Slaven Letica: Kome je potreban mit o istospolnom raju i bračnom paklu

Zašto i kako strasni, zagriženi i ratoborni protivnici referenduma o ustavnoj definiciji braka prakticiraju poznatu maksimu Niccolòa Machiavellija “Cilj opravdava sredstvo”, omiljenu svim despotima, satrapima i drugim političkim ljudožderima

 

{jathumbnail off}Što se više približava dan referenduma o ustavnoj definiciji braka (1. prosinca 2013.) to su odnosi njegovih ZAgovornika i PROTIVnika sve napetiji, ratoborniji, nesnošljiviji, da ne kažem krvožedniji.

Moralni i politički gubavci

Zanimljivo je, ali i zabrinjavajuće to što je nesnošljivost PROTIVnika poprimila osobine masovne jednoumne histerije i verbalnog terora koji u javnom sramoćenju zagovornika referenduma ne preže od bilo čega: laži, poluistina, etiketiranja, javnih uvreda i prokazivanja. Ravnajući se, očito, prema poznatoj starorimskoj maksimi Cilj opravdava (sva) sredstva (Finis santificat media) koju je proslavio, citirajući je u svom Vladaru, Niccolò Machiavelli, PROTIVnici referenduma na biraju sredstva kako bi organizatore prikupljanja potpisa, njihove simpatizere, ali i svih 749.316 potpisnika zahtjeva za referendumom, javnosti predočili kao moralne i političke gubavce: intelektualne džepare (kradljivce tuđeg intelektualnog vlasništva; primjerice loga i plakata koje koristi udruga U ime obitelji), zatucane primitivce, nazadnjačku rulju, ništarije najgore – društveno i za napredak društva i države opasne fele. Gotovo svi „liberalni“ mediji otvorili su svoje tiskane i mrežne stranice PROTIVnicima referenduma kojima je sve dopušteno.

PROTIVnici

Urednici, novinari i gostujući pisci spomenutih medija (prednjače: Jutarnji list, Novi list, Slobodna Dalmacija, indeks.hr, t-portal.hr, Novosti) ZAgovornike referenduma etiketiraju kao: „obiteljaše“, „talibane“, „desničare“, „klerikalce“, „nacionaliste“, „fašiste“, „loše ljude koji bi naudili bližnjemu“, „homofobnu sektu“, „sulude ljude“, „glupane“, „opasne ljude“, „klerikalcima“, „antisemite“, „teroriste“, „ksenofobe“, „ontološke fašiste“, pripadnike „prljavog pokreta“ itd. Te im etikete dodjeljuju jer navodno žele „drugim i drukčijim“ i „spolnim manjinama“, pa i svim manjinama, uskratiti temeljna ljudska prava, pa i „pravo na sreću“ i „pravo na ljubav“. Jutarnji list je vlastitu promidžbenu kampanju kojom, ne birajući sredstva, kani pobijediti „konzervativnu revoluciju“ nazvao socrealistički „Naprijed“ (uz slogan: „Ne možete nas tjerati nazad koliko mi želimo naprijed“), računajući na podsvjesni psihološki učinak Nazorove budnice „Titov naprijed“.

Broj elitnih verbalnih ratnika, onih koji se bore protiv imaginarne rulje koja bi, misle „naprednjaci“, morala nastupati pod logom „Nazad“, svakim je danom sve veći, iako je broj onih koji su polajkali facebook stranicu „Naprijed“ i dalje vrlo skroman: 9.256. Prvi je u ime elitne gardijske brigade „Naprijed“ svoj glas protiv konzervativne revolucije, objavivši joj rat do konačne pobjede, dignuo neslužbeni maršal anti-konzervativne revolucije Davor Butković Bule, znameniti hedonist, enolog i politički kuhar. Ubrzo su se oglasila četvorica pukovnika „naše idejne fronte“: dr. Jurica Pavičić, Jelena Lovrić, Milijenko Jergović i Ante Tomić. Nije trebalo dugo čekati, a svoj su glas protiv ugroze manjinskih prava dali i državni vrhovnici: Ivo Josipović, Zoran Milanović i Josip Leko. Slijedili su dr. Vesna Pusić, Milanka Opačić, Šime Lučin, Jozo Radoš, Peđa Grbin, Goran Beus Richembergh, dr. Željko Jovanović, Nenad Stazić, Igor Kolam i cijela plejada „liberalnih“ političara.

