„S margine političkoga spektra“ – Hrvatska stvarnost bez uljepšavanja
Prošla dva tjedan svjedočili smo lupetanjima mainstream medija o preminulim novinarima kao najboljima iako je stvarnost, istina, drugačija. Navodi se kako su nagrađivani od hrvatskog (antihrvatskog) novinarskog društva. Neš ti nagrade, neš ti društva. HND je jadno novinarsko društvo koje promiče protuhrvatske stavove, komunističko-liberalnu ideologiju, društvo niske profesionalnosti, selektivne cenzure, podmetanja i laži. HND brani novinare koji upadaju, kao lopovi, u tuđe domove, brani novinare koji lažu, koji podmeću, koji blate ljude samo zbog njihova svjetonazora (domoljublje, vjera, identitet). O kakvom se društvu i novinarstvu radi može se vidjeti i iz objava:
Smrt novinara (Počivao u miru)
Prva informacija bila je da je novinar nađen mrtav u svom domu! Istina je da je nađen mrtav u dvorištu zgrade, da se bacio i ubio (navodno je bio nag?). Da se ubio netko od „ognjištara“ HDZ-ovaca, HSP-ovaca, netko tko ima drugačiji svjetonazor izvještavanje bi bilo senzacionalističko sa slikama s mjesta događaja. Razglabalo bi se i nagađalo zašto se „ognjištar“ ubio, koja će se afera razotkriti itd. Kada se radi o istomišljeniku onda struka uljepšava stvarnost, prešućuje istinu. To je profesionalnost HND-a. Na dan smrti NOVA TV je pola središnjeg dnevnika posvetila dotičnom novinaru!? Da je preminuo neki kirurg, liječnik koji je spasio stotine ljudskih života objava bi bila oko jedne minute. Mnoštvo hvalospjeva jednom prosječnom, a nekada i bezobraznom novinaru. Zašto bezobraznom? Drug novinar bi postavio pitanje, a sugovornik bi počeo odgovarati. Nakon jedne ili dvije rečenice upadao bi drug novinar sa svojom analizom, tezom, lažima i onemogućavao sugovornika da dovrši misao, odgovori na pitanje. Stalno je od sugovornika želio čuti ono što je on zamislio, želio je potvrditi svoju „istinu“. Jadno je to novinarstvo koje loše kolege novinari hvale. Hvale ga i političari jer se žele dodvoriti lošim novinarima. Jadno hrvatsko novinarstvo kada su Matijanić i Bago krema, najbolji. To govori koliko je novinarstvo u Hrvatskoj na niskim granama.
Zapuštena gustirna 1.
Ovih dana nas svakodnevno izvještavaju o suši, klimatskim promjenama ali nisu se sjetili pokazati slike zapuštenih gustirni koje su nekada život značile. Nisu se sjetili pitati odgovorne zašto su mjesne gustirne zapuštene, uništene i treba li ih obnoviti.
Zapuštena gustirna 2.
O našoj stvarnosti bez uljepšavanja mogu se pročitati dvije objave. Ovdje su citirani djelovi objava (po mom izboru), navedene su poveznice pa se mogu pročitati u izvornom obliku.
Šola piše: Ima nade za Hrvatsku. Nismo po svim parametrima na začelju EU-a…
Naslov Piskačeva članka: Turistička sezona između režimske poluge i objektivne stvarnosti
Ima nade za Hrvatsku. Nismo po svim parametrima na začelju EU-a…
„…Nismo u svemu na začelju, u nečemu smo u vrhu. U lopovluku.“
„Za ovaj naš, za sada izvrsni rejting kada je natjecanje za prvog lopova u EU-u u pitanju, prije svega možemo zahvaliti našim najjačim adutima u toj teškoj borbi, bivšoj ministrici Gabi Žalac i bivšem ministru Tolušiću. Nadajmo se da će taj naš tim kako Olaf bude otvarao druge slučajeve biti pojačan, da Gabi i Tomicu neće u ovoj teškoj konkurenciji za prvo mjesto “najsposobnijih” zemalja i drugi naši korisnici EU fondova ostaviti same da se u bore teškoj konkurenciji s Bugarima, Rumunjima, Grcima…“
„Bivši premijer Tihomir Orešković, kojeg Izraelci kao financijaša ne drže tako visoko u Tevi bez razloga, rekao mi je da mu je program bio samo iskontrolirati javnu nabavu i da će BDP skočiti za 5 posto.“
„No postoji druga strana priče, a to je naš “obični mali čovjek”, “pošten”, koji se, gledajući političare u lisicama, naslađuje u birtiji uz litru vina i vode nad “pokvarenim političarima, lopovima”. Ti političari nisu pali s Marsa, oni su izrasli iz mentaliteta ovog naroda u kojem je lopovluk dio tradicijske kulture, neka vrsta Vinkovačkih jeseni ili Sinjske alke. Hrvati jednostavno vole krasti, svatko što mu je dostupno.“
„Ili, još bolji slučaj našeg pravosuđa. U jednoj drugoj jedinici dali smo otkaz radniku uhvaćenom u krađi, snimile ga i kamere, a on priznao. Tužio nas, a sud presudio da ga se treba vratiti na posao jer mjera (otkaz) nije razmjerna količini robe koju je ukrao. I još mu morali isplatiti neisplaćene plaće plus kamate. Dakle, taj lopov, “obični mali čovjek” ipak nije lopov, već žrtva prestrogog poslodavca. Takvih slučajeva poslodavci bi vam mogli ispričati na tisuće.“
„U Slavoniji ima bećarac “Komunjare su krale, al’ su nama dale, komunjare i danas kradu, ali nam ne dadu!” Danas više stranaka, isti sustav. I što onda preostaje “malom i poštenom čovjeku”? Opet primijeniti naučeni lopovski aksiom iz komunizma “snađi se, druže”.
„Dakle, političari su samo slika vlastitog “poštenog naroda” i “običnog malog čovjeka”. Ipak, ovaj lov na lopove europskih fondova, odnosno “natjecanje za prve lopove Europe” gdje Hrvati imaju velike šanse, nije pravedan jer su kriteriji nepravedni. Naime, Hrvati su glup narod. Dok su velike, uređene zemlje koje su nam uzor poštenja, kroz povijest i danas potkradale i potkradaju druge, svoje bivše (?) kolonije, glupi Hrvati potkradaju sami sebe. Poštene nacije kradu drugima“.
Drugi zanimljivi tekst je od Nenada Piskača koji piše o hrvatskom turizmu. O hrvatskom turizmu, njegovim manjkavostima je mnogo napisano i rečeno tijekom desetljeća ali stanje je suštinski ostalo isto. Pričalo se da hoćemo cjelogodišnji turizam, da hoćemo zdravstveni turizam, da nećemo masovni turizam ali se napravilo jako malo pa imamo sezonski turizam, masovni turizam s turistima koji gologuzi hodaju centrom grada, koji osim kafića, noćnog provoda i brze hrane ne znaju i ne haje za kulturu, znamenitosti i tradiciju zemlje u koju su došli. Ozbiljna analize tko nam dolazi bila bi porazna ali tu analizu nema tko napraviti. Ipak ako netko napravi stručnu analizu bez uljepšavanja pitanje je hoće li puku biti dostupna.
Turisti
Naslov Piskačeva članka: Turistička sezona između režimske poluge i objektivne stvarnosti
Preživljavanje na inozemnim doznakama i „turističkoj sezoni“ ostala je hrvatska sudbina i tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća. Postala je navikom, aksiomom koji se ne provjerava, a na kojemu lebdi i postkomunistička politelita. Titov recept – iseljavanje plus turistička sezona – još nije prevladan. Dalje, više, bolje Hrvatima nije potrebno, ta, tko zna kud bi se vinuli da im gubernatori dopuste dalje, više, bolje?! Stoga se nastavlja vladati Hrvatskom po Titovu jugokomunističkom receptu – iseljavanjem na još katastrofalniji način (cijele obitelji) i rekordnim turističkim sezonama.
Neumrli drug Tito Hrvatskoj je dopustio turističku sezonu, ne i turizam. Njegovi sljedbenici i danas inzistiraju na turističkoj sezoni. Shvatiti razliku između sezone i turizma moguće je jedino pogledom izvan Hrvatske shvaćene kao dio „prostora bivše Jugoslavije“.
I u jugokomunizmu i danas cijelo ljeto nacija nam je bombardirana „brojem noćenja“, „brojem stranih turista“, „rastom potrošnje“, podatcima o tomu iz koje države je ovaj vikend došlo najviše turista i sličnim neegzaktnim turističkim pokazateljima. Propaganda po glavi stanovnika zaboravlja da je turizam „tercijarna djelatnost“. Važnije su primarne i sekundarne gospodarske djelatnosti, one daju stabilnost državi i naciji, a tercijarne djelatnosti su „šlag na torti“. Ako turizam nije usko spojen s primarnom i sekundarnom proizvodnjom, onda od njega ima malo koristi i država i narod. A inozemne doznake nisu uopće gospodarska djelatnost.
Preživljavanje na turističkoj sezoni i inozemnim doznakama nije „gospodarska politika“, već krinka za nedostatak ozbiljne, prosperitetne gospodarske politike. U gospodarsku djelatnost ne spada ni tzv. „povlačenje sredstava“ iz fondova Europske unije. Životarenje na inozemnim doznakama i turističkoj sezoni, pojačano sada s „povlačenjem sredstava“, ima svoje opravdanje, svrhu i cilj: Spriječiti socijalne nemire, spriječiti „destabilizaciju“ životarenja, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u današnjoj Hrvatskoj.
