DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA
“Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi!” (Otk 1,17–18)
Sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je ovaj blagdan 1997. godine. Od tada se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. I sam svjestan da se broj osoba posvećenog života drastično smanjuje.
Logika najvećeg dijela današnjih mladih svodi se na izbor zanimanja koji donosi gospodarsku sigurnost i financijsku samostalnost, daleko smo od vremena kada se zanimanje ili poziv birao zbog ideala. Daleko je vrijeme u kojem je krepost svetaca oduševljavala mlade za posvećene pozive. Danas gotovo svaki bolji film izaziva neke emocije. Ali ima tu nešto više, više od samih emocija, više od puste izmišljene priče.
Ako današnja djeca žele biti super junaci slijediti će neke od Marvelovih junaka, skupljat će njihove postere, kupovati filmove i igre. Neće se više sjetiti svetog Ignacija Antiohijskog koji je molio braću da ga ne pokušavaju spasiti jer želi za Krista dati svoje kosti koje će zvijeri pretvoriti u plodonosno brašno. Jer Krist jednom reče: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12, 24)« Ili svetog Lovre kojeg su u ranom srednjem vijeku častili kao najvećeg među svecima jer se narugao vlasti dovevši pod prijetnjom mučeništva brojne siromahe mjesto crkvenog blaga koje im je ranije razdijelio. I mučili su ga i to na roštilju, a on im je u još jednom junačkom i sarkastičnom te zasigurno najvećih filmova vrijednom rečenicom uzvratio: „Okrenite me na drugu stranu, ova je gotova.“ To su super junaci koji zaslužuju naše poštovanje. Ili sveti Damjan De Veuster koji je otišao na Molokai – otok gubavaca u Havajskom arhipelagu i na kraju sam predao svoj život obolivši od gube. Tog čovjeka su stotinjak godina kasnije proglasili najvećim Belgijancem u povijesti. Ili sveti Maksimilijan Kolbe, svetac našeg vremena koji je u koncentracijskom logoru dobrovoljno otišao u smrt mjesto drugog čovjeka. Oni nisu izmišljeni, smiješni likovi ili dio neke franšize koja donosi novce. Oni su ljudi ideala, ljudi vjere koji su zbilja živjeli, koji su zbilja umrli kako ne bi izdali ono u što su najdublje vjerovali. Možeš li tako vjerovati?
Većina mladih danas na bogatom Zapadu luta nedovršenih identiteta, nedorečenih ideala, neodlučni u izboru zvanja odlučuju se na one unosnije profesije. Pitaju se o svojoj budućnosti, ali kao da je sve što žele samo „dobar osjećaj“. Prava je šteta susresti inteligentne mlade bez ideala, bez volje za život, bez želje za junaštvom. Ali postoje ideali koji mogu odgovoriti na njihova očekivanja i rasvijetliti njihova traganja. To su bezvremenski ideali katoličke vjere.
Možda bih sad mogao reći par riječi o svecu koji je ideale vjere izvršio u tolikom obimu da su ga zvali „Drugi Krist“. Taj čovjek je živio pred kraj srednjeg vijeka i s njime je svijet ušao u novo razdoblje, a Crkva u svojih nekoliko najljepših stoljeća. Bio je dovoljan jedan, kako vele oni koji su ga vidjeli i zapisali, pomalo ružan dječak iz Asiza. Franjo Bernardone koji je sanjao kako su mladi već znali sanjati o velikim podvizima i o viteškoj slavi. Ali sve je to palo u vodu zbog Božjeg zahvata. Bog je tražio od njega da mu popravi Crkvu. Nakon tog poziva, kojeg Franjo u početku krivo shvaća, sve se promijenilo. Odbacio je očev novac, a otac mu je bio jako bogat, pred svima, čak mu je vratio i svu odjeću i ostao gol pred svima. Tada je krenuo u pravi život. Tada se stvarao sveti Franjo Asiški. Svetac iznimnog osjećaja za ljubav prema svemu stvorenom, trubadur Božje ljubavi, Bogati Siromah, Vječni Zaljubljenik… Toliki su posvetili živote, a mnogi su i ušli u red franjevaca i klarisa ili u druge posvećene Crkvene skupine nakon što su čuli životnu priču ovog sveca.
