Čitam jedan članak koji je napisala izvjesna Sanja Modrić, poznata novinarka s zavidnim životopisom. Pa njoj smeta što su s oltara pozvali na molitvu za žene, za njihovu čednost, za njihovu djecu i muževe. Njoj su zasmetala istina da ”proživljavamo krizu dostojanstva žene i materinstva”, čemu je kumovala zazorna ”feministička ideologija”, no ipak je mons. Želimir ostavio kao i svakoj osobi put povratka ka smislu ”uzornih i kreposnih žena i majki”. Kršćanstvo nudi spasenje do zadnjeg trenutka života.

Ona ne shvaća riječi da je ”u njihovim rukama budućnost pojedinca i društva.”
Zanimljivo je da je na tom članku podosta komentara koji govore nešto tipa: „Borimo se za svoju djecu i budućnost.“ I ne shvaćajući da je to paradoks jer u jednom trenutku viču: Nismo mi majke i ne želimo da nas kao takve gledate.“ A u drugom trenutku govore o potomstvu.

Tko će rađati ako ne majke, gdje nam je budućnost bez majki?
Feministice mrze ulogu majke. U toj ludoj i pomalo shizofrenoj ideologiji čini se nije više na prvom mjestu jednakost muškarca i žene, što je hvalevrijedno već neka vrst osvete muškarcima.

Sanja spominje Afganistan kao primjer vjerske države u kojoj su žene potpuno potlačene (nešto kao da će Hrvatska postati takva), a mene zanima koliko se ona bori za te žene? Lako je govoriti u jednoj liberalnoj Europi ili u miroljubivoj većinski kršćanskoj Hrvatskoj o pitanju žena, a nešto sasvim drugo u jednoj šerijatskoj državi.

Jedna od najvećih aktivistica za prava žena Dorothy Day nadahnjivala se evanđeljem. Poznata je njena misao da „sve trebamo činiti zajedno, kao zajednica i ravnopravni partneri – kao muškarci i žene.“ Feministice to više ne priznaju, one žele same. I ne shvaćaju da nema potrebe za natjecanjem, jednakost nije odbacivanje ženstvenosti i tradicijski ženskih poslova ili ne tradicijskih nego jednostavno ženske prirode stvari, mislim, samo žene mogu rađati. Bila bi jednakost da mogu i muškarci ali kad je priroda neumoljiva onda što nam preostaje? Žene su po prirodi majke i koju god ženu to vrijeđa mora dobro razmisliti u čemu je problem.

“Žena – u ime oslobođenja od muževog “gospodstva” – ne može težiti prema tome da si prisvoji svojstva muškarca umjesto svojih “svojstava” žene. Osnovan je strah da žena, umjesto da se na taj način “usavrši”, da će se ona oštetiti i izgubiti ono što čini njezinu temeljnu uzvišenost… (Sv. Ivan Pavao II.)”

A sveti Pavao je već u prvom stoljeću izjednačio muškarce s ženama: »Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3, 28). Sam Isus je gledao posve jednako na muškarce i žene. Sad će feministice reći zašto su onda svećenici samo muškarci? Ali to pitanje vuče korijene još iz raja. A u Starom zavjetu također su samo muškarci bili svećenici, a to je nastavljeno i u Novom s apostolima koji su svi redom bili muškarci. I to samo po sebi ne umanjuje ulogu žene jer tolike su velike žene bile časne sestre u nekim od mnogobrojnih ženskih redova. U nekom totalno izvrnutom misaonom kontekstu možemo se upitati zašto muškarci ne mogu postati časne sestre? Pa jasno je po prirodi, muškarci su svećenici i redovnici, a žene redovnice i to je prirodno i posve logično.

