Prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica Julienne Eden Bušić javnosti je bila poznatija kao supruga hrvatskog emigranta Zvonka Bušića. Iako sama nije bila hrvatska emigrantkinja, zacijelo je bila najistaknutija žena hrvatske emigracije u borbi za hrvatske nacionalne interese. Kao rođena Amerikanka na studiju njemačkog jezika u Beču krajem 1960-ih godina upoznala je Zvonka Bušića, od koga je prvi put čula za Hrvatsku i Hrvate, zemlju i narod kojima je Zvonko pripadao. Zvonkov životni poziv oslobođenja hrvatske države i hrvatskog naroda iz komunističke Jugoslavije, Julienne je prihvatila kao svoj. Premda je Hrvatsku upoznala i zavoljela upravo preko Zvonka, nipošto se ne može reći da se u borbi za hrvatske nacionalne interese nalazila u Zvonkovoj sjeni. Iako je Zvonko bio vizionar i inicijator u toj borbi, najdugovječniji hrvatski uznik, te je njezin put bio neraskidivo isprepleten s njegovim, Julienne je unutar tog puta pronašla vlastite staze u kojima je iscrtala i ostavila vlastiti znamen u hrvatskoj povijesti.
Njezino djelovanje možemo pratiti kroz tri različita aspekta koji se kronološki prožimaju. Prvi aspekt odnosi se na njezinu aktivnost u emigraciji koju su obilježila dva najznačajnija događaja: bacanje letaka sa zgrade zagrebačkog nebodera krajem studenoga 1970. godine u kojima se pozivalo na hrvatsku neovisnost, te sudjelovanje u otmici američkog putničkog zrakoplova 1976. godine, zajedno sa Zvonkom i trojicom emigranata. Cilj otmice bio je izbacivanje letaka iznad Pariza i Londona te njihova objava u četirima američkim vodećim tiskovnim medijima, kako bi se svjetsku javnost upoznalo s neravnopravnim položajem Hrvatske u Jugoslaviji i pravom hrvatskog naroda na samoodređenje. Skupina je naposljetku uhićena u Parizu i prebačena u SAD. Premda je, poput Zvonka, početno osuđena na doživotnu kaznu, izašla je na slobodu nakon 13 godina. Nakon izlaska iz zatvora, ustrajno se zalagala za puštanje na odsluženje ostatka uvjetne kazne svog supruga u Hrvatskoj, a njegov izlazak na slobodu i povratak u domovinu konačno je dočekala 2008. godine.
Drugi aspekt, koji vremenski možemo smjestiti 1992.-2000. godine, odnosi se na njezino zaposlenje i djelovanje u državnim institucijama Republike Hrvatske; prvo u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992.-1995.), a potom u Uredu Predsjednika (1995.-2000.). Na tim dužnostima Julienne je dala značajan doprinos u sustavnim nastojanjima poboljšanja odnosa Republike Hrvatske i raznih židovskih zajednica i organizacija te poboljšanju imidža Hrvatske koja je u razdoblju stvaranja, obrane i postizanja teritorijalne cjelovitosti nepravedno i neutemeljeno bila obilježena stigmom ustaštva i naslijeđa Nezavisne Države Hrvatske iz Drugoga svjetskog rata.
Treći aspekt njezinog djelovanja obilježen je spisateljskim radom, kojim je iza sebe ostavila vrijedna djela poput autobiografije Ljubavnici i luđaci, Tvoja krv i moja i Živa glava. Nakon Zvonkove tragične smrti 2013. godine, dovršila i priredila njegove memoare Zdravo oko – sjećanja. Njezini autobiografski zapisi predstavljaju vrijedan povijesni izvor koji iz prve ruke svjedoči djelovanju hrvatske emigracije u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i pruža uvid u misli, motive, želje, svakodnevnicu i sudbinu ljudi koji su svjesno žrtvovali svoje živote radi slobode Hrvatske. Pisanjem i brojnim javnim nastupima Julienne je svjedočila o svojoj i Zvonkovoj borbi, a prikupljanjem i objavljivanjem povijesnih izvora (Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada/Croatian Dissidents and the Dissonance of the West) nastojala je dati doprinos rasvjetljavanju pojedinih trenutaka suvremene hrvatske povijesti, osobito u kontekstu borbe hrvatske emigracije za rješenje hrvatskog pitanja u komunističkoj Jugoslaviji, u čemu je i sama ostavila neizbrisiv trag.
Andrijana Perković Paloš
