Domovinski rat: Srpski zločini u Lovasu
Pokolj u Lovasu počinile su snage JNA i srpske paravojne postrojbe (Dušan Silni i Beli orlovi) između 10. i 18. listopada 1991. godine. Ukupno je u Lovasu ubijeno između 70 i 85 Hrvata, a protjerana je 1341 osoba. Opljačkana je i uništena 261 kuća; zapaljena je i mjesna crkva.
JNA je tražila od stanovnika Lovasa sastanak u Šidu 27. rujna 1991. kako bi predali oružje. Dio oružja je predan, a dio nije jer su se stanovnici plašili srpskih paravojnih postrojbi koje su izvršile zločine u okolnim selima. JNA je prvi put napala Lovas 30. rujna 1991. te dva dana kasnije. U napadu je oštećen silos i katolička crkva.
10. rujna 1991. JNA i srpska paravojska napali su Lovas i ubili 23 Hrvata. Hrvatskim stanovnicima Lovasa naređeno je da moraju na svoje kuće izvjesiti bijelu plahtu, a oko ruke nositi bijelu vrpcu.
Srpska paravojska je ponovno napala Lovas 17. listopada 1991.; ubila je 5 osoba te zatočila 70 muškaraca i dodijelila im zadatke za prisilan rad. Dana 18. listopada izabrano je 15 muškaraca koji su pretučeni i zaklani. Ostali su odvedeni u takozvanu “krvavu berbu grožđa”.
Pedesetak muškaraca prisiljeno je da se drže za ruke i hodaju u minskom polju. Kada je eksplodirala jedna mina i pokrenula seriju eksplozija vojnici su otvorili vatru na ljude u minskom polju. Akciju je prekinuo oficir JNA. Ubijen je 21 muškarac, a 14 ih je ozlijeđeno. Leševi su ostali ležati na polju do sljedećega dana kada su zakopani u masovnu grobnicu.
Dana 18. listopada 1991. u Lovasu su srpske paravojne postrojbe ubile još 19 Hrvata.
Srpske paravojne postrojbe u Lovasu zamijenila je JNA 20. listopada. Paravojne postrojbe su ponovno došle u Lovas pred Božić 1991. i tada su mještani napustili mjesto. Vratili su se tek nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. godine.
Stručnjaci Ujedinjenih naroda su tijekom mirne reintegracije ekshumirali 68 leševa iz masovne grobnice (2. lipnja 1997.); otkriveno je još 10 pojedinačnih grobnica. Posmrtni ostatci žrtava dostojanstveno su pokopani 21. ožujka 1998. godine. Na mjestu masovne grobnice je 27. ožujka 1999. godine podignut spomenik žrtvama.
Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) dodao je zločin u Lovasu optužnici protiv Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića.
Za zločine u Lovasu hrvatske su vlasti podignule dvije optužnice (u razdoblju od 1994. do 2004. godine) protiv ukupno 17 osumnjičenih, među kojima je bio i Ljuban Devetak, objektivno odgovoran za sve što se događalo u Lovasu od 10. listopada nadalje, kao zapovjednik mjesta. Petnaestorici optuženih sudilo se u odsustvu jer su bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.
Iz potpuno neobjašnjivih razloga, suđenje je (na temelju spornog „Zakona o univerzalnoj jurisdikciji“ Srbije – koja je sama sebi uzela za pravo igrati ulogu „Malog Haaga“ za područje bivše SFRJ) prepušteno agresoru i od 2008. godine nadalje počinje manipulacija Beograda ovim sudskim procesom (slično kako je to rađeno u slučaju Ovčare). Tako su na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu za zločin u Lovasu optužena četiri bivša oficira „JNA“ i šest bivših pripadnika četničke postrojbe „Dušan Silni“. Proces je trajao više od 4 godine (od 2008. do 2012.) i ova je skupina u prvostupanjskom postupku dobila ukupno 128 godina zatvora za 70 ubijenih (dakle, manje od 2 godine po žrtvi!). Na najveću kaznu osuđen je Ljuban Devetak koji je dobio 20 godina zatvora, a ostali su dobili od 4 do 14 godina. Odvjetnici optuženih su se žalili, suđenje je poništeno i postupak je vraćen na početak!!!