NOVA EVANGELIZACIJA KAO PUT DO NOVIH ZVANJA
„U okruženju zaraženom sekularizmom i podložnom konzumerizmu, posvećeni život, dar Duha Crkvi i za Crkvu, sve više postaje znak nade u mjeri u kojoj svjedoči transcendentalnu dimenziju postojanja. (Sv. Ivan Pavao II., Crkva u Europi)“ Današnjem mladom čovjeku odgojenom u racionalno – znanstvenom duhu transcendentalno je nešto neshvatljivo. Pred njih se stavlja pitanje vjere. Vjera se više ne nasljeđuje kao nekada već se mladi čovjek mora odlučiti vjerovati. Tek takva odluka pojedinca može u njemu stvoriti zvanje.
Dakle, „svjedočanstvo koje Gospodin daje o sebi i koje sv. Luka bilježi u svom Evanđelju — »Treba da navješćujem Evanđelje o Kraljevstvu Božjem« — svakako je od velike važnosti jer u jednu riječ sažima cjelokupno Isusovo poslanje: »Ta za to sam poslan« (Lk 4, 43). Svoj puni smisao dobivaju te riječi u povezanosti s riječima koje im prethode i gdje je Krist upravo na sebe primijenio riječ proroka Izaije: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima« (Lk 4, 18). (Sv. Papa Pavao VI., Evangelii nutiandi)
Misijsko srce – „Nikada se ne zatvara, nikada se ne povlači u vlastite sigurnosti, nikada se ne odlučuje na strogost i zauzimanje obrambenog stava. Zna da ono samo mora rasti u razumijevanju evanđelja i razlučivanju putova Duha, i čini ono dobro koje se da učiniti, čak ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice. (Papa Franjo, Evangelii Gaudium)“ Evangelizacija je veliko djelo i postoje danas svećenici i časne sestre koje zbilja dobro djeluju na tom području ali to je poziv za sve osobe posvećenog života. Ne moraju svi biti poput blagopokojnog biskupa Fulton J. Sheena, ali donijeti Krista jednoj ili desetak osoba u životu velika je stvar. Kako veli Thomas Merton „za svećenike, redovnike i redovnice svetost nije nešto što se traži kao konačan cilj; svetost je njihovo “zanimanje”.“
Ali ne samo za osobe posvećena života. „Služiti Evanđelju nade putem ljubavi koja evangelizira zadaća je i odgovornost sviju. Doista, koju god karizmu ili službu netko imao, ljubav je glavni put označen svima, kojim svi mogu ići: cijela je crkvena zajednica pozvana da kroči tim putem, slijedeći stope svoga Učitelja. (Sv. Ivan Pavao II., Crkva u Europi)“ No u kršćanskoj evangelizaciji „postoji jedan znak koji ne smije izostati: opredjeljenje za posljednje, za one koje društvo odbacuje i baca van. (Papa Franjo, Evangelii Gaudium)“ Opredjeljenje za posljednje možda je i najveće evangelizacijsko djelo koje možemo učiniti.
„U okviru evangelizacijskog apostolata laika, nemoguće je previdjeti evangelizacijsko djelovanje obitelji. U raznim povijesnim trenucima obitelj je s pravom zaslužila lijepo ime »kućne Crkve« što je potvrdio i II. vatikanski sabor. (Sv. Pavao VI., Evangelii nutiandi)“ No u posljednjih pedeset godina su se stvari poprilično promijenile. Još uvijek su kršćanske obitelji izvori iz kojih izvire najviše zvanja. Ali danas je sve manje kršćanskih obitelji i sve više poziva javlja se u nekim starijim godinama kod, često, još uvijek mladih ljudi koji su okusili nešto od ispraznosti života bez ideala, života bez Boga. I koji sada traže radikalnost, traže nešto više od običnih tlapnji. Očekuju istinsku vjeru, onu vjeru koja pomiče planine. Mladi znaju što žele jednom kad se odluče na takav put.
„Pastiri vjernog naroda! Naša pastoralna služba sili nas da čuvamo, branimo i prenosimo istinu bez obzira na žrtve. Primjer takve ljubavi prema istini ostavili su nam toliki izvrsni i sveti Pastiri, u mnogim junačkim zgodama. Bog istine očekuje i od nas da joj i mi budemo budni branitelji i odani propovjednici.
