Slučaj Dalibora Matanića – Bruno Pavić
Slučaj Dalibora Matanića čija nedjela su izašla u javnost, a prilikom čega je razotkriven kao zlostavljač žena, može se secirati iz različitih aspekata. Profesija redatelja sa sobom nosi jedan položaj ili bolje rečeno poziciju unutar koje on nije samo neka vrsta nadređenog cijeloj filmskoj ekipi, već je on i autor projekta. Cijela ekipa s kojom radi i cijeli sustav podređeni su njemu, te on kao umjetnik na kraju ubire i najviše od samog projekta – u materijalnom ili nematerijalnom smislu. U prvom redu tu je prestiž, a treba također napomenuti kako su filmovi vrlo skupi projekti. Ako se netko bavi ovom profesijom na visokoj razini, njegov ego zasigurno dolazi u iskušenje. Ovisno o tome kakav je tko čovjek – karakterno, odgojno ili duhovno, ovisit će i njegova komunikacija s ljudima s kojima radi. Komunikacija može biti takva da se kroz nju ispoljava jednostavnost, poštovanje i zahvalnost za kreativni doprinos člana ekipe njegovom autorskom projektu, a s druge strane u komunikaciji i odnosima se mogu manifestirati – narcisoidnost, agresivnost, potreba za zapovijedanjem, mobingom ili puno gorim stvarima kojima svjedočimo. Tu čak ne treba raditi prevelike razlike između zanimanja redatelja, šefa u nekoj firmi, osobe na odgovornom položaju ili situacije u kojoj netko iz perspektive materijalne moći u bilo kojem drugom kontekstu ispoljava svoje patologije nad slabijima – u ovom slučaju govorimo o ženama.
Pozicija moći u kojoj se gotovo dva desetljeća nalazio Matanić zapravo nadilazi prosječnog hrvatskog redatelja. Za njega se znalo govoriti kako je jedini redatelj koji u Hrvatskoj može živjeti od režije, radio je kontinuirano na visokobudžetnim komercijalnim projektima – filmovima, serijama i namjenskim projektima, a kao takav postao je svojevrsna institucija. Za neke projekte je sam pisao scenarije, neke druge projekte je samo režirao, no Matanić je bio neka vrsta garancije potencijalnog komercijalnog uspjeha projekta uz primjesu umjetničkog štiha. Imao je talent za pretočiti neke popularne “lijeve“ ideje u kreativni proizvod i ovdje velikim dijelom leži razlog njegove omiljenosti i popularnosti ako govorimo o Hrvatskom javnom, društvenom i medijskom prostoru. Matanić je bio daleko od vrhunskog redatelja, ako ga iz perspektive autorskog rukopisa usporedimo s njegovim kolegama iz Europe i svijeta, no njegovi filmovi su bili prikazivani na jakim međunarodnim festivalima, a na koncu je ovjenčan i nagradom u Cannesu, stoga zbog ovog slučaja njegov rad ne treba omalovažiti u strukovnom smislu, ali treba dodati kako je hrvatska filmska scena zasigurno imala i drugih kvalitetnih redatelja, animatora i dokumentarista koji su također imali što za reći i koji su mogli javno komentirati našu društvenu zbilju. Matanićevi projekti također su bili, koliko je to u maloj i siromašnoj Hrvatskoj moguće, svojevrsni izvor prihoda, egzistencije, pa čak i karijerne prilike za mnoge strukovnjake unutar filmske industrije. Otuda vjerojatno dolazi ta njegova “moć“ i uvjerenje, da je on “mogao“ na određen način komunicirati i postavljati se prema ljudima. Ovdje treba naglasiti kako Matanićevi suradnici ne svjedoče o njegovoj lošoj ili agresivnoj komunikaciji na filmskom setu, upravo suprotno, tako da se ovdje cijelo vrijeme zapravo radilo o “prikrivenoj“ komunikaciji sa ženama, ne samo s njegovim profesionalnim suradnicama, nego kako u zadnje vrijeme slušamo i šire. Izuzev njegovih pratitelja na društvenim mrežama koji su mu dali podršku nakon njegove objave pod naslovom “Kajem se“, može se zaključiti kako je kulturna scena službeno jednoglasna u osudi njegovih čina, a sve više se od strane pojedinaca zahtijevaju i konkretnije sankcije. Treba svakako istaknuti reakciju HAVC-a i Društva hrvatskih filmskih redatelja za koje se očekuje da će ga isključiti iz članstva. Mnogo je kritika na Matanićev izraz kajanja zbog tog što je to objavio tek nakon saznanja da sve ide u javnost. Možemo reći da su te kritike opravdane, jer ako ćemo gledati u najradikalnijem smislu – iskreni izraz kajanja vjerojatno bi bilo samoinicijativno priznanje i traženje oprosta od žrtava.
S obzirom na to da su hrvatska kulturna i medijska mainstream scena dominantno lijevog svjetonazora, tim veći su bili šok i nevjerica nakon saznanja kako je Matanić, koji je baš nedavno u Gloriji proglašen za borca protiv nasilja nad ženama, razotkriven kao onaj koji to isto nasilje čini već jako dugo vremena. Ispada da je uzoran obiteljski čovjek, uspješni redatelj i borac protiv svih mogućih nepravdi i hrvatskog šovinizma cijelo vrijeme vodio dvostruki život, iako je mnogo ljudi, a navodno i medija znalo za njegova ponašanja. Iz Matanićevog “Kajanja“ i nekih medijskih objava, moglo bi se zaključiti da su za njegovo ponašanje krivi droga i alkohol, no nitko ne preispituje neke druge možebitne patologije koje se nalaze unutar Dalibora – otkuda one dolaze i kako izliječiti njih. To je kao da kažemo da alkoholizam uzrokuje, npr. pedofilske sklonosti i ponašanja. Kada već spominjemo medije i reakcije, jasno je da bi neka osoba iz kulture deklarirana kao “desničar“ prošla s puno oštrijim osudama i reakcijama, javili bi se i političari (kao što se u tren oka javila Vesna Pusić nakon svastike na Poljudu), radile bi se press konferencije, oglasio bi se vjerojatno i premijer, priča bi se proširila i do desnih političkih stranaka (kao u slučaju pucnjave na Markovom trgu), molitelja krunice i hrvatskog šovinizma. Određeni pojedinci i skupine konačno bi pronašli metu za realiziranje svojih programa. Javila bi se vjerojatno i udruga (ili što je već) GREVIO sa zaključkom da se u Hrvatskoj ne provodi Istanbulska konvencija jer se pred očima ljudi godinama događa zlostavljanje žena. Znakovito je da pojedinci, organizacije i osobe koje se inače javljaju za upravo ovakve stvari, sada o slučaju Matanića šute ili se javljaju s neobičnim zakašnjenjem. Vjerojatno zbog toga što ga duboko respektiraju i još uvijek ne mogu doći k sebi. Za ove fenomene reagiranja, nereagiranja ili mlakog reagiranja ne treba tražiti racionalna objašnjenja, jer su pristranost i korumpirano stanje duha svojstveni čovjeku bez obzira na njegov svjetonazor.
Kada govorimo o kolegama redateljima, najglasnije je do sada istupio Arsen Ostojić koji je izjavio kako je Matanić kao umjetnički savjetnik u HAVC-u dodjeljivao sredstva za hrvatske filmove, a cijelo to vrijeme bio je narkoman i alkoholičar. Ako je tada netko iz HAVC-a i znao za Matanićeve poroke, to je isključivo krivnja tog pojedinca, no to je danas nemoguće dokazati. Kulturni sustavi za financiranje umjetničkih projekata u Hrvatskoj inače funkcioniraju na dva načina: ili o njima odlučuju izravno političari/birokrati ili u vijećima sjede ljudi iz struke. U HAVC-u je uhodan sustav u kojem se u umjetničkim savjetima i vijećima koje odobravaju sredstva za filmove nalaze aktivni redatelji i u tom smislu nije neobično što je Matanić nekada bio u poziciji odlučivanja, kao jedan od najistaknutijih hrvatskih redatelja. To ima svoje određene prednosti, ako se razmišlja na način da na pozicijama odlučivanja moraju biti ljudi iz struke. Naravno da u tim okolnostima uvijek ima i nezadovoljnih – redatelja koji smatraju da su nepravedno uskraćeni za sredstva, pa usmjeravaju oštricu prema kolegi koji sjedi u vijeću itd. Što se općenito tiče financiranja kulturnih projekata bilo koje vrste iz državnog proračuna, osobno zauzimam stav kako je bolje imati sustav u kojem se ne dovodimo u situaciju u kojoj kolega kolegi odobrava ili ne odobrava projekt, jer tu uvijek ima prostora za pristranost, pogodovanja, i stvaranje nepotrebnog – rekao bih nezdravog rivaliteta među samim umjetnicima. Zato i imamo situaciju u kojoj se kontekstu ovog skandala Matanića između ostalog proziva i zbog toga što je prije nekoliko godina kao član vijeća HAVC-a odlučio o dodjeli sredstava za film produkcijskoj kući s kojom je surađivao. Hrvatska je mala zemlja i filmom se ne bavi puno ljudi, stoga je određene suradnje ponekad nemoguće izbjeći, ali upravo u ovakvim situacijama kao što je ovaj skandal takve stvari dobro dođu (na naplatu) kao dodatna “prljavština“ koju je lako izvući, ali o kojoj se prije također nije javno govorilo. Dakle, najzdravija klima bila bi ona u kojoj bi u vijećima za dodjelu državnih sredstava za umjetničke projekte bilo koje vrste sjedilo što manje aktivnih umjetnika, eventualno jedan stariji umjetnik u sklopu tročlanog žirija/vijeća.
Na kraju bih se dotaknuo i pitanja – zašto su Matanićeve žrtve šutjele? Iz nedavne objave jedne scenaristice kojoj je Matanić otkazao suradnju jer nije pristala na njegovu seksualnu “igru“, može se zaključiti da takve stvari znaju biti slične mobingu, tj. jako teško dokazive, a ponekad i za samu žrtvu naizgled dvojbene. Ako je osoba previše moćna u odnosu na žrtvu, tada ona ima više aduta, suradnika, “prijatelja“ i podržavatelja. Ne treba isključiti i element manipulativnosti. Ta osoba zapravo postaje “sustav“ i radi to što radi s uvjerenjem da joj nitko ništa ne može. Nerijetko ima i moć ucjenjivanja – emotivnog ili materijalnog. Zbog mnogostrukih faktora i okolnosti, žrtve ovakvih i srodnih situacija nikada ne treba osuđivati zbog šutnje, nego im čestitati na hrabrosti, jer su ipak našle način i trenutak da progovore.
Koje su pak opcije za samog Dalibora Matanića u budućnosti? Naravno, riješiti i izliječiti što god je potrebno, tražiti iskreno oproštenje od svake žrtve i eventualno izdržati određenu kaznu ako situacija ode u tom smjeru. Što se tiče umjetnosti, njemu su otkazane sve poslovne suradnje, no ako je istinski umjetnik uvijek će naći načina i alata da stvara. Ne želeći omalovažiti ničiju patnju, želim kazati – za Matanića također može postajati put ka oprostu, preobraženju i novom životu.
Bruno Pavić