 

Pokret otpora „konzervativnoj revoluciji“ zatim se, poput šumskog požara, proširio papirnatim i virtualnim medijima. Neke su novine i portali, što je sasvim uobičajeno, objavili da su njihova uredništva kao cjelina „PROTIV“: Jutarnji list, Novi list, indeks.hr, t-portal.hr, h-alter.org i drugi. Nabrojit ću tek dio stvarno i takozvano uglednih i slavnih osoba koje su u medijima obećale svoj glas PROTIV i iznijele argumente zbog kojih će tako glasovati: povjesničari i teoretičari umjetnosti dr. Zvonko Maković i Igor Zidić, spisateljica i glumica Jelena Veljača, televizijska voditeljica Danijela Trbović, televizijski voditelj Aleksandar Stanković, pisac trivijalne psihologijske lektire Bruno Šimleša, pjevačice Severina Vučković i Josipa Lisac, televizijska voditeljica Nevena Rendeli, urednici i novinari Branko Mijić, Siniša Pavić, Tihomir Ponoš i Branimir Pofuk , glumac Rade Šerbedžije, pjevač i skladatelj Arsen Dedić, režiser Oliver Frljić, književnica Slavenka Drakulić, estetičarka dr. Nadežda Puhovski, filozof i facebook buntovnik Srečko Horvat, režiser Vinko Brešan, glumice Nataša Janjić Lokas i Barbara Nola, televizijska voditeljica Antonija Blaće, odvjetnica Vesna Alaburić, permanentni revolucionar Srđan Dvornik, pjevač Mile Kekin, glumac Mislav Čavajde, profesorica ustavnog prava dr. Sanja Barić, rabin Luciano Moše Prelević, feministička i civilna aktivistica Sanja Sarnavka, psihologinja i autorica dr. Mirjana Krizmanić, zadarski sudac Željko Rogić, gongovci Dragan Zelić, Jelena Berković i Vanja Škorić itd.

 

Nakon što su „hrabro“ izišli iz ormara uz poklič „PROTIV“, brojni pojedinci i uredništva, uslijedile su i druge protestne akcije protiv „zatucanosti“ i „nazadnjaštva“ pristaša i zagovarača referenduma. Portal index.hr pokrenuo je anketu o referendumu u kojoj je do završetka ovog članaka sudjelovalo oko 70.000 „klikova“, a odnos je onih koji su „glasovali“: 65% PROTIV (referenduma) prema 35% ZA (referendum). Preko 35 nevladinih udruga pokrenulo je prije par dana promidžbeni projekt “Građani glasaju protiv” kojem je svrha motiviranje birača za izlazak na referendum i za glasovanje „PROTIV“. Iako se ZAgovornici ustavne definicije braka zalažu za definiciju koja se, da apsurd bude potpun, odavno nalazi u postojećem Obiteljskom zakonu i prema kojoj smo svi mi vjenčani i prema kojoj se ljudi vjenčavaju barem 2.000 godina, krajnje nesnošljivi i agresivni PROTIVnici te definicije pokušavaju ih/nas prikazati kao moralne gubavce i potencijalne masovne nacističke ubojice.

Taj radikalni stav najjasnije je javno izložio poznati novinar i romanopisac Miljenko Jergović. Nakon što je dr. Željku Markić proglasio „ajatolahinjom križarske revolucije“, taj majstor pera piše: „Neprirodno je, propovijedaju oni (zagovornicu ustavne definicije braka, ali i dr. Jasna Omejec i svi oni koji se ne slažu s osobnim mišljenjem pisca – op. S.L.), biti homoseksualac. To je bolest, kažu. Ta bolest se, sjećamo se, najefikasnije liječila u nacističkim logorima. Ništa kao nacizam, nitko kao Hitler, nije tako uznastojao za idealom prirodnoga.“ (Iza Željke Markić ne stoje vjerska učenja, stoje razni poglavari, Jutarnji list, 19.11.2013.). Dakako, Miljenko Jergović samo je nastavio tamo gdje je dan ranije, na svom Facebook profilu, u besanoj noći, oko jedan sat poslije ponoći, zastao (ne i stao) potpredsjednik Sabora Nenad Stazić. Komentirajući televizijsku izjavu dr. Željke Markić kako bi vlastito dijete radije dala u dobro organizirani dječji dom, nego li homoseksualnom paru, poznati je saborski provokator napisao: “Očekujem da ova Markićka i njezina Udruga za obitelj zatraži da se Ustavom zabrane jedno-roditeljske obitelji. Djecu iz takvih obitelji pokupit će po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu.” Zastrašujuće povezivanje narodnog, ustavo-tvornog referenduma o definiciji braka s poviješću nacizma, koncentracijskim logorima, Jasenovcem i genocidom, dalo se nazrijeti i iz saborskog istupa zastupnika Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, Igora Kolmana koji je još 6. studenoga 2013. građansku inicijativu U ime obitelji nazvao „prljavim pokretom“. Naime, ideja prljavosti neke društvene skupine – „Čifuta“, Srba, „Cigana“, „Balija“, „Ustaša“ – polazna je točka pogroma koji se provode pod parolom čišćenja zajednice i države od te skupine.