Vi učeni ljudi, bilo da ste teolozi, egzegeti, povjesničari! Djelu evangelizacije potrebna su vaša neumorna istraživanja, kao i vaša oprezna tankoćutnost u prenošenju istine kojoj vas vaša proučavanja približavaju, ali koja uvijek ostaje veća od ljudskog srca, jer to je istina Božja.
Roditelji i učitelji! Vaša zadaća koju mnogi suvremeni sukobi ne čine baš lakom je u tome da pomognete svojoj djeci i svojim učenicima u otkrivanju istine, uključivši vjersku i duhovnu istinu. (Sv. Pavao VI., Evangelii nutiandi)“
OSOBE POSVEĆENOG ŽIVOTA
„Od kršćana iz svih zajednica želim zatražiti osobito svjedočanstvo bratskog zajedništva koje postaje privlačno i sjajno. Neka se svi dive kako se brinete jedni za druge, kako se uzajamno hrabrite i jedni druge pomažete i pratite na životnom putu: ”Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 17, 21) (Papa Franjo, Evangelii gaudium)“ Sad mi pada napamet predivna svetica sitnih žrtvica, sveta Mala Terezija koja je svoju ljubav mogla iskazati samo sestrama i Bogu, pošto je s petnaest godina ušla u Karmelićanski samostan, ali to je činila s toliko ljubavi i zanosa da čitav svijet osvojila svojim malim putom u nebo. Ne sagriješivši teškim grijehom niti jednom u životu, dokazala je da za osvojiti svijet treba ljubavi više nego bilo čega drugoga i uspjela je. Gotovo da nema kršćanskog djeteta koje ne zna za molitvicu Maloj Tereziji.
Svijet je danas potreban novih Malih Terezija, novih svetaca poput svetog Franje Asiškog, svetog Damjana, svetog Maksimiljana i tolikih svetaca koji su kroz povijest živjeli, a koji nam mogu biti predivan putokaz ka Kristu. Više nije sigurno tko ima veći utjecaj na društvo koje ponovno otkriva kršćanstvo – vjernik laik ili posvećena osoba. Pošto se posvećena osoba i prije no što iskaže svoje stavove percipira kao svrstana u kutiju (svoje vjere), često se sluša a da se ni ne shvaća ozbiljno jer vjeruje, a drugi sudionici su kao racionalni i ne prihvaćaju ništa što se racionalno ne može objasniti. Tu veliku ulogu mogu imati vjernici laici koji imaju lakšu početnu poziciju. No naravno osobe posvećena života, a iznad svega zaređeni svećenici imaju daleko veći i posebniji poziv od laika, a to je naravno vršenje sakramenata.
EUROPA U SUVREMENOM RASCJEPU VJERE I ATEIZMA
S ovim riječima je ljubljeni papa sveti Ivan Pavao II. upozorio Europu: „Ponovno posežući za ovim pozivom na nadu, i danas ponavljam tebi, Europi na početku trećeg tisućljeća: “Vrati se sebi. Budi ono što jesi. Ponovno otkrij svoje početke. Opet oživi svoje korijene.” Tijekom stoljeća si primala blago kršćanske vjere. Ono je utemeljilo tvoj društveni život na načelima iz Evanđelja, i njegovi su tragovi vidljivi u umjetnosti, književnosti i kulturi tvojih naroda. No ta baština ne pripada samo prošlosti; ona je projekt za budućnost, koji treba prenijeti budućim naraštajima, jer je neizbrisivo obilježila život pojedinaca i naroda koji su zajedno oblikovali europski kontinent.“ Potrebno je ovo bilo naglasiti jer Europa, a posebno Zapadna u obilju materijalnog negdje putem je izgubila vjeru, ateizam prevladava, ako ne potpuni ateizam onda barem nasilni sekularizam. Povijest se zaboravlja, a Bog postaje nešto posve privatno o čemu se ne govori javno. Crkve se zatvaraju, sjemeništa i provincije se ujedinjavaju, samostani se prodaju. Crkva na Zapadu je u krizi ali to nije novost. Materijalizam je oduvijek odvodio ljude od Boga: „Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima. (Tim 6, 10)“ Ali duhovna borba za Europu još nije završila, još treperi plamen i još ima žeravice a i rečeno je: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. (Lk 12, 32)«
Hrvatsko neka tvoja tisućljetna vjera ne postane relikt prošlosti. Svećenici, đakoni, redovnici i redovnice kroz tvoju povijest podizali su naraštaje, nosili kulturu i uljudbu, podučavali narod. Tvoja vjera neka bude kako reče ljubljeni Papa: Projekt za budućnost. Bližimo se vremenu kada zapadnjački mentalitet polako prožima i naše društvo. To je mentalitet bez korijenja. Mentalitet sitnih, materijalnih ideala. Konzumerizam, ateizam, egoizam, prenaglašena sloboda i želja za materijalnim odnose mase od istinskih vrijednosti za koje jedino vrijedi živjeti, i samo za njih vrijedi i umrijeti. Ali tko zna: »Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina? (Iz 53, 1)« Tko da povjeruje?