Evo na kraju nekoliko isječaka propovijedi mons. Želimira Puljića koju je održao na blagdan Gospe Sinjske, a koji su toliko naljutili feministkinje:
„Sveti Ivan Pavao II., koji nas je pohodio prije 25 godina, na današnji dan, 15. kolovoza 1988. objavio Apostolsko pismo o dostojanstvu, pozivu i poslanju žene „Mulieris dignitatem“. Pismo je objavio u „jeku velike kampanje širenja ideologije feminizma“. Tada se u opravdanoj težnji i borbi za „ravnopravnost žene i muškarca na socijalnom, kulturnom, ekonomskom i političkom planu“, sve više „ismijavalo ustanovu braka“, te među „ženskim zahtjevima“ tražilo „pravo na pobačaj“ i „pravo na ređenje žena“. Papa Benedikt XVI. je u tom vidu rekao i napisao da „rodna ideologija vrši atentat na oblik obitelji koju čine otac, majka i djeca“. Papa Franjo je u više navrata govorio o njezinoj „ideološkoj kolonizaciji“. Dakle, trojica papa bili su vrlo jasni u pogledu rodne teorije koja je doprinijela krizi dostojanstva žene i materinstva. Poznati naš sociolog i javni djelatnik, pokojni dr. Slaven Letica, govoreći o štetnosti ove ideologije, svoj uradak je naslovio s tri riječi: „Moralno i medijsko ludilo“…“
„Danas su nam potrebne krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce, te snažnu i stabilnu vjeru. Potrebne su izgrađene i moralne osobe koje razlikuju dobro od zla, koje poštuju život kao Božji dar i drže do moralnih propisa i zakona upisanih u ljudsku savjest. Potrebni su ljudi za koje je „obitelj božanska institucija“ i povlašteno mjesto osobnoga rasta i odgoja budućih članova naroda i Crkve. U tom vidu budućnost pojedinaca i društava u rukama je dobrih i krjeposnih žena i majki.“
„Ne smijemo, međutim, zatvarati oči pred problemima s kojima se susreću žene diljem svijeta, posebice u svezi s nazočnim elementima diskriminacije i nasilja. Stoga je vrlo važno pitanje kako pomoći suvremenim ženama i majkama da budu dostojne svoga poziva? Kako pomoći suvremenim djevojkama da postanu dobre i odgovorne žene i majke?! Kako ih zaštiti u svijetu „izvrnutih vrjednota, loših primjera i ponuda“ i pomoći im da ostanu na visini svoga poziva i zadatka?! Nema gotovih recepata koje bismo mogli naučiti i u životu provoditi, osim one Isusove preporuke „rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima“. Moglo bi se ipak kratko i jezgrovito reći da je „za pravo i prosvijetljeno materinstvo nužna i korisna vjera u Boga, česta molitva i iskrena pobožnost. Uzorne majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom – najvećom i najsvetijom ženom i Majkom – i mole njezinu pomoć i blagoslov. Sve one traže i nalaze snagu za ljubav i žrtvu pred oltarom, uz vječno svjetlo Isusove dobrote i ljubavi. Ako to budu činile, mogu se nadati da će ih Gospodin obdariti „oštrim okom, plemenitim srcem i sigurnom rukom“.“
„Kršćanske majke, zapalite to svjetlo dobrote u svom srcu! Budite svjesne svoga dostojanstva i ostanite ono što vam je u naravi upisano! To ćete moći ostvariti, ako u molitvi i na hodočašću susrećete Onu koja je „početak boljega svijeta“, kako piše u Gospinom svetištu na Trškom Vrhu. Nema pravoga materinstva bez Boga, bez Marije, bez vjere, bez pobožnosti, bez sakramentalnog života. Čestite, uzorne i plemenite majke snaga su obitelji, duša naroda, stožer života i budućnost društva. To su majke koje kleče pred Gospom, najvećom ženom povijesti i mole blagoslov, zagovor i njezinu pomoć.“
„Zahvalni Kristu što nam je na Kalvariji darovao svoju majku, molit ćemo za sve naše obitelji, očeve i majke da bi bili dostojni svoga roditeljskog poziva. Molit ćemo posebice za djevojke, žene i majke naše nadbiskupije da bi znale zavjetovati Mariji svoju čednost, djecu i svoje muževe.“

Potpisujem sve što je rečeno.

No jedno još moram reći. Ako feministice ne rađaju, a kršćanske majke u postotku rađaju više djece za koga se onda feministice bore? Za kršćanske djevojčice? Hvala vam ali ne trebate se za njih boriti, njima će biti super i ovako.

I ako je po Sanji ovo ideal žene: „Izazivamo ih u haljinama s prorezom sa strane, bunimo se i odgovaramo. Blebećemo kad nas nitko ništa ne pita. Ne spuštamo pogled nego osorno buljimo kad nas nešto podbode.“ – onda smo mi istinski bijedno društvo. Gdje su ti divni ideali žene, bez pokazivanja golog tijela, bez blebetanja, s mrvom poniznosti na koju smo svi pozvani? Znati se zacrveniti veliki je dar! Ali feministice ne shvaćaju pa za kraj psuje „popove“ i misleći da će tim i takvim ponašanjem postići civilizacijski napredak zapadaju u rupu crnila i bezizlazne borbe koja ne vodi nigdje, a mogle bi biti tako lijepi primjeri majki, žena, kraljica (časnih sestara)…

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save