Sjećanja na velikane hrvatske kulture, znanosti i prosvjete (III. dio) – Prof. emeritus dr.sc. don Ivan Golub
Splitski nadbiskup Marko Antun De Dominis. Izvor: www.dominis.hr
Hrvatska je zemlja na razmeđu Istoka i Zapada, presjecište konfesionalnih putova katoličanstva, pravoslavlja i protestantizma, uz prisutnost islama. Sedamnaesto stoljeće je u tom pogledu osobito. Ne valja zaboraviti da je to doba vjerskih ratova. A posebnost je hrvatske teološke misli toga vremena – teologija pomirenja. Raskol koji se u 11. stoljeću zbio između kršćanskoga Istoka i kršćanskoga Zapada i raskol koji se u 16. stoljeću odigrao protestantskom reformacijom na samom kršćanskom Zapadu odrazio se, dakako, i na Hrvatsku. U njoj su se javljali – i ne prestaju se javljati teolozi (spomenimo samo u 20. stoljeću teologe Tomislava Šagi Bunića i Josipa Turčinovića) koji su kao mislitelji tražili načine kako premostiti nastali jaz. Bili su vođeni crkvenim razlozima, ali ne samo njima. Prevladavanje raskola neki su gledali ne samo kao eklezijalno nego i kao nacionalno dobro. Na hrvatskom tlu nikla su dva takva teologa, Marko Antun De Dominis, rođen 1560. u Rabu, i Juraj Križanić, rođen 1617. u Obrhu (kraj Lipika). Križanić teolog pomirenja s kršćanskim Istokom, De Dominis teolog pomirenja s kršćanskim Zapadom. Za De Dominisa je ključ crkvenoga jedinstva biskupski kolegijalitet, što će ga tek Drugi vatikanski sabor istaći kao osobitu stečevinu.
Križanić kao uvjereni katolik zauzima se za sjedinjenje pravoslavne Moskve s katoličkim Rimom, ali ne u rimskom obredu i disciplini. Ključ jedinstva je crkvenost priznata moskovskoj i kijevskoj pravoslavnoj zajednici. Križanić je prorok mesijanstva kulture. I na narodnom, političkom polju vjeruje u moć prosvjećivanja. Uvjeren je u spasenjsku djelotvornost znanja i umijeća, znanosti i umjetnosti. Spomenimo usput da je Križanić kod nas prvi primijenio latinsku versifikaciju u narodnom jeziku, heksametar na hrvatski stih Juraj Križanić nije bio panslavist u politici niti je bio panslavist u gramatici. U politici nije smatrao da Slaveni trebaju tvoriti jednu sveslavensku državu ili se barem na neki način naći pod moskovskim suverenom. Ruski car iz etničkih i etičkih razloga treba Slavenima koji su pod vlašću Turaka, Nijemac… pomoći da se oslobode tuđinskih vladara i da zadobiju svoje narodne vladare. Na razini jezika Križanić nije panslavist. On ne stvara normativni sveslavenski jezik. On piše jednim svojim kao zajedničkim slavenskim govorom, puštajući da svaki piše i govori kako misli da je ljepše. Križanić ne piše sveslavensku gramatiku nego svojevrsnu korektivnu/ispravljačku Gramatiku koja će pomoći da se pojedini slavenski jezici uz ostalo oslobode tuđica (kao i na političkom području tuđinaca) i zadobiju svoje čisto izvorno obličje (kao i na narodnom polju svoje narodne vladare). Križanić nije bio panslavist ni u politici, u djelu Razgowôri ob wladátelystvu, ni u gramatici, u djelu Gramatíčno izkazânje ob rúskom jezíku. Kao što je na političkoj razini Križanić nastojao oko toga da se Slaveni oslobode tuđinaca, tako je na jezičnoj razini išao za tim da se oslobode tuđica.
Temelji ilirskoga jezika Bartola Kašića, 1604. godine. Izvor: Hrvatska enciklopedija. Mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Za svaki je narod krupan događaj prijevod Svetoga Pisma. Misao o prijevodu Svetoga Pisma na živi hrvatski jezik nikla je u Dubrovniku, hrvatskoj Ateni. Onaj koji misao utjelovljuje u djelo jest Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650). Koncem 1631. Novi zavjet u Kašićevom prijevodu poslan je u Rim Kongregaciji za širenje vjere. Ona je pak koncem 1632, pošto je stvar prošla povjerenstvo Kongregacije za širenje vjere (De propaganda fide), a nakon iskrslih teškoća, čitavu stvar podastrla Kongregaciji Svetog Oficija da vidi treba li prijevod tiskati.
Pružila mi se prilika za istraživanje o Kašićevoj Bibliji u arhivu Kongregacije za nauk vjere nekoć Svetog Oficija. Kao član Međunarodne teološke komisije – tridesetorice od pape imenovanih teologa iz cijeloga svijeta – zamolio sam njezinog predsjednika kardinala Josepha Ratzingera, sadašnjeg papu Benedikta XVI, za dostup u znanstvenoj javnosti nedostupan arhiv Svetog Oficija zbog istraživanja o Bibliji Bartola Kašića i on se suglasio. U istraživanju arhiva sv. Oficija, novost, iznenađujuća novost, bilo je otkriće pisma zagrebačkog biskupa Svetom Oficiju iz 1633. u vezi s objavljivanjem Kašićeve Biblije. Ono što zagrebački biskup Franjo Ergelski traži nije izravna zabrana tiskanja Kašićeve Biblije nego zaustavljanje do daljnjega postupka oko tiskanja. Zagrebački je biskup nazreo bit stvari. Prepoznao je da se radi o postavljanju pojedinačnog govora za sveopći govor, o stvaranju, dakle, standarda ili grubljim riječima nametanju jednoga govora, narječja drugima, koji imaju svoje narječje. Kašić hoće uzeti jedan govor, onaj za koji prosuđuje da je najopćenitiji i najrazumljiviji, da taj govor bude opći za najšire područje. Kašić ide za standarizacijom jezika. Odlukom Svetog Oficija od 13. lipnja 1634. posvojenom od pape Urbana VIII. Kašićev se novi prijevod Biblije proglašuje suvišnim,
nepotrebnim: »De reliquo nihil opus hac nova versione«.
Iz Zagreba je 1633. bila pokrenuta inicijativa da se zaustavi tiskanje Kašićeva prijevoda Biblije. Također u Zagrebu su 1978. Reinhold Olesch i pisac ovih redaka pokrenuli inicijativu da se objavi Biblija Bartola Kašića u od Olescha utemeljenom nizu Biblia Slavica. Popratno slovo Kašićevoj Bibliji koja je sa sveskom Komentara u Paderbornu izašla u jubilarnoj 1999-2000. godini pod naslovom Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi napisao je kardinal Franjo Kuharić.
U doba reformacije protestanti Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin preveli su dio Novoga Zavjeta na hrvatski i objavili ga u Tübingenu na latinici 1562. i 1563, a potom i na ćirilici. Stari zavjet preveli su J. Jurčić i J. Cvečić, no tiskali su samo manji dio – proroke 1564. godine.
Hrvati su bili članovi evropskih akademija i/ili osnivali njihove ogranke odnosno po njihovu uzoru ustanovljivali akademije u Hrvatskoj. Izdvajamo Akademiju Arkadiju. Oko švedske kraljice Kristine u Rimu okupio se krug umjetnika i znanstvenika, kojemu je pripadao i Dubrovčanin Stjepan Gradić. Nakon kraljičine smrti (1689) uspostavlja se (1690) ustanova zvana Accademia Arcadia. Akademija je na književnoj razini imala za cilj njegovanje književ- noga ukusa. Nasuprot pretjeranostima barokne kićenosti teži jednostavnosti. Akademija se prozvala prema grčkoj pastirskoj pokrajini Arkadiji, a akademici se zovu pastirima i dobivaju ulaskom u Akademiju pastirska imena. Premda je nastala u Rimu, postala je prisutnom u Europi, posebno kod susjednih naroda. Prisutnost Arkadije u Hrvatskoj je višestruka. Ponajprije po njezinu se uzoru na hrvatskom tlu oblikuju Akademije, zatim pojedini članovi rimske Arkadije postaju članovima akademija u Hrvatskoj, neki pak književnici i znanstvenici iz Hrvatske postaju članovima Arkadije u Rimu, i napokon neki hrvatski književnici nasljeduju duh Arkadije u svojem stvaralaštvu, makar i ne bili članovima Arkadije. Po uzoru na Arkadiju osnovana je u Dubrovniku između 1690. i 1695. Akademija ispraznih – Accademia degli oziosi, u Zadru 1694. Accademia degli incaloriti i nakon njezina utrnuća Accademia de Ravvivati 1752. godine, a u Splitu Akademija Slovinska – Accademia Illyrica, početkom 18. stoljeća.
