Sveti Maksimilijan Kolbe – Zastrašujuća ljepota mučeništva
Svetac koji je kako vele osvjetlio lice Europe u Drugom svjetskom ratu, franjevac, Otac Maksimilijan Kolbe. On je u koncentracijskom logoru hrabrio sve koji su ga susretali. Sve je ohrabrivao da ne prestanu vjerovati u pobjedu dobra. Znao je reći: „Mržnja nema stvaralačku snagu.“
„Bila je to noć strave i užasa. Svi znaju, ako se bjegunac ne nađe desetorica iz njegova bloka otići će u smrt, u bunker gladi. (…) Svakim trenom povećavala se skupina odabranih. (…) Pa ipak jednog je spasio plač i zapomaganje. Spominjao je ženu i djecu i glasno se od njih opraštao, žaleći i njihovu i svoju sudbinu. Dakako, plakao je bez nade kao i svi ostali. Po svoj prilici, bio je posljednji odabranik. Tada je u jednom redu nastalo komešanje. Straža se trgnula i uperila oružje. Jedan je zatvorenik izašao iz reda i uputio se prema komandantu. (…) To je bilo toliko neobično i nezamislivo da se straža trenutačno zbunila. Tko je? Što hoće? Kako se usudi? Vratovi se istegoše da ga svi vide. Poludio? Što se događa? (…) Stao je pred zapovjednika u stavu mirno, otkrivene glave, i izjavio da želi u bunker smrti umjesto jednog od izabranih zatvorenika. (…) Komandant je prihvatio ponudu. (Yves Ivonides)“ Možda je najsigurniji svjedok sam čovjek mjesto kojeg je Kolbe dao život. Gajowniczek veli kako se sledio, „odjednom sam postao lešina… Kasnije su mi pripovijedali drugovi da sam urlao i zazivao ženu i djecu. Tada je iz reda istupio jedan zatvorenik i zamolio komandanta da umjesto mene smije otići u bunker smrti. Prepoznao sam u njemu oca Kolbea, kad je u me upirao prstom. Komandant mu je tad postavio neka pitanja, a onda je pristao na zamjenu. (…) Kakvo je to bilo mučenje, kakva grozna smrt, pokazuje činjenica da su – po svoj prilici – pili vlastiti urin. Dokaz: posudu za nuždu nikad nije trebalo prazniti. (…) S vremenom su i molitve prestale biti glasne, jer više nisu mogli govoriti. Čulo se samo nemoćno šaputanje. Nisu se više mogli podići, svi su ležali rastegnuti ili sklupčani na podu. Jedino sam Maksimilijana vidio kako se još drži na nogama ili kleči među njima na sredini sobe. Svi su stražari znali da je tu umjesto drugoga. Poštovali su ga. Čuo sam ih gdje govore:˝Ovaj je svećenik izvanredan čovjek. Nešto slično nismo vidjeli.˝ (Yves Ivonides)“ Prošla su dva tjedna, a četiri osuđenika među kojima i otac Kolbe još su bili živi. Trebalo je ubrzati njihovu smrt. Tako je pozvan kriminalac Boch koji im je morao dati smrtonosnu injekciju. „Vidio sam – veli svjedok – kako otac Kolbe , mičući usnama u molitvi, sam pruža ruku krvniku. (…) Tako je umro svećenik, heroj logora u Oswiecimu, dragovoljna žrtva za jednu obitelj, moleći do posljednjeg trenutka. (…) Prema ustaljenom i neizbježnom postupku, njegovo je tijelo preneseno u krematorij i tamo spaljeno 15. kolovoza 1941. Na blagdan Velike Gospe, Uznesenja Marijina. (Yves Ivonides)“
Što još nadodati ovom svjedočanstvu osim uzviknuti s Pavlom: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“
Iz još neobjavljene zbirke eseja – Dio eseja Želja za smrću kod svetaca.
