Već dvije godine jednom mjesečno se na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, ali i u nekim drugim gradovima po Hrvatskoj okupljaju muškarci koji, klečeći pred donesenim katoličkim slikama i simbolima, javno mole krunicu. Komentari i različite kritike te podijeljeni osjećaji u javnosti i medijima od tada do sada ne jenjavaju, štoviše postaju sve jači i glasniji.

S obzirom na mnoge komentare, imam potrebu i ja, iz svoje ženske perspektive, iznijeti svoj pogled na tu molitvu i cijelu situaciju oko nje.

Vjernica sam. No, za sebe mogu reći da nisam osoba koja je sklona u bilo kojoj prilici javno, uočljivo i glasno prakticirati molitvu ili vrlo uočljivo izlagati svoje simbole. I to ne zato što bih se sramila svoje vjere već zato što su mi i moja vjera i njezini simboli i znakovi toliko dragocjeni i vrijedni poštovanja, da jednostavno čak i instinktivno imam potrebu dati im prostor u dubini svoje nutrine i ne nužno izlagati ih uvijek svakom prolazniku od kojih će mnogi možda prema njima pokazati odbojnost ili čak podrugljivost i uvrede.

Zato i sama ova muška krunica u javnosti nije nešto što je posebno blisko mojem načinu izražavanja vjere i što bi po sebi izazvalo moje oduševljenje i velike simpatije.

Ipak, skrenut ću u nastavku pozornost na nekoliko stvari koje mi se nameću kao anonimnoj promatračici, koja, sa strane, već dvije godine, krajičkom oka gleda sve ovo što se događa…

Živeći u Zagrebu i hodajući centrom glavnog grada, čovjek ima priliku vidjeti vrlo različite skupove, okupljanja i prosvjede. Na trgu bana Jelačića tijekom jedne godine organizira se nebrojeno mnogo skupova različitih političkih, vjerskih, filozofskih i ideoloških orijentacija i usmjerenja. Prizori pripadnika Hare Krišna pokreta, propovjednika iz različitih vjerskih zajednica i sljedbi, skupovi udruga koje se bore za zaštitu životinja i zagovaraju veganski način života, politički prosvjedi protiv Vlade, okupljanja podrške ili protesta u odnosu na mnoga aktualna pitanja i probleme, često vrlo glasni skupovi i performansi zagovaratelja različitih stilova i načina života, obilježavanja različitih obljetnica… – uopće, Trg je, kao javna površina, mjesto izražavanja različitih stajališta i uvjerenja, koju, kao takvu, uz zadovoljavanje zakonskih uvjeta i procedure, mogu koristiti najrazličitije skupine ljudi s najrazličitijim idejama.

I moram reći da, iako ova muška molitva nije nešto osobito blisko mom uobičajenom načinu izražavanja, ne vidim razlog zbog čega netko ne bi mogao i na takav način izražavati svoju religioznost i po čemu bi taj, organiziran i legalno prijavljen skup, u tom – organizacijskom i pravnom smislu – bio drukčiji od tolikih drugih skupova na kojima različite društvene, političke ili vjerske skupine propagiraju svoja uvjerenja i stavove? Zašto baš ovo okupljanje izaziva toliku agresivnost protivnika, tolike napade i pozive na zabranu iako ne poziva ni na kakvu agresivnost niti je usmjeren protiv bilo koje osobe ili ideje. Miroljubivo okupljanje s ciljem molitve. Nekima može biti smješno i blesavo. Ili iritantno. I naravno, svatko od nas ima pravo o tome imati stav kakav god želi. Smijati se, kritizirati. Ali otkud kod nekih ideja, i to tako glasna, da bi to imali pravo zabraniti ili silom ukinuti? Nisu li u tom slučaju naš proklamirani pluralizam i ideja našeg društva kao zajednice koje poštuje različitosti i slobodu izražavanja – zakazali?

Ne sjećam se kada je itko tražio da se zabrane okupljanja određenih vjerskih sljedbi na Trgu. Ne sjećam se uopće ikakvog traženja zabrane, pa čak ni političkih prosvjeda i skupova koji bi, sami po sebi, trebali izazvati najviše suprotstavljenih stajališta.

No, u ovom slučaju, zabrana se zaziva. Među protivnicima ove molitve i tražiteljima zabrane nalaze se ljudi koji se predstavljaju kao zaštitnici ljudskih prava, posebno prava žena, a mnogi od njih zauzimaju istaknute i odgovorne funkcije u političkom životu – saborski zastupnici, pravobranitelji itd…

Izlaze s raznim optužbama, pa i uvredama na račun okupljenih muškaraca. Poput: nazadni, zadrti, vjerski fundamentalisti, zagovaratelji patrijarhata itd. Manje-više uobičajene optužbe i kvalifikacije koje dolaze od onih koji zastupaju drukčije vrijednosti i stajališta od onih koji mole. No, ima jedna optužba čiju logiku nikako nisam uspjela razjasniti.

Naime, ni uz najveću domišljatost i najveći umni napor – nisam uspjela dokučiti poveznicu između molitelja koji kleče na Trgu (i to pred likom jedne žene) i muškog (obiteljskog) nasilja nad ženama. Jednostavno ne razumijem. Dakle, optužba glasi – ti koji mole i kleče pred donesenim slikama Bogorodice – su zagovaratelji obiteljskog nasilja, štoviše, sami su nasilnici nad ženama.

