Psalam 22 – Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio
Zanimljiva, ali istinita činjenica je da je veći dio starog zavjeta ustvari poezija. „Religiozna poezija u Psalmima i Tužaljkama te ljubavna pjesma koja tvori Pjesmu nad pjesmama. Ali i mnoge druge knjige sadrže poeziju, uključujući Joba, Izreke, i (od deuterokanonskih knjiga) Knjige Mudrosti i Siraha. I proroci su izgleda izrekli brojne svoje poruke u poetskom obliku radi čega se lakše pamte i ponavljaju. (John Drane)“ No Hebrejska poezija nikad nije osobna ona je uvijek pisana i čitana u kontekstu čitavog naroda. Uvijek se lirski subjekt može pronaći u čitavom narodu. A među poetskom građom takve strukture posebno se ističu Psalmi.
Nadalje hermenautika svih razdoblja razjašnjava riječi Davidove u psalmima kao proročke – on govori o istinama koje će nastupiti no tako da u prvom smislu govori o sebi.
Pošto znamo da su biblijski redci, kako su govorili zapadni oci, „diktirani od Božje riječi i njegova duha (Sv. Irenej)“ možemo pretpostaviti da je Psalam 22 uistinu turobni nagovještaj Kristove patnje i teške i zastrašujuće muke na križu i njegove konačne pobjede u uskrsnuću.
Što o tome veli Katekizam Katoličke Crkve:
„Isus nije upoznao osude kao da bi sam bio sagriješio. Ali u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je uvijek sjedinjavala s Ocem, on je preuzeo nas u našoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u naše ime mogao reći na križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15, 34). Učinivši ga tako solidarnim s nama grešnicima, Bog »ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao« (Rim 8, 32), da budemo pomireni s njime »po smrti Sina njegova« (Rim 5, 10). (KKC 603)
Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4, 10). »Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije« (Rim 5, 8). (KKC 604)
Ta je ljubav bez isključivosti, Isus je to pripomenuo u zaključku prispodobe o izgubljenoj ovci: »Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima neće da propadne ni jedan od ovih malenih« (Mt 18, 14). On tvrdi da daje svoj život »kao otkupninu za mnoge« (Mt 20, 28); taj izraz nije restriktivan: suprotstavlja ukupnost čovječanstva jedinoj osobi Otkupitelja koji se predaje da bi je spasio. Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. »Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio«. (KKC 605)“
Čitavši psalam 22, a mnogi egzegete smatraju da ga je Isus čitavog izrecitirao na križu što mu daje posebnu vrijednost i težinu, osjećamo sve ono Davidovo koji ga je pisao, sve Kristove muke i konačnu pobjedu, te ono možda i najbitnije zbog čega je i sam psalam pisan da osobno dotakne svakog tko ga čita u bilo kojem trenutku povijesti.
Pa zastanimo danas, nakratko, uzmimo pet minuta i meditativno pročitajmo ovaj psalam naglas:
PSALAM 22 Patnje i nade pravednika
Zborovođi. Po napjevu »Košuta u zoru«.
Psalam. Davidov.
2 Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
3 Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
4 A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
5 U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;
6 k tebi su vikali i spašavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.
7 A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
8 Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
9 »U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
10 Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
11 Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
12 Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.
13 Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
14 Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.
15 Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16 Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.
17 Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18 sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19 Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.
20 Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21 Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22 Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!
23 A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24 »Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
25 Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«
26 Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27 Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!
28 Spomenut će se i Jahvi se vratit’
svi krajevi zemlje;
pred njim će nicê pasti
sve obitelji pogana.
29 Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.
30 Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
31 njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat’ 32 sljedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
»Ovo učini Jahve!«
by Dominis