Nema skretanja s jugoslavenskog modela hrvatskog turizma
Stoga, kao posljedicu, imamo takvo stanje da u „turističkoj sezoni“ nemamo dovoljno turističkih kapaciteta, nemamo dovoljno kuhara, konobara, spremačica i drugoga popratnog osoblja, premda svako selo ima „turističku zajednicu“, premda imamo prirodna bogatstva na moru i kopnu koja su stvorena za ozbiljan turizam i debelo nadmašuju logiku „turističke sezone“, premda imamo „tisuću otoka“, stotine starih dvoraca, nesagledivu kulturalnu baštinu… Sve to imamo, ali treba htjeti i znati turizam na zdrave noge postaviti. Mi, drugim riječima, jedva krpamo i tu tromjesečnu „turističku sezonu“! Kratka sezona, sezonsko preopterećenje kapaciteta i brojenje nepotrebnih ulazaka i izlazaka. To je naša „sezona“, ali to nije TURIZAM. U takvim okolnostima, nekoj realnom životu okrenutoj hrvatskoj vladi bio bi nepotreban trošak i ministar i ministarstvo turizma. Ne govorim napamet, već imam u vidu turističke pokazatelje susjednih država.“
Što nam govore bečki i austrijski turistički rezultati
Režimski mediji ovih nas dana izvještavaju kako bismo od turizma ove godine mogli zaraditi preko 12 milijarda eura (vau!), te da imamo čak milijun gostiju više (vau, vau!!) što sve skupa znači da imamo „rekordnu turističku sezonu“ (dakako, ne piše, ali se podrazumijeva – zahvaljujući mudroj politici naših rukovodilaca i partije u cjelini!). Prethodno je rekordnom bila godina 2019., a tad je sezona ostvarila 10,5 milijarda eura. Pritom za ovu godinu kristalna kugla Hrvatske narodne banke vidi da će „ova sezona“ biti za 800 milijuna kuna bolja od prethodnog rekorda. I tako iz godine u godinu…
„…Prije desetak godina kružio je podatak kako Beč i Prag sami ostvaruju veće turističke prihode negoli cjelokupni hrvatski turizam…
Godine 2018. grad Beč imao je 16,48 milijuna turističkih noćenja.
Podatci govore da je Austrija godine 2020. u turizmu ostvarila 45,2 milijarda eura (12,1 posto BDP-a). To iznosi 2.715 eura prihoda po glavi stanovnika. A famoznih noćenja bilo je 112,8 milijuna. Iste godine Hrvatska je zabilježila 54,4 milijuna noćenja. Mi se ove godine sami sebi hvalimo s milijun gostiju više nego „rekordne“ godine 2019. Prije dvije godine Austrija je imala 15,09 milijuna stranih gostiju i 9,94 milijuna domaćih.
Mit o „turističkoj sezoni“ koja spašava državu, zapravo Hrvatsku udaljava od pravoga turizma od kojega bi mogla živjeti i zelena i plava Hrvatska, a iseljena bi u njega mogla ulagati bez straha. Ulaganje u „turističku sezonu“ jest bacanje novca.
I po definiciji sezona je samo jedan dio godine. U većem dijelu godine glede turizma vlada mrtva sezona. U sezoni kiselih krastavaca turistička sezona i njezine marginalije pune stupce novina i minute dalekovidnica. Ono što nekako najbolje oslikava našu „turističku sezonu“ odnosi se, budimo iskreni, na sezonu kupanja. Sezona kupanja i sunčanja nije turizam, ma koliko se drug Tito, utemeljitelj lijepe naše žilave i nepromjenjive turističke sezone, volio kupati, sunčati i ljenčariti. Vrijeme je da Hrvatska utemelji turizam – gospodarsku djelatnost koja organizira putovanje, smještaj, razbibrigu, zabavu, edukaciju, gastronomiju, vjerske i kulturalne sadržaje turistima u mjestima njihova privremenog boravka u Hrvatskoj.“
Navedeni citati pokazuju našu stvarnost bez uljepšavanja. O toj stvarnosti novinari rjeđe pišu/govore, oni često pretjerano nešto hvale ili bezrazložno blate zaboravljajući na profesionalnost i etiku. Nažalost, novinarstvo kod nas nije nikada bilo na visokoj razini, nekada se radilo o partijskoj kontroli (cenzuri) novinarstva i medija. Danas imamo autocenzuru novinara i cenzuru urednika u novinama i medijima pa je stanje u mainstream medijima ostalo isto kao u doba komunizma.
Dr. Marko Jukić