ZAgovornici

I dok su na čelo i na stranu PROTIVnika referenduma stali svi svjetovni (državni, medijski i društveni) vrhovnici – predsjednici Republike, Sabora i Vlade, sve ministrice i ministri, pučke pravobraniteljice i pravobranitelji, glavni urednici i njihovi zamjenici – dobar glas o ZAgovornicima referenduma javno se usudilo braniti tek nekolicina javnosnika. Među prvima se oglasio romanopisac Slobodan Novak, ali se na njega već slijedećeg dana obrušio Branimir Pofuk, a nakon toga cijela bojna specijalne duhovne policije, predvođena Davorom Butkovićem i dr. Juricom Pavičićem. Javnu potporu pravu organizatora na pokretanje narodnog referenduma pružili su i rijetki stavotvoritelji i ini umnici: Ivan Aralica, Milan Ivkošić, Nino Raspudić, Darko Pavičić i još nekolicina, pa i moja malenkost. Potporu su im, očekivano, dali i predstavnici gotovo svih vjerskih zajednica, a Hrvatska biskupska konferencija je 19. studenog 2013. pozvala sve vjernike i ljude dobre volje da 1. prosinca izađu na ustavotvorni referendum. Pozivajući se na „općeljudske i evanđeoske vrijednosti te tisućljetnu tradiciju i kulturu hrvatskoga naroda i većine drugih hrvatskih građana“ i tvrdeći kako se “potvrdnim odgovorom na referendumsko pitanje ne ugrožavaju drugačija osobna opredjeljenja”, biskupi vape: “Mi, biskupi Hrvatske biskupske konferencije pozivamo sve vjernike, kao i sve ljude dobre volje, da izađu na referendum te na pitanje – Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? – odgovore ‘ZA“.

Put do obaviještenog (informiranog) stava i referendumske odluke

Europska povjerenstvo (komisija) za demokraciju temeljenu na zakonu (European Commission for Democracy Through Law) poznatije kao „Venecijsko povjerenstvo/ komisija“ (the Venice Commision), savjetodavno tijelo Vijeća Europe sastavljeno od neovisnih eksperata ustavnog prava, bivših ustavnih sudaca, uglednih pravnika i parlamentaraca, predložila je, a Savjet za demokratske izbore je u Veneciji u ožujku 2007 usvojio „Kodeks dobre referendumske prakse“ (Code of Good Practice on Referendums). To povjerenstvo, utemeljeno 1990. u Veneciji, inače ima savjetodavno u stvaranju demokratskih ustava i rješavanju ustavnih sukoba, pa je trenutno vrlo aktivno uključeno i u pokušaje reforme ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Kodeks dobre referendumske prakse sadrži smjernice ili preporuke za organiziranje uzornih/dobrih referenduma u zemljama-članicama Vijeća Europe: Kodeks kojeg su pripremila trojica eksperata – Nizozemac Pieter van Dijk, Andoranin François Luchaire i Švicarac Giorgio Malinverni – ima 15 stranica normi i još 9 stranica priloga, objašnjenja, na kojima su izneseni rezultati istraživanja postojeće referendumske prakse. Za hrvatski referendum o braku, izjave političara s njim u vezi, i publicitet koji ga prati, važno je istaknuti nekoliko posebno važnih odredbi-preporuka:

Prvo: potpuno je legitimno da državni dužnosnici javno iznesu svoj stav ZA ili PROTIV pitanja o kojem se organizira referendum, ali svoj položaj ne smiju koristiti kako bi agitirali za ZA ili PROTIV.

