovoljno!
Za zatočenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a korištene su športske dvorane, škole, tvorničke hale, općinske i policijske zgrade, muzeji, crkve, štale, privatne obiteljske kuće, podrumi, trapovi i slično. U muslimanskim logorima ubijena su 632 Hrvata!
Maltretiranje logoraša/zatočenika, uskraćivanje hrane i vode, osakaćivanje, tjeranje na prisilni rad, nasilno vađenje krvi, silovanje, ranjavanje, fizičko i psihičko maltretiranje bili su svakodnevica u bošnjačkim logorima.
U svim logorima (Bošnjaka, Hrvata i Srba) zaraćene su strana krišile Ženevske konvencije (I. – IV.) i Dopunske protokole I. i II.
Prvi muslimanski logor bio je u Sarajevu za zarobljene pripadnike JNA 1992. godine (većinom Srbe). General Sefer Halilović namjeravao je zarobljene pripadnike JNA (173 vojnika) rasporediti na mjesta koje su Srbi granatirali; trebali su poslužiti kao živi štit. Kada se to događalo, još nije bilo ni jednog srpskog i hrvatskog logora za Muslimane u BiH.
Sefer Halilović je kazao: „Ja se ne slažem da se vrati ijedan. Nego da se rasporede po 10 na objekte koje oni gađaju, pa ako hoće neka izvole da gađaju, jer prvo ne poštuju prekid vatre.“
Nakon početka muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Muslimani otvaraju logore za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a). Među prvima je otvoren logor Silos u Kaćunima, općina Busovača. Muslimanski logor je otvoren 5. siječnja 1993., a sukob je počeo 24. siječnja 1993. Također je otvoren logor u jednoj kući u Dubravici (općina Vitez, 9. siječnja 1993. godine).
U ožujku 1993. otvoren je logor u zgradi poduzeća „Šipad“ u Konjicu, u svlačionici NK Jezero u Lisičićima. Nakon napada muslimanskih postrojbi na HVO, 14. travnja 1993., u selu Kralupi (općina Konjic) zatočeno je 7 zarobljenih vojnika HVO-a.
Tijekom blokade Jablanice Armija BiH uhićuje civile i vojnike HVO-a te ih smješta u Muzej u Jablanici. Muzej postaje logor za Hrvate.
Krajem travnja 1993. u Zenici se u Muzičkoj školi otvara logor za Hrvate; otvaraju se i drugi logori u općini Zenica.
- svibnja 1993. Muslimani otvaraju logor (dobio je naziv zloglasni) u Sportskoj dvorani u Konjicu.
Tijekom travnja 1993. otvoreno je čak 45 logora na području: Konjica, Jablanice, Novog Travnika, Viteza, Busovače, Tarčina i Travnika.
Tablica 1. Popis muslimanskim logora za Hrvate (1992. – 1995.)
| Općina | Broj logora/mjesta zatočenja | Broj zatočenika | Broj vojnika HVO | Broj civila | Broj ubijenih |
| Bugojno | 58 | 3.316 | 658 | 719 | 92 |
| Uskoplje/G. Vakuf | 9 | 156 | 86 | 70 | 7 |
| Vitez | 27 | 447 | 58 | 163 | 59 |
| Konjic | 44 | 2.775 | 1385 | 609 | 65 |
| Jablanica | 11 | 891 | 127 | 764 | 27 |
| Mostar | 34 | 672 | 235 | 255 | 77 |
| Travnik | 22 | 1774 | 354 | 575 | 86 |
| Novi Travnik | 10 | 643 | 187 | 365 | 6 |
| Kakanj | 12 | 572 | 3 | 564 | 43 |
| Zenica | 26 | 1.239 | 332 | 267 | 59 |
| Vareš | 9 | 96 | 96 | 13 | |
| Maglaj | 4 | 37 | 3 | 34 | 5 |
| Zavidovići | 5 | 291 | 19 | ||
| Žepče | 5 | 92 | 41 | 51 | 17 |
| Kiseljak | 16 | 324 | 34 | 199 | 8 |
| Fojnica | 19 | 505 | 89 | 315 | 24 |
| Busovača | 3 | 103 | 70 | 14 | |
| Turčin Hadžići | 1 | 180 | 180 | – | 7 |
| Kreševo | 9 | 93 | 7 | 86 | 6 |
| Sarajevo | 4 | 48 | – | – | – |
| Tešanj | 1 | 78 | 78 | – | – |
| Tuzla | 1 | 78 | 78 | – | – |
| Breza | 1 | 34 | 34 | – | – |
| Ukupno | 331 | 14.444 | 4.098 | 10.346 | 632 |
Najpoznatiji muslimanski logori za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a):
Općina Bugojno: Najpoznatija mjesta zatočenja: Stadion NK „Iskra“; KSC – Kulturno sportski centar, dvorana; Bivši dom časnih sestara; MUP; Hotel Kalin; Gimnazija; Donjići – garaža kuće; BH banka; Salon namještaja; O. Š. Vojin Aleksić; Garački podovi; Guvna; Gračanica, podrum osnovne škole; Vejići, Muzička škola i drugi.
