Antun Gustav Matoš za sva vremena – U povodu 150. obljetnice rođenja
U spomen sjećanja na našeg omiljenog velikana riječi, misli i pera grijeh je ne osvrnuti se ponekom njegovom mnogoznačnom rečenicom ili porukom milozvučnog stiha, a bilo ih nebrojeno puno. Jer, on je Antun Gustav Matoš čiju 150. obljetnicu rođenja slavimo danas. Dakle rođendansku feštu i imendan. Vječno zahvalni Nebu što nam ga je darovao za sva vremena. Njegov pjesnički opus je malen, zgusnut ali veličanstven, ogledalo vremena onda i danas, a pisao ga je od 1906.do 1914. Sigurna sam da bi bez Matoša naš zavičajni svijet bio doživljajno manjkav jer je neponovljiv: „milozvučan i gromoglasan, mnogoznačan i neprolazan“ kako ga je doživio i zapisao naš poznati majstor riječi Tonko Maroević. Antun Gustav Matoš, dragi nam trigram , hrvatski je putopisac, pjesnik, novelist, esejist i feljtonist. Uveo je radikalne inovacije u našu književnost i utjecao na njezinu europeizaciju i modernizam. Njegova prisutnost u našoj književnosti ne poznaje granice . Suvremen je i danas , a mnoge teme našeg vremena možemo pronaći u njegovom stvaralaštvu. Velikanu u čast odabrala sam zanimljivu temu koja i danas izaziva gnjev boraca za ženska prava. Što je Matoš mislio o ženama i njihovom mjestu u društvu? Intrigantna tema u aktualnom 21. stoljeću. U prigodi 100. obljetnice pjesnikove smrti 2014. Matica hrvatska objavljuje u svojem Vijencu br. 523 prekrasne priloge različitih naslova s potpisom poznavatelja Matoševa opusa, a među njima i akademkinja Dubravka Oraić Tolić najpozvanija matošologinja koja je svojom predanošću i dugotrajnim radom, na proučavanju velikana hrvatske književnosti, dala jedan novi pogled na njegovu poruku i njegovo stvaralaštvo. Njezin esej „Matoš i ljepši spol“ posebno mi je privukao pažnju tako sam ga sačuvala u svojoj kućnoj arhivi. Želim predstaviti samo neke dijelove iz opširnog teksta kako bismo shvatili Matošev stav prema ženama koji nije bio jednoznačan.
„ Žena je velika tema Matoševih novela i pjesama, književnih kritika, feljtona, intimnih pisama i bilježnica. Matoš je o građanskome braku imao stereotipnu predodžbu: smatrao je da muškarac mora uzdržavati ženu i obitelj. U rodnoj ideologiji Matoš je bio patrijarhalni filogin („ljubitelj žena“), u rodnoj politici ambivalentni antifeminist, a u rodnoj imagologiji stvaratelj modernističkih slika žene-anđela (femme fragile) i žene-zavodnice (femme fatale) kako u feljtonističkoj prozi tako i u novelističkom i pjesničkom opusu.
U Matoševim iskazima o ženama lako se uočavaju ambivalencije i protuslovlja. To je posljedica različitih okolnosti u kojima je iznosio svoja stajališta, poslovične sklonosti dosjetki i kalamburu, promjenjivih raspoloženja, političkih uvjerenja, nekih privatnih iskustava i emocija, ali prije svega njegova rodnoga svjetonazora. Kao patrijarhalni filogin Matoš je izgradio esteticistički i nacionalno obojen rodni imaginarij. U središtu su toga imaginarija dvije slike žene: žena-majka-domovina i žena-ljubavnica-ljepotica („vječno žensko“, Žena kao takva). Žena-majka-domovina utemeljila je nacionalnu notu Matoševe patrijarhalne filoginije, a žena-ljubavnica-ljepotica njegov esteticizam. Matoševe ambivalencije u iskazima o ženama proizlaze iz odnosa prema idealu žene i njegovim dvjema temeljnim slikama: majci-domovini i ljubavnici-ljepotici. Ono što podupire zamišljeni ideal žene i rodni imaginarij Matoš ocjenjuje pozitivno, a ono što odstupa od toga ideala ili ga potkopava – izruguje, karikira ili žestoko napada.
Ambivalentni antifeminizam prisutan je u pojedinim tekstovima, ali i u cjelini opusa. Matoš se s jedne strane izruguje feminizmu kao pokretu, a s druge prihvaća neke aspekte emancipacije žena.
U feminističkim zahtjevima za ravnopravnošću spolova i oslobođenjem žene iz kućnoga zatočeništva Matoš osjeća prijetnju postojećemu rasporedu rodnih uloga i društvenih ustanova vezanih uz te uloge. Stoga u klasičnoj patrijarhalnoj maniri dodjeljuje ženi mjesto u kuhinji i ruga se feministicama što su u Ženskoj palači umjesto „pelena i nudlpreta“ izložile svoje spise.
Radikalni antifeminizam dominira i u Matoševim feljtonima pisanim između 1911. i 1913. Kasni Matoš proširuje optužbe na račun feminizma: „Prvi i glavni zadatak svake, pa i hrvatske djevojke je udaja, materinstvo“, dok emancipacija „povećava naš inteligentni proletarijat“, donosi „jeftinu konkurenciju“ i „umanjuje broj brakova i time broj djece“ u zemlji koja „ionako strada zbog nerađanja“.
Posebno mjesto u Matoševim iskazima o ženama pripada plesačicama i glumicama. Utjelovljenje ženske ljepote u tijelu plesačice Matoš je pronašao u Isadori Duncan. Isadora je u Matošu budila skepsu zbog narušavanja nekih osnovnih postulata njegova svjetonazora: donosila je „amerikanizam“ nasuprot europskoj tradiciji.
Iskazi o feminizmu i ženskoj emancipaciji bili su idealno tlo za razvijanje humorističke komponente Matoševa stila. Riječ je o rodnome ludizmu – igri muško-ženskim odnosima. Dva su osnovna oblika Matoševa rodnoga ludizma: humor (igra rodnim stereotipima) i karnevalizacija (izvrtanje rodnih uloga, ismijavanje spolnih obilježja). ……. Tako je Matoševa patrijarhalna filoginija našla izraz u rodnome ludizmu, a njegova rigidna antifeministička stajališta dobila su privlačnu stilsku boju onkraj zapjenjene ideologije „.
Izvor: Odlomci iz eseja „Matoš i ljepši spol“ akademkinje Dubravke 0raić Tolić objavljen u Vijencu Matice hrvatske br. 523… 20. ožujka 2014.
https://www.matica.hr/vijenac/523/sto-je-matos-rekao-o-zenama-23002/
Hrvatska udruga Benedikt/ Margita Vučetić