Drugo: nadležno državno tijelo (logično bi bilo da u našem slučaju to učini Državno izborno povjerenstvo ili Sabor) bi birače moralo unaprijed OBJEKTIVNO obavijestiti, posebnim izviješćem, o stajalištima zagovornika i protivnika referenduma – uravnoteženo i nepristrano.

Treće: tijela državne vlasti morala bi osigurati vrijednosnu neutralnost i jednakost šansi pristaša i protivnika referenduma: na pristup medijima, sredstvima, oglašavanju i javnom istupanju, posebice u javnim medijima.
Četvrto: krajnji bi cilj informiranja građana morao biti njihovo osposobljavanje za donošenje obaviještene odluke o glasovanju

ZA ili PROTIV

Kako su protivnici našeg referenduma o braku karikirali tezu o „trojici birača koji mogu mijenjati Ustav“, svakako treba spomenuti da se Kodeks zalaže protiv odredbi o kvorumu ili minimalnom postotku birača koji trebaju izići na referendum, uz objašnjenje da kvorum dovodi do konfuzije, jer se jednako broje oni koji glasuju NE i koji ne izlaze na referendum. Dosadašnji istupi i postupci hrvatske političke elite – koja se strastveno i gorljivo uključila u kampanju na strani onih koji su PROTIV – dovodi u pitanje te odredbe Kodeksa o njenoj neutralnosti i objektivnosti. Nakon što su jasno iznijeli stav kako su oni osobno PROTIV, na što imaju puno pravo, predsjednici Republike, Sabora, Vlade, ministri i ini trebali bi do 1. prosinca o referendumu uglavnom – šutjeti. Umjesto svakodnevnih zgražanja nad navodnim pokušajima inicijatora referenduma da „zemlju vrate unazad“, vlastodršci bi se morali potruditi da građani dobiju objektivne informacije o argumentima pristaša i protivnika referenduma. A da to u Lijepoj našoj nipošto nije slučaj, pokazat ću na dva primjera nedopustive pristranosti protivnika referenduma koja je ostala bez ikakve reakcije.

Željka Markić i Mirjana Krizmanić

Koliko su tvorci javnog mišljenja neskloni objektivnom informiranju građana možda najbolje pokazuju dva primjera: (1) bujica napada na jednu izjavu dr. Željke Markić, organizatoricu prikupljanja potpisa za referendum i (2) zavjera šutnje kojom je popraćena jedna zastrašujuća javna izjava gorljive protivnice referenduma, psihologinje dr. Mirjane Krizmanić. Navest ću i kratko prokomentirati obje izjave:

Na pitanje televizijske novinarke što bi radije učinila, dala vlastito dijete u dječji dom ili homoseksualnom paru, Dr. Željka Markić je ovako odgovorila: „Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavi i koji nastoje nadoknaditi im obitelj do onog trenutka kada će ih dat muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti nego ih dala homoseksualnom paru.”

Nakon toga na nju se javno obrušila cijela takozvana liberalna javnost, a građanska udruga „Roda – roditelji u akciji” javnosti se obratila posebnom izjavom: „Reakcija udruge RODA na izjave o obitelji gospođe Željke Markić”.
Izjava počinje dramatičnim rečenicama: „Udruga Roda – Roditelji u akciji užasnuta je posljednjim u nizu nastupa Željke Markić, ovoga puta u emisiji Veto. Posebno pri tome mislimo na njezinu izjavu da bi djeci bilo bolje u domu za nezbrinutu djecu, nego s gay parom te na izjavu da su obitelji sa samohranim roditeljima također jedno “neprirodno okruženje”. Cjelovita „Reakcija” Rode dostupna je ovdje: http://www.roda.hr/article/read/reakcija-udruge-roda-na-izjave-o-obitelji-gospoe-zeljke-markic

Pogledajmo sada izjavu dr. Mirjane Krizmanić objavljenu u Večernjem listu:

„Poznato je da djeca koja rastu u domovima do treće godine postanu mentalno zaostala jer im se mozak slabije razvija zato što nemaju prave emocionalne potpore, topline i komunikacije. A djeca koju odgajaju homoseksualni parovi odrastaju u posve normalne ljude koja stupaju u heteroseksualne brakove i imaju djece. Nema sumnje da je bolje dijete dati homoseksualnom paru nego ga ostaviti u domu jer tamo postaje emocionalno oštećeno.” (Večernji list, 14. studenog 2013.)