Nestanak 21 logoraša dogodio se u Bugojnu; odvedeni su iz koncentracijskog logora sa Stadiona NK Iskra.
Općina Uskoplje/Gornji Vakuf: Najpoznatija mjesta su: Duratbegovićev Dolac; Pajić Polje, Osnovna škola; Centar.
Općina Donji Vakuf: logor Prusac
Općina Travnik: Najpoznatija mjesta su: Kasarna JNA; Mehurić; Stara tvrđava Travnik; Mehurići; u kući Milojka Savića bilo je 35 djece i staraca, a od toga su 2 žene bile Srpkinje.
Općina Zenica: Najpoznatiji logori su KPD Zenica i Muzička škola.
Općina Maglaj: Najpoznatiji su zgrada MUP-a i TO-e.
Općina Žepče: Najpoznatiji logori su u mjestima Preko i Kiseljak.
Općina Vareš: Najpoznatija mjesta zatočenja su Motel „Sretno“ i Strujni pogon.
Općina Mostar: Najpoznatija mjesta zatočenja su: Stara IV. osnovna škola; Drežnica – općina Mostar – Crkva svih Svetih; Logor u Bijelom Polju u Mostaru; Topčić Polje.
Općina Konjic: Športska dvorana na Musali, 1.092 logoraša (od toga 108 srpskih civila).
Općina Hadžići: „Silos“ i hotel Mrazište – Igman). U logoru „Silos“ bilo je zatočeno 570 Srba i 180 Hrvata; ubijeno je 7 Hrvata.
Općina Jablanica: Muzej Bitke za ranjenike (bilo je 623 logoraša; 88 su bili ratni zarobljenici).
Općina Vitez: Crna kuća je najpoznatiji logor/mjesto zatočenja.
Općina Busovača: U Lašvanskoj dolini bila su 24 muslimanska logora kroz koja je prošlo 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. U Lašvanskoj dolini ima 23 hrvatska stratišta, a smrtno je stradalo 338 Hrvata.
Privatni logori: Logori u kojima su zatočene Hrvatice i Srpkinje, a služili su za prisilnu prostituciju, za „odmor“ muslimanskih vojnika. Javne kuće, u kojima su silovane Hrvatice i Srpkinje (Bugojno), zimski centar Rostovo na putu Novi Travnik – Bugojno. Djevojčice su bile silovane i ubijane.
U muslimanskim logorima bila su zatočena djeca i njihove majke:
- U logoru OŠ Maskim Kujundžić u Čelebićima bilo je 4 djece.
- U Otrošcu, od 35 zarobljenika bilo je njih 15 do godinu dana života.
- U kući Vjekoslava Drlje bilo je zatočeno 7 djece.
- Na području Bugojna, u tri muslimanske kuće bilo je zatočeno 36-ero djece.
- U kući Franje Jurčevića u Novom Travniku bilo je zatočeno 25 žena i djece.
- U kući Žarka i Mate Adžaipa bilo je zatočeno 63-oje djece i žena.
Zatočenici su, također, bili katolički svećenici i časne sestre. Bili su maltretirani na razne načine.
Logori u franjevačkom samostanu i crkvi u Gučoj Gori, u klosteru časnih sestara u Bugojnu, kroz koji je prošlo 106 zatočenika civila i vojnika HVO-a, u crkvi Duha Svetoga u Fojnici s 33 zatočenika, u župnoj crkvi u Drežnici. Logori su bili i u džamijama i kućama hodža.