Može li mi netko objasniti?

Dakle, naravno, teoretski moguće da je bilo tko od tih ljudi koji su okupljeni na skupu – počinitelj nasilja nad nekom ženom. Ako je tako, zašto onaj koji to zna ne upre prstom u toga nasilnika i učini ono potrebno da se to nasilje razotkrije i kazni? Umjesto da zabavlja javnost tvrdnjama da je to što netko (javno) moli – dokaz da je nasilnik.

Ova bi moja argumentacija – koja je toliko banalna i jednostavna, da mi ju je gotovo besmisleno iznositi, vjerojatno i ostala neizrečena, ali moj osjećaj uvrijeđenosti mi to ipak ne dopušta. Između ostalog i zato što, nažalost, znam za tolike nasilnike i nasilje – na različitim pozicijama i radnim mjestima – čije je maltretiranje i nasilje poznato, koje je prijavljeno nadležnim tijelima i osobama zaduženim za njihovo suzbijanje – ali – sankcija nema. Štoviše, žrtve proživljavaju još teža poniženja i strahove, a nasilnici i dalje – potpuno slobodno djeluju. Svjedočimo takvim primjerima na tolikim mjestima da se pitanje kako je to moguće u našem današnjem društvu – samo od sebe postavlja.

Prolaze godine, a nasilnici su i dalje na svojim radnim mjestima i funkcijama, neometano nastavljaju sa svojim prijestupima i istim načinima ponašanja (prije svega, prema ženama) i nikakve pravne posljedice za njih se ne naziru. Čija je to odgovornost?

Dragi dežurni zaštitnici ljudskih prava, prava žena i ravnopravnosti spolova – promakli su vam pedofili, uznemiravatelji, nasilnici nad djecom i nad ženama i različiti drugi zlostavljači – dok gledate u ljude koji mole i tvrdite da ih treba ukloniti s javnog mjesta. Horor-priče su tamo gdje vi ne želite i odbijate pogledati. Iako, vi mnogi, primate plaću upravo zato da pogledate u to i borite se protiv nasilja.

Iz iskustva znam da je lakše samo glumiti da obavljaš svoj posao – i to na način da se baviš nekim minornim pitanjem – umjesto da se uhvatiš onog stvarnog problema koji iziskuje tvoj pravi trud. No, ovi takozvani zaštitnici naših prava, od kojih je nekima upravo to u opisu radnog mjesta, ovaj su put čak zaboravili i na stvaranje privida da nešto takvo rade. Jer, proglasiti čovjeka koji kleči – nasilnikom, i to nasilnikom koji upravo u tom trenutku dok kleči (i izgovara molitvu) vrši nasilje – zaista nema smisla. Netko im to možda treba reći. Prije nego što potpuno uvjere svakoga da su lišeni svake sposobnosti da se na bilo koji način suprotstave bilo kojem obliku nasilja u društvu. Bojim se da su već uspjeli u tome.

I tako, gledajući cijelu tu, već pomalo i grotesknu tragikomediju, ti glasni zagovornici zabrane molitve – natjerali su me da i sama – još malo razmišljam o tim moliteljima.

Inače, klečanje, za mene, može biti, i obično jest, odraz poniznosti ili pak poniženosti pred nekim (ili nečim). Od izraza najdubljeg poštovanja prema onome pred čime se kleči, do izvanjske prisiljenosti na pokazivanje podčinjenosti nečemu (nekome). Moram reći da sam u svom životu viđala, a i sve više viđam, ljude koji su se spremni, u prenesenom smislu, klanjati i klečati pred svime i svačime. Ljudi koji se klanjaju novcu do te mjere da je novac motiv njihovih (ne)moralnih postupaka i jedino mjerilo prema kojem odvaguju i svoje odnose i postupke prema drugima. Ljude koji se klanjaju određenim funkcijama i osobama na pozicijama moći – i to na način da svaka njihova principijalnost i pravednost prestaje ako s te pozicije dođe nekakva prijetnja. To su samo neki primjeri. U takvim okolnostima zaista cijenite osobu koja se klanja pred pravim idealima – koja dosljedno drži do onoga što zaista ima neprolaznu vrijednost. Osobe koje se odnose prema čovjeku kao da je čovjek i koje su – ljudi od riječi. I moram reći da, vidjeti čovjeka koji se klanja pred onim u što zaista vjeruje i što je za njega zaista uzvišeno, ipak, na kraju, ostavlja pozitivnu poruku i dojam. Lijepo je znati da postoje ljudi koji su spremni pokazati da imaju nešto u što istinski vjeruju, bez obzira na komentare i zgražanje drugih. U moru „klanjatelja“ svemu i svačemu – taj postupak ipak izaziva neko ohrabrenje. Pokazuje da, usprkos svemu, ima ljudi koji drže do svojih uzvišenih ideala. I koji su se onome u što vjeruju spremni i javno pokloniti. Bih li im možda trebala reći „Hvala?“. Ne znam. Ali, opisani negativni komentatori natjerali su me da i to uzmem u razmatranje. Da postavim i ta pitanja i da počnem razmišljati o njima.

Pa i to da, unatoč svim mojim težnjama i obilježjima ponašanja i izražavanja vjere koje sam opisala na početku, ovaj muški pokret – ipak probudi moje poštovanje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save