Na tu doista zastrašujuću i stigmatizirajuću tvrdnju o mentalnom zaostajanju i slabijem razvoju mozga djece u dječjim domovima nije – do trenutka kad pišem ovaj osvrt, u srijedu 20. studenog 2013. – nitko reagirao. A to je podjednako veliki politički i kulturni skandal. Osobno sam nazvao kabinet potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić (nije bila u uredu, ali sam vrlo jasnu poruku – da naprosto mora osuditi izjavu dr. Mirjane Krizmanić – ostavio njenoj osobnoj tajnici). Iako je osobno posvojila dijete iz doma, nije se oglasila. Nije se oglasila ni pravobraniteljica za djecu, a ni ministar dr. Mirando Mrsić koji je, sa suprugom, posvojio dva domska dječaka. Šute i „rode”, „babe”, GONG i još oko 25.000 građanskih i civilnih udruga koje se bave – ljudskim pravima. Odrastanje u dječjem domu, to svatko zna, nipošto nije lako i nitko ga ne bi poželio vlastitom ili tuđem djetetu, ali izjava da su djeca u domovima „mentalno zaostala” i da ime se „mozak slabije razvija” sramota su za dr. Mirjanu Krizmanić koja je to izrekla, ali i za pristranu „liberalnu” javnost koja šutke prelazi preko te izjave.

Autorica knjiga samopomoći „Tkanje života“, „Život s različitima“, „A sad radost i veselje“ dr. Mirjana Krizmanić javno tvrdi da su domska djeca mentalno zaostala i da im se ne razvija mozak

Iva Žegura i „kreativna“ homoseksualna statistika

I dok se psihologinja u miru dr. Mirjana Krizmanić, nepozvana i bezdušna, pokušala uvući u mozgove nedužne domske djece, njena mlađa kolegica mr. sci. Iva Žegura, klinička psihologinja iz Klinike za psihijatriju Vrapče pozabavila se „kreativnim“ korištenjem homoseksualne statistike. Evo što je izjavila u Jutarnjem listu:

„Prema navodima nekih istraživanja, smatra se da je sedam do 15 posto odraslih osoba homoseksualne orijentacije. Društvo u kojemu živimo počiva na patrijarhalnim i heteroseksualnim normama koje favoriziraju seksualne odnose u svrhu reprodukcije, zanemarujući pritom činjenicu da su i tijekom povijesti ljudske civilizacije, kao i kod različitih vrsta životinja prisutne i ostale varijacije seksualne orijentacije…,” bla, bla, bla (op ur.)

Naravno, ponovno se radi o namjernom pogrešnom informiranju javnosti, što je suprotno težnjama i Kodeksu Venecijske komisije. Naime, iako je vjerojatno moguće pronaći i „neka (pristrana) istraživanja“ prema kojima je postotak homoseksualnog usmjerenja „između sedam i 15 posto“, ozbiljna istraživanja pokazuju suprotno: da je takvih između jedan i četiri posto. Najnovija istraživanja koja su ozbiljni istraživaći proveli na velikim uzorcima pokazala su ove postotke: Australija 2.5%, Danska 2.7%, Francuska 3.1%, Irska 1.6%, Kanada 2.1%, Novi Zeland 3.3%, Norveška 3.4%, SAD 3.8% itd. Još je apsurdnija tvrdnja Ive Žegure da baš ni jedno od pola milijuna „ispitane“ djece koja žive u istospolnim obiteljima, baš ni jedno, nije imalo problem sa spolnim identitetom.