U tri stoljeća Arkadije bilo je tridesetak akademika Arkadije iz Hrvatske. Mnogi od njih su zaslužni za hrvatsku i europsku kulturu. Svaki od njih imao je svoje arkadijsko/pastirsko ime. Ni do danas se nije prekinuo niz akademika Arkadije iz Hrvatske među koje se ubraja i pisac ovih redaka. To je pokazatelj povezanosti hrvatske kulture ne samo s talijanskom nego i s europskom kulturom, dokaz udomljenosti hrvatske znanosti i umjetnosti, nadasve umjetnosti riječi, u Europi, ali i prisutnosti Europe u Hrvatskoj.
Prvi akademik Arkadije iz Hrvatske, bio je Hrvat Ivan Paštrić (1636.– 1708)
– Ioannes Pastritius Inter Arcades Ergino Parorio iz Poljica i Splita, profesor polemičkog bogoslovlja ili dogmatike na Urbanovu Zavodu za širenje vjere u Rimu, urednik izdanja glagoljskih liturgijskih knjiga u Rimu, »hebrejski pisac« u Vatikanskoj apostolskoj biblioteci, suosnivač jednog od prvih znanstvenih časopisa Europe Giornale de’ Letterati, prijatelj i suradnik znamenitih ljudi diljem Europe, tako i Leibniza.
Ruđer Bošković, portret Edge Pine 1760. Izvor: https://www.croatianhistory.net/etf/boscovich.html
Ruđer Bošković Inter Arcades Numenio Anigreo (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787), univerzalni genij; na Rimskom kolegiju je u isto vrijeme student i profesor, student teologije i profesor matematike. Svojim djelom Philosophiae naturalis theoria (Beč, 1758), gdje izlaže da je materija sazdana od čestica, točaka, neprotežnih i nedjeljivih, podložnih sili privlačenja i odbijanja, preteča je atomske fizike. Boškovićeva didaskalička poema od 5500 stihova De Solis ac Lunae defectibus, (London, 1760) o Newtonovoj astronomiji i optici prozvana je Newtonom u Virgilijevim ustima. Šesto izdanje izvornika s prijevodom Bra- nimira Glavičića izdala je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu 2007. Bošković je bio članom Arkadije zacijelo i kao pjesnik i kao znanstvenik. Rajmund Kunić Inter Arcades Perelao Megaride (Dubrovnik, 1719. – Rim, 1794), profesor govorništva i grčkoga jezika na Rimskom kolegiju, pjesnik je koji se iskazao autorskim pjesmama, osobito epigramima i elegijama, kao i prijevodima pjesama najvećma s grčkoga. Tu prvo i nedostignuto, možda i nedostiživo a pogotovo neprestiživo mjesto zauzima stihovni prijevod Homerove Ilijade s grčkoga na latinski Homeri Ilias latinis versibus expressa (Rim,1776).
Benedikt Stay (Stojković) Inter Arcades Areta Epidaurense (Dubrovnik, 1717. – Rim, 1801), profesor rimskog sveučilišta La Sapienza, djelatnik Rimskoga dvora, i nadasve pjesnik latinist. najveći je hrvatski didaskalički pjesnik. Newtonovu i Boškovićevu prirodnu filozofiju na poticaj Ruđera Boškovića i u suradnji s njim tumači didaskaličkim spjevom Philosophiae recentioris versibus traditae libri X, i to Newonovu filozofiju u prvom i u drugom svesku, a u trećemu, nakon tumačenja Newtonove filozofije, u završnom dijelu u preko 1500 stihova (heksametara) opisuje postanak Boškovićeve prirodne filozofije.
Nastavlja se…
Prof. emeritus dr.sc. don Ivan Golub