„Tamo gdje se sve čini mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila. Istina je kako se mnogo puta čini da Bog ne postoji: vidimo nepravde, zla, ravnodušnosti i okrutnosti koje ne jenjavaju. No isto je tako sigurno da usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Na opustošenom i naizgled beživotnom tlu ponovno se javlja život, uporno i nepobjedivo. Koliko god da se činilo kako vlada posvemašnja tama, dobro se uvijek ponovno javlja i širi se. (Papa Franjo, Evangelii gaudium)“ Dobro pronalazi putove među stranputicama današnjih ljudi. Pa često cvijeće nikne negdje gdje ga nikad ne bi očekivali. A možda u mraku i niču najljepši cvjetovi. Ljudi koji padaju, pa ustaju. Oni koji se bore pa dolaze do Krista, do njegovih siromašnih jaslica s očima punim toplih suza ili posve ozbiljni s pomalo zelenim licem pod njegov križ tražiti spasenje od najtežih životnih rana. Svi su oni potencijalni sveci koji mogu izmijeniti lice svijeta. Neki jesu rođeni da svjedoče, neki su rođeni ali to ne prepoznaju, a neki nisu rođeni za velike stvari ali ih čeka životni put sitnih žrtava.
Na kraju svi smo mi pozvani na svetost jedino oni među nama što su pozvani povrh toga i u posvećeni život trebaju možda biti još zahvalniji Bogu što ih je izabrao i poveo ih putem na kojem će biti obasuti mnogim milostima. Jer posvećeni je život ipak naj uzvišeniji način života koji nam je Bog dao na Zemlji.
Završiti ćemo molitvom kojom je i sveti papa Ivan Pavao II. završio pobudnicu Crkva u Europi:
„Marijo, Majko nade,
budi uz nas na našem putu!
Nauči nas naviještati Boga živoga;
pomozi nam da budemo svjedoci Isusa,
jedinog Spasitelja;
učini nas uslužnima prema bližnjemu,
darežljivima prema potrebnima,
vršiteljima pravde,
revnim graditeljima pravednijeg svijeta;
zauzmi se za nas koji djelujemo u povijesti,
sigurni da će se Očev plan ispuniti.
Zoro novog svijeta,
pokaži se Majkom nade i bdij nad nama!
Bdij nad Crkvom u Europi:
daj da ona bude odraz Evanđelja;
da bude istinsko mjesto zajedništva;
da živi svoje poslanje naviještanja,
slavljenja i služenja
Evanđelja nade
za mir i radost sviju.
Kraljice mira,
Štiti čovječanstvo trećeg tisućljeća!
Bdij nad svim kršćanima:
da s pouzdanjem nastave na putu zajedništva
kao kvasac sloge Kontinenta.
Bdij nad mladima,
nadom budućnosti,
da velikodušno odgovore na Isusov poziv.
Bdij nad poglavarima naroda:
da se založe u izgradnji zajedničkog doma,
u kojem će se poštivati
dostojanstvo i prava svakog pojedinca.
Marijo, daruj nam Isusa!
Daj da ga nasljedujemo i ljubimo!
On je nada Crkve,
Europe i čovječanstva.
On živi s nama, među nama,
u svojoj Crkvi.
S tobom govorimo
“Dođi, Gospodine Isuse” (Otk 22,20):
da nada slave
koju je On ulio u naša srca
donese plodove pravednosti i mira!“
by Dominis
Slika – AI