Nakon punih 7 godina proceduralnog zavlačenja (što je uobičajena praksa Srbije kad su u pitanju njihovi ratni zločini), 20. lipnja 2019. godine u Beogradu su izrečene još manje kazne nego u prethodnom sudskom procesu, s tim što je ovoga puta suđeno ukupno osmorici optuženih, i to ne za ubojstvo 69 žitelja Lovasa (kao na prvom suđenju), nego za 28. Gdje je „nestala“ 41 žrtva u međuvremenu? Na to pitanje odgovora nema.
Optuženi pripadnici „JNA“, paravojne četničke postrojbe „Dušan Silni“ i „Teritorijalne odbrane“ osuđeni su ukupno na samo 48 godina zatvora (?!) i to: Milan Devčić (šef srpske policije nakon okupacije Lovasa) na 8 godina; Željko Krnjajić (policajac iz Tovarnika) na 6 godina; Jovan Dimitrijević na 6 godina; Saša Stojanović na 7 godina; Zoran Kosijer na 6 godina; Darko Perić na 5 godina; Radovan Vlajković na 5 godina; Radisav Josipović na 4 godine.
Mora se naglasiti da su ovo nepravomoćne presude. Isto tako treba naglasiti da ne treba mnogo očekivati od daljnjega postupka.
Odvjetnica Fonda za humanitarno pravo (sa sjedištem u Beogradu) Marina Kljajić, koja je na suđenju zastupala obitelji žrtava, nakon suđenja izjavila je kako se na presudu za ovaj gnjusni zločin čekalo punih 11 godina i naglasila:
„Ostaje gorak okus zbog dugog trajanja postupka. Pravda na žalost ovim nije zadovoljena, a izrečene kazne ne smatramo adekvatnim. Na prvom se suđenju sudilo za ubojstva 69 ljudi. Tijekom godina četvero okrivljenika je preminulo, a jedan je nesposoban za suđenje. Ova presuda se odnosi na smrt tek 28 osoba. Nakon toliko godina čekanja, od pravde neće biti ništa. Najodgovorniji za ovaj zločin, zbog propusta tužiteljstva, presudom na žalost nisu obuhvaćeni.“
O „krvavoj berbi grožđa“ snimljen je 2017. godine dokumentarni film koje je premijerno prikazan 12. rujna 2017. u Zagrebu. Pokretači ovoga značajnoga projekta su autor filma Silvijo Mirošničenko i producent Antun Ivanković. Autorski dokumentarac koji promiče istinu i vrijednosti Domovinskoga rata snimljen je u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba. Projekt je nastajao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“ i Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas.
https://www.youtube.com/watch?v=n3lVDfYBMkQ
“Svjedoci i žrtve zločina, kao i autentične arhivske snimke, donijele su prikaz neljudskih, zvjerskih zločina u obliku zlostavljanja, batinjanja, silovanja žena, ubijanja, mučenja, prisilnog rada, odnosno svega onoga čemu su lovaski Hrvati i drugi nesrbi bilo izloženi tijekom okupacije od strane paravojnih srpskih postrojbi, tzv. JNA i lokalnih izdajnika. Bijele trake na rukama Hrvata, tjeranje ljudi na minsko polje, ubojstva na ulicama, bacanje žrtava u zajedničku grobnicu, samo su neke od slika…”
Zločin JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Lovasu je pokazatelj silne srpske mržnje prema Hrvatima koju normalan ljudski um nije u stanju razumjeti. Neshvatljivo je ponašanje hrvatskoga pravosuđa koje je slučaj prepustilo agresorskom pravosuđu i na taj način uvrijedilo i ponizilo sve žrtve.
Dr. Marko Jukić