Od ideološkog jednoumlja prema istinskom političkom i kulturnom pluralizmu

Moralna panika koju su „liberalni“ stavotvoritelji stvorili uoči referenduma o definiciji braka rudiment je ideologije i kulture jednostranačja, jednoumlja i političkog monizma koji ne priznaje i ne dopušta raznolikosti, različitosti i pluralizam: uvjerenja, mišljenja, vjerovanja, čak ni ukusa i mirisa. Širenje straha i moralne panike od navodne „konzervativne revolucije“ koje je Davor Butković Bule potaknuo programskim člankom „Činjenice govore o privremenom trijumfu hrvatske konzervativne revolucije. Ključno pitanje glasi: kako tu revoluciju prevladati i pobijediti?“, objavljenom u Jutarnjem listu 6. studenog 2013., nepuni mjesec dana prije referenduma, usmjerilo je plamteću mržnju kukuriku političara i „liberalnih“ civilnih aktivista prema inicijatorima prvog narodnog referenduma u suvremenoj hrvatskoj povijesti. I da apsurd bude potpun, inkarnacija i utjelovljenje „narodne vražice“ postala je moja bivša studentica, uspješna poduzetnica, aktivna vjernica i brižna majka četvoro djece dr. Željka Markić.

Zastrašujući medijski linč kojem je izložena svoje korijene, nažalost, ima u praksi pogroma i čistki koje baštinimo, a da toga najčešće nismo svjesni, iz doba komunizma. Demonske etikete koje su na početku spomenuti „liberalni“ moćnici i umnici dodijelili i podijelili dr. Željki Markić nesvjesno su posuđene iz po zlu poznatog Staljinova Kratkog kursa SKPb-a (puni naziv knjige: Istorija Svesavezne komunističke partije (boljševika) – kratki kurs, Kultura, Beograd, 1945.) kojeg vjerojatno neki od mladih verbalnih bojovnika protiv „konzervativne (kontra)revolucije“ – tipa Peđe Grbina i Igora Kolomana – vjerojatno nikad nisu vidjeli, nekmoli čitali. U tom priručniku svih staljinističkih i komunističkih čistki, progona, pogroma i terora, veleizdajnici „revolucionarne“, „avangardne“ i „bezgrešne“ partije boljševika, prije izbacivanja iz partije, osude na smrt i likvidacije, ovako se etiketiraju: banda neprijatelja naroda, ništavni fašistički lakeji, zločinci, trockistički ološ, bjelogardejski pigmeji, ništavne mušice, nepotrebno prnje, talog ljudskog roda, prišipetlje, stjenice, svekoliki ljudski ološ itd. Iako je oduzimanja pozitivnih ljudskih vrlina zajedničko lijevom i desnom totalitarnom umu i teroru, maštovitost je komunističkih – staljinističkih i maoističkih – etiketa ipak teško nadmašiti.

Primjerice, u kineskoj Kulturnoj revoluciji smijenjeno je i poniženo oko trideset milijuna ljudi. Broj ubijenih do danas nije precizno određen. Znanstvenici, intelektualci i umjetnici proglašeni su pogubnim ljudskim pošastima koje su stajale uz bok četirima službenim pošastima iz sitno-životinjskog svijeta: komarci, muhe,vrapci i štakori. Izbor tih imena za takozvanu Bandu četvorice povezan je tako s nazivom kampanje za uništavanje stvarnih komaraca, muha, vrabaca i štakora koju je Mao Ce-tung pokrenuo u okviru kampanje Veliki skok naprijed od 1958. do 1962. godine.
Što kazati u zaključku

Ništa naročito, osim ovoga što bi svakom istinskom liberalnom, slobodarskom umu moralo biti bjelodano. Sva, a posebno suvremena društva, trebala bi biti i jesu raskošna „carstva“ različitosti i raznolikosti. Te različitosti i raznolikosti trebalo bi shvaćati kao društveno i kulturno bogatstvo, a ne kao razlog za plašenje naroda kako bi TRADICIONALNA (a ne konzervativna) definicija braka kao zajednice žene i muškarca unesena u Ustav RH zapravo značila povratak u nacizam i fašizam. Zašto ne i komunizam koji je imao podjednako represivni odnos prema „tubašima“ (tako ih nazivaju u Dubrovniku), „pederima“ i „toploj braći“ kao i fašizam i nacizam? Ako se, dakle, dogodi da većina sudionika narodnog referenduma odluči da u Ustavu mora stajati da je brak životna zajednica žene i muškarca, to nipošto neće i ne smije značiti uskratu bilo kojeg ljudskog prava i/ili slobode koje međunarodne konvencije i hrvatski zakoni jamče svim građanima, pa i onima koji imaju istospolno i srodna usmjerenja. Glasujte slobodno i bez straha, bez obzira jeste li ZA ili PROTIV!

Izvor: dr Slaven Letica/Obzor – VLM/croative.net

 

Odgovori

Skip to content