Domovinski rat: Borbe za Petrinju, 2. – 21. rujna 1991.
Slika 1. Spomen-obilježje pokraj Petrinje
Dana 2. rujna 1991. Petrinju je napao tenkovski garnizon JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Tarbuka. Iz vojarne su na ulice Petrinje izvedeni tenkovi i oklopna vozila koja su izvršila veliko razaranje grada.
„Tenkovskim projektilima razarani su dječji vrtić, crkva sv. Lovre, srednjoškolski centar, općinski sud, zgrada Općine, nekoliko privrednih objekata među kojima radionica “Slavijatransa”, silos hrane “Gavrilovića”, tvornica obuće, zgrada bolnice te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-a; poginuli su Nikola Lokner i Stjepan Bučar.“
- 16. rujna 1991. agresor je zarobio 17 hrvatskih branitelja i mučki ih ubio. Toga dana nastala su velika razaranja stambenih i industrijskih objekata u Petrinji („Gavrilović“, „Finel“).
- 18. rujna 1991. izvršen je jaki minobacački napad na Petrinju iz vojarne JNA. Toga dana su hrvatski branitelji srušili dva zrakoplova nad Petrinjom.
- 19. rujna 1991. poginuo je novinar Pierre Blancket (od eksplozije), a teško ranjen Patrick Giganti.
- 21. rujna 1991. dogodio se najžešći napad na Petrinju. Oko 18:30 sati agresor je o kupirao Petrinju nakon povlačenja branitelja.
„U napadima 16. i 21. rujna stradalo je mnogo hrvatskih civila. Poginuli su pokapani na grobljima “Sv. Benedikt” i “Sv. Nikola”, a mnogi i u dvorištima i vrtovima na licu mjesta gdje su pronađeni te se smatra da su ondje pokopani vlasnici tih kuća ili stanari. Uz to sačinjena je i zajednička grobnica koja se zvala “Ekonomija” i bila je u krugu kasarne “Vasilj Gaćeša”. Mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana, a počeli su iza posljednjeg napada 21. rujna 1991. godine. Poslove pokapanja nastavila je civilna zaštita. Većina ubijenih civili su srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Iz pregledanih materijala pokazalo se da je u napadu od 21. srpnja ubijeno preko stotinu građana Petrinje.“
Srbi su prije okupacije Petrinje okupirali Glinu, Topusko i Hrvatsku Kostajnicu i postigli svoj cilj na Banovini. Slijedio je napad na Karlovac i napadi širom Hrvatske u listopadu 1991. godine. Velikosrbi su zauzeli Hrvatsku Dubicu i sva hrvatska sela uokolo.
„Nakon što su popisani svi prognanici koji su zbog okupacije 1991. morali napustiti Petrinju i svoje domove, došlo se do ove brojke: 10.535 građana, od kojih 9.352 Hrvata, 215 Muslimana, 790 Srba i 178 ostalih. Petrinja je za vrijeme borba za grad i okupacije Petrinje pretrpjela velike štete na gospodarskim objektima. Oštećeno je i uništeno više od 3.350 stambenih objekata, od čega je potpuno porušeno i popaljeno, da nije bilo nikakve mogućnosti popravka, 1.579 stanova i kuća. Zbog toga je većina povratnika ostala bez ikakve imovine kojom bi mogli nastaviti život. Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su znale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.“
Pripadnici specijalne jedinice milicije tzv. SAO Krajine ubili su cijelu obitelj Kozbašić u njihovu domu u Petrinji, 4. – 5. studenoga 1991.. (Milana (39. g.), suprugu Gordanu (37 g.) (srpske nacionalnosti) te djecu Alena (8. g.) i Tamaru (13 g.). Milan Kozbašić je do izbijanja rata imao gostionicu u Petrinji. Njegova supruga Gordana radila je kao medicinska sestra u lokalnom Domu zdravlja. Navodno je neposredno prije ubojstva gospodin Kozbašić odbio prihvatiti poziv za mobilizaciju u okupiranoj Petrinji. Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na petrinjskom području zabilježen je između rujna i prosinca 1991. godine. Zločini su nastavljeni sve do lipnja 1992., kada je u samom gradu Petrinji ubijeno ili nestalo više čitavih obitelji i supružnika, zatečenih u svojim kućama, poput obitelji Kozbašić.
Od početka rujna pa sve do pada grada vodile su se snažne borbe malobrojnih i slabo naoružanih branitelja Petrinje s JNA i mjesnim četnicima iz Petrinje i okolnih pravoslavnih sela. Dana 16. rujna potpukovnik Tarbuk naredio je masakr. Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice zarobili su 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje te njih 17 strijeljali. Već 18. rujna malobrojni branitelji branili su posljednje dijelove grada u povlačenju u Petrinji, a pod jakom vatrom 21. rujna u 18:30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.
Za ubojstvo obitelji Cindrić u Petrinji u odsutnosti je osuđen Dragan Perenčević na 15 godina zatvora, a Slobodan Mutić je oslobođen optužbe. Perenčević je u istom postupku pod točkom dva proglašen krivim da je 22. na 23. prosinca 1991. ušao u kuću Ivana Križevića u Petrinji, gdje je iz vatrenog oružja usmrtio Ivana, Anu i Damira Križevića.
U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Srpska vojska, u kojoj je bio veliki broj Srba s Banovine, počinila je brojne zločine u Petrinji i okolici. O dimenzijama zločina u Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.
Primjer bestijalnog ubojstva: Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro od teških ozljeda i krvarenja.
Nitko nije odgovarao za počinjene zločine!
Film Gorana Brebrića: Petrinja, Banovina – Zločin bez kazne
Dr. Marko Jukić