Muslimansko političko i vojno rukovodstvo znalo je za logore i nije dopuštalo posjete djelatnika Međunarodnog Crvenog križa. Međunarodni Crveni križ morao je dobiti dopuštenje Harisa Silajdžća (predsjednika vlade BiH, u to vrijeme) ako je želio posjetiti neki logor.
O zločinačkoj politici muslimanskog vodstva svjedočio je i vođa mudžahedina (suđenje generalu Armije BiH Rasimu Deliću) koji je potvrdio da su sve naredbe dolazile od muslimanskog vodstva. Naredba mudžahedinima bila je: „Očistite Hrvate iz Lašvanske doline, civile prognati ili odvesti u logore.“ Mudžahedini su u BiH došli na poziv Alije Izetbegovića. Muslimanski političari (Ejup Ganić) javno je izjavio da je njihov cilj zauzeti Lašvansku dolinu i istjerati Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta.
Bošnjačko vodstvo opravdavalo se da nije znalo za muslimanske logore, ali su htjeli zamjenu logoraša „svi za sve“ ili „logor za logor“.
Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH je 2013. logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Povodom te skandalozne odluke tada je reagirao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika:
„Na kraju će nam reći kako Hrvati nisu imali žrtava u prošlom ratu. Vrijeme je da se i hrvatska politika u BiH aktivnije uključi u rješavanje ovoga pitanja. Ipak, bh. pravosuđe sasvim drugačije vidi tu priču. Ono se svrstalo na stranu bošnjačkih političara koji godinama ponavljaju laži kako Armija BiH nije imala logore za Hrvate i Srbe u prošlom ratu. Tvrde kako su umjesto toga imali zatvore i sabirne centre, a pokušajima promjene povijesnih činjenica sada se priključilo i Tužiteljstvo BiH. Ja sam bio u tri logora na tri lokacije. Bio sam u Zukinoj bazi, zatim u crkvi u Drežnici, a onda su me ponovno vratili u Jablanicu. Ja sam došao u muzej početkom studenog 1993. i zatekao sve civile iz Doljana koji su ostali živi, Grabovice i ostalih mjesta. To je bio klasični konc-logor gdje su ljudi ubijani, vođeni na prisilni rad, zlostavljani“, rekao je predsjednik Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirko Zelenika.
Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima života i o torturi u logorima Armije BiH. Svoje iskaze dali su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i pred lokalnim sudovima BiH. Neka svjedočanstva su i objavljena. Bivši logoraš Marić navodi: „Ljudi su ubijani, žene silovane, torture su se vršile na sve moguće načine. Ljudi su redovito premlaćivani, seksualno zlostavljani. Dovođeni su ljudi iz Grabovice, Doljana, Hercegovine, Bosne i svi su prošli strašne traume.“
Žalosno je i neprihvatljivo da Bošnjaci/Muslimani negiraju postojanje logora Armije BiH. Tužiteljstvo BiH je 2013. godine logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Ta sramotna odluka ne mijenja činjenicu da je Armija BiH imale koncentracijske logore u kojima su ljudi ubijani, ozljeđivani, maltretirani, silovani, tjerani na prisilni rad, prisiljavani na davanje krvi, izgladnjivani i psihički maltretirani. Bošnjaci imaju dvostruki kriterij pa zatočeničke centre Hrvata (Heliodrom, Dretelj, Gabela) i zatočeničke centre Srba (Manjača, Omarska, Keraterm itd. ) naziva logorima, a svoje logore nazivaju sabirnim centrima. Nisu sva mjesta zatočenja bila logori u pravom smislu riječi, ali negirati postojanje logora je neprihvatljivo i sramotno. Muslimanski logori (logori Armije BiH) evidentirani su od Crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Još treba naglasiti da humanitarci nisu mogli posjetiti logore Armije BiH bez dopuštenja Harisa Silajdžića. Na taj način su skrivali činjenice i istinu o svojim logorima i uvjetima u njima.
Od mnogobrojnih bošnjačkih zločina nad Hrvatima samo je mali broj zločina procesuiran.
Dr. Marko Jukić